POLITIČKA SNAGA UDRUŽENOG FRONTA Koncentraciona vlast po vertikali je uže koje spašava državu Bosnu i njene građane!

Piše: Rasim Belko

Što je brzo, to je i kuso (nedovršeno). Tačnost ove stare narodne poslovice ovih dana ponajbolje osjete lideri stranaka osmočlane kompozicije, koji nas još od polovine oktobra zasipaju obećanjima. Brzo i efikasno ćemo uspostaviti vlast i srušiti dosadašnje prakse, imamo dogovor, smjernice, platforme… Potpisali smjernice s Draganom Čovićem, pa svi skupa s Miloradom Dodikom. I čovjek bi tih decembarskih dana rekao stvarno su brzi.

No, nova godina je došla, vlast na državnom nivou je daleko, na federalnom još dalje. Brzo je postalo tromo, s prvim naznakama raspada, jer su dvije stranke zbog Dodikove politike već odustale. Po trenutnom, ni treće odustajanje neće biti iznenađenje.

Zapelo se na imenima, a politika šutanja kao brana Dodiku i Čoviću već se pokazala neuspješnom i u mnogome naljutila biračko tijelo svih stranaka političkog oktagona. I nije više pitanje hoće li se osmorka raspasti, već kada i kako!

Rijetko gdje u modernoj politici, posebno u složenim sistemima kakav je bosanski, uspijevaju koalicioni konglomerati od 10 stranaka. Neće ni ovdje i to je onima koji hoće vidjeti prilično jasno. Ono što se pak može desiti, a ne bi bilo dobro da se desi, jer nasilno formiranje Vijeća ministara. Jer, period od Dejtona do danas pokazuje da je renoviranje ili promjena Državne vlade skoro pa neizvodiva u toku mandatnog perioda. Imali smo slučajeve u kojima su ponekad mijenjani neki akteri, kao onomad kad su SNSD i SDP dogovorili izbacivanje SDA.

Praviti državnu vlast, a biti svjestan njene neodrživosti zbog količine zahtjeva 10 stranaka koje su akteri u Vijeću ministara i parlamentarnoj većini, nadilazi mogućnosti institucija da se ti zahtjevi ispune. I to će biti kamen spoticanja. Povučemo li paralelu, identično kao u Crnoj Gori, gdje je prosrpska vlast imala zajedničku ideju, ali su lični i stranački interesi doveli do raspada i nefunkcionisanja dvije vlade.

Nema više nikakve sumnje da je Dodik politički akter kojem nije u interesu funkcionisanje državne vlasti, jasno to artikuliše u svakoj prilici. I stoga pričati o nekim promjenama, boljem životu i funkcionisanju Bosne je prodavati maglu u Sarajevu tokom zime. Besmisleno.

I zato je jasno i vidljivo da je SDP u želji da što prije zasjedne na vlast, napravio grešku u koracima. Umjesto državotvorne politike koja okuplja najsnažnije stranke probosanskog i bošnjačkog političkog fronta, SDP je uz “pomoć” međunarodne zajednice počeo skupljati ruke od Drine do Une, od Save do mora. U konačnici su u pravu kada kažu da imaju dovoljno ruku i da zajedno imaju najveću podršku, ali ako se pogleda šira slika jasno je da su izvan priče ostale mnogo jače, politički opremljenije i iskusnije stranke.

I zato je krajnje vrijeme da umjesto ispunjavanja fraza zapisanih u međunarodnim nacrtima lažne uspješnosti u provođenju izbornog rezultata i neviđenih programa, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine shvati da država i vladavina nisu igra slatkorječivih obećanja i dječijih nadmetanja ko će koga nadvisiti, već ozbiljan posao, naročito u teškim i složenim bosanskim uvjetima.

Jer, od oktobarskih izbora jasno je da je ključ koncentrisane političke moći ili ti koncentracione vlade po vertikali u rukama SDP-a BiH i predsjednika Nermina Nikšića. No, Nikšić je, iz ličnih ambicija, nepodnošenja SDA, naloga stranaca ili nećeg trećeg, krenuo u priču koja je zbog svoje nemogućnosti prilično opasna. Koliko po državu, možda više po SDP.

I zato je na njemu primarno da pruži ruku i novim, politički snažnijim partnerima ponudi spasonosnu opciju uspostave vlasti kojom se Dodik i Čović neće moći poigravati. Jer, svi mi znamo kakve je greške SDA pravila u godinama vladavine, ali znamo i za greške SDP-a. I sve smo to preživjeli, ovoj zemlji danas, ne sutra, potrebna je konačno politička snaga koja će definisati, potpisati i preuzeti odgovornost za provođenje jasne državničke platforme, sa još jasnije vidljivim crvenim linijama.

U protekla dva mjeseca postalo je jasno da su SDA i Demokratska fronta pokazale volju i spremnost da sa SDP-om, i drugima koji su spremni, krenu u zajednički politički front koji će u konačnici otupiti oštrice i zaustaviti rušilački pohod Milorada Dodika, a istovremeno biti najsnažniji mogući branik pred diskriminacijskim pohodom Dragana Čovića.

Bosna je bila najjača onda kada su snage koje je brane bile ujedinjene i to nije parola i floskula, već vijekovima dokazivana činjenica. Lažni i nametnuti pluralizam unutar tog odbrambenog političkog fronta odveo je i Bosnu i njene građane na liticu. A s litice se može vratiti samo kada svi vuku uže spasa na istu stranu.

Iako je na Nikšiću najveća odgovornost jer je tas na vagi i ostali unutar probosanskog političkog fronta moraju biti spremniji na balansiranje između želja i mogućnosti, kako bi se sve uklopilo u mozaik političkog identiteta probosanskog fronta.

A onda će s Dodikom i Čovićem biti lakše, jer će i oni morati balansirati, svjesni da im neće biti dozvoljeno da budu u vlasti i institucijama koje podrivaju.

Temelji Bosne i Hercegovine, njena opstojnost, suverenost i teritorijalni integritet ovise od udruživanja u politički front onih koji imaju snagu, znanje, iskustvo i spremnost da promijene putanju i s kursa ka ambisu krenu ka euroatlantskim vodama!