MI, DRUGOVI I NAŠA DIPLOMATIJA U svijet šaljemo islužene interesdžije, dok karijerne diplomate čame u Sarajevu?

Piše: Rasim Belko

U državi u kojoj su samo kriminalci profesionalci i imaju kodeks kojeg se pridržavaju, iluzorno je očekivati nešto normalno, demokratsko, uređeno po evropskim i svjetskim standardima. Mada u Bosni i Hercegovini ima napretek primjera kako ne treba raditi, diplomatija je vjerovatno ona grana državnih poslova koja najbolje ilustruje gdje je Bosna i Hercegovina u odnosu na globalne trendove.

Nakon što je u medije procurio spisak kandidata za ambasadore člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića na površinu su izašla neka nova i mnoga arhivska pitanja o načinu na koji biramo ljude koji će nas predstavljati u svijetu.

Istina, u najavama samog Bećirovića ali i vođa koalicije koja ga je dovela u Predsjedništvo slušali smo kako se ide na podmlađivanje diplomatsko – konzularne misije BiH u svijetu. Kako će to biti kadrovi od funkcije, obrazovani i pripremljeni za posao koji ih čeka, te kako će oni unijeti novu energiju u bh. diplomatiju, neophodnu za dizanje Bosne i Hercegovine na ljestvici interesovanja geopolitika.
Bila je to još jedna isprazna priča, jer na predloženom spisku najmanje je karijernih diplomata, a najviše jarana i drugova koji su isključivo nepotističkim vezama zaslužili mandat da nas predstavljaju u svijetu.

Iako je lider NiP-a, jedne od okosnica Bećirovićeve koalicije svojevremeno najavljivao diplomatski bum i predlaganje kandidata, od toga nije bilo ništa, stranke su prilično je očito predložile one koji su bliski liderima tih stranaka, a mladi, ambiciozni i obrazovani ostavljeni su na listi čekanja za neko novo vrijeme. Zašto nije bilo više prijedloga, zašto se o tome nije javno raspravljalo jer su nam najavili transparentnost i zašto se više nije kadroviralo karijernih diplomata pitanja su na koja će jednog dana morati odgovarati i Bećirović i oni koji su mu dostavljali prijedloge.

Problem s vanjskom politikom Bosne i Hercegovine traje otprilike od kada je obnovljena njena nezavisnost. No, nikada do sada njena diplomatska mreža, pa i izbor šefa diplomatije nije bio spušten na tako niske grane.

Primjerice, arpila 2019. godine Sindikalna organizacija Ministarstva vanjskih poslova BiH uputila je protestno pismo ministru, zamjeniku i sekretaru Ministarstva, te Uredu za reviziju i Agenciji za državnu službu zbog spornog zapošljavanja i promoviranja u službi.

Tada se u pismu Sindikalne organizacije tvrdilo da diplomate sa dugogodišnjim radnim iskustvom “ne mogu da dođu na red od tek zaposlenih stranačkih kadrova” koji se u sjedištu Ministarstva “provrte” nekoliko dana i nakon toga, kao “privilegirani, dobiju rješenje o rasporedu na najbolje destinacije”. Sindikalna organizacija je također evidentirala slučajeve “ekspresnog zapošljavanja, boravka u sjedištu od nekoliko dana i slanja u DKP radi spajanja sa porodicom!”.

Očekivati je stoga da se i ovih dana oglasi ta sindikalna organizacija, da se oglase i karijerne diplomate i pitaju uštogljene političke mudrace zašto su zaobiđeni u kadroviranju u diplomatske misije. Je li to nova politika koja je najavljena, je li to ono što su najavljivali kao bum diplomatske misije.

Vrijeme je da se ozbiljni ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova, naročito te karijerne diplomate pobune protiv drugarskog, stranačkog, rođačkog i bilo kojeg sličnog kadroviranja. Jer, to nije odluka partije ili politike, to se u konačnici svodi na odluku države, tako je doživljavaju i zemlje u koje te diplomate idu. Imali smo tako situacije da su nam ambasadori obične utvare, a njihovi zamjenici/savjetnici mega obrazovani kadrovi.

U prijevodu, lideri političkih stranaka i sa diplomatskom mrežom postupaju onako kako postupaju na unutrašnjem planu – što nepismenijeg na poziciju, a što pismenijeg da mu bude podređen. Zato i plivamo u blatu svih ovih godina, zato nas u širokom luku zaobilaze predstavnici najznačajnijih geopolitičkih faktora.

Pišući tekst pokušao sam naći podatke koliko imamo karijernih diplomata, ali jedino što sam našao je podatak iz 2016. godine, kada smo prema istraživanju STRANE organizacije imali 41 posto karijernih diplomata i 59 posto politički podobnih.

I nije čudo ako je danas taj broj karijernih i manji, jer biti karijerni diplomata u BiH znači igrati lutriju da jednog dana dobijete mjesto u diplomatsko – konzularnoj mreži.

Zato ni nakon 30 godina nemamo diplomatiju koja u Bosnu i Hercegovinu donosi investicije, dovodi međunarodnu politiku i otvara joj oči kako bi bosansko pitanje bilo riješeno. Često se ljutimo na međunarodnu zajednicu, a nikako da se zapitamo ko je to posljednjih 10-ak godina otišao negdje u svijet i tražio pomoć.

Isluženi kadrovi na spiskovima za ambasadore zasigurno su produkt političke dezorijentacije i nepotizma, jer da su ti isluženi vrijedili u diplomatiji njih bi sama javnost tražila na pozicijama, a ne bi se i nane bez političkog iskustva čudile otkud sad pojedini. No, jedan od problema je i činjenica da Ministarstvo vanjskih poslova BiH nema svoju diplomatsku akademiju, kao što je imaju druge države. Ne postoji ni odgovarajući normativni okvir, Zakon o vanjskim poslovima, koji sistemski uređuje pitanja kadriranja, obuke ili promocije diplomatske službe.

Zato nam sa medija zaštitnika režima koji dolazi i opravdavaju činjenicu da budući šef diplomatije nema ni iskustva ni znanja za poziciju na koju bi danas zasjeo. A on je uz Predsjedništvo BiH glava diplomatskih aktivnosti. S jedne strane ćemo dakle imati one koji su pokazali da ne znaju, a na drugoj one koji će tek da pokazuju to neznanje.

Diplomata je onaj koji dvaput dobro razmisli prije nego ništa ne kaže, rekao je davno Winston Churchill.

Bh. diplomate, naročito ove koje se predlažu, mnogo su toga kazale, a malo uradile. Barem za državu!

Diplomatija je balansiranje između velikih sila. Balansiranje u diplomatiji zahtijeva ozbiljno učenje i još ozbiljnije uklanjanje ličnog interesa. Tako diplomatiju vidi Kissinger. Daleko je to viđenje od viđenja onih sa Denisovog spiska drugova, partijskih ili ličnih!