ARMIN SIJAMIĆ Bidenova politika i mi: Sve se mijenja, pa čak i Zapadni Balkan

Piše: Armin Sijamić

FELJTON: Dvije godine Josepha Bidena na čelu SAD: Kakav to svijet želi najveća svjetska sila?

U trećem dijelu feljtona osvrnuli smo na Bidenovu politiku na istoku Evrope, posebno u odnosu na Ukrajinu i Rusiju. Zatim, na ideju stvaranja „nove Evrope“ na istoku kontinenta. Oštro povlačenje crte prema Rusiji otvorilo je pitanje Balkana koji se nalazi iza te crte. Danas ćemo se osvrnuti na Bidenovu politiku prema Zapadnom Balkanu, posebno u kontekstu euroatlantskih integracija i problema sa kojim se susreću Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo.

Završavajući ovaj kraći feljton o politici američkog predsjednika Joe Bidena došli smo u dio svijeta u kome se nalazimo i za koji smo emotivno vezani. Na emotivnu vezu sa ovim prostorom ciljali su mnogi kada su govorili da će izborom Bidena na mjesto predsjednika ovaj dio svijeta postati prioritet Bijele kuće i da će se tamo pronaći rješenja za sve naše probleme. Računanje na Bidenovu vezanost za ovaj dio svijeta i za njegovo poznavanje političkih procesa na Balkanu je razumno, ali ne i da će svi naši problemi biti riješeni.

Svi problemi nisu riješeni niti u jednoj državi, a u nekim državama gotovo sve je problem. Stoga bi bilo realno da će oni koji su očekivali nešto od Bidena to i definisati i s tim konceptom otići u Washington, dok bi kod kuće bio obavljen potrebni dio posla. To se, ipak, nije desilo, ali SAD su angažovane u regiji aktivnije nego posljednjih godina.

Washington ima interese koje želi provesti, bez obzira ko su „izvođači radova“ bilo gdje na planeti. Često velike sile biraju iz ponuđenog, ako već nema onih sa kojima dijele slične planove. Tako je i sa Zapadnim Balkanom, odnosno Srbijom, BiH, Kosovom i Crnom Gorom. Taj interes nije tajna i to više puta godišnje ponove američki zvaničnici – članstvo u NATO i EU. To se dešava pred našim očima, barem u dijelu koji je primarno američki dio posla. U zadnjih pet godina u NATO su ušle Crna Gora i Sjeverna Makedonija, a BiH je pred vratima. Sa druge strane, put ka EU je zaustavljen i to su članice unije više puta istakle, a zemlje Zapadnog Balkana su se „potrudile“ da im svojim ponašanjem daju argument da nisu pogriješili.

Drugačiji Zapadni Balkan

U Bidenovoj doktrini, koju smo u feljtonu pomenuli više puta, o Zapadnom Balkanu stoji samo jedna rečenica: „Asistiraćemo partnerima u osnaživanju demokratskih institucija, vladavini prava i ekonomskom razvoju Zapadnog Balkana.“

Međutim, čitanjem tog dokumenta postaje jasno da se na čitav prostor gleda u kontekstu širenja EU i NATO, zatim rata u Ukrajini i namjeri SAD da Balkan ne prepuste niti jednoj drugoj sili, posebno ne Rusiji i Kini. Na Zapadni Balkan Washington gleda kao na prostor na kome ima dominaciju i u kojem politički i ekonomski procesi idu u korist Zapada. Naravno, uticaj Rusije na Beograd i preko Beograda ne smije se potcijeniti, što dijelom objašnjava politiku Zapada prema Srbiji i što Bidenova administracija praktično pokazuje držeći Aleksandra Vučića kao lidera koji ima uticaj na Kosovo, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.

Prije nego dođemo do ruskih aspiracija na Balkanu i želje da izazovu krizu te Zapadu naprave problem sličan onima koje njima Zapad pravi na njihovim granicama, potrebno je se osvrnuti na neke činjenice koje bitno određuju drugačiju politiku Bidena prema ovome dijelu svijeta sada i prije trideset godina.

Gledano iz SAD, Zapadni Balkan danas izgleda mnogo drugačije, čak i broj država je uvećan. U Beogradu nema Slobodana Miloševića, nema JNA niti bilo kakve ozbiljne vojne sile izvan NATO-a, nema demografskog potencijala za velike pobune kakvima je ovaj dio svijeta ranije svjedočio, pa čak nema ni dominantnih domaćih banaka ili velikih privrednih kompleksa strateški važni proizvoda u domaćem vlasništvu, a uvoz probija sve rekorde. Svjedočimo posljednjih godina da u susjednoj Srbiji na red za prodaju dolaze rudnici, poljoprivredno zemljište i elektroenergetski potencijali zemlje. U takvim okolnostima koliko nezavisnih i uspješnih političkih ideja i inicijativa može nastati i biti realizovano?

Greške koje se (ne)mogu ispraviti

Ipak, Zapadni Balkan potresaju brojne krize koje onemogućavaju trajnu konsolidaciju. Neke od njih su rezultat, to je sada potpuno jasno, grešaka koje je načinio Zapad. Jednom načinjeno odstupanje od principa i vrijednosti za koje se Zapad decenijama zalaže doveo je do lanca povezanih grešaka. Tako, na primjer, Richard Holbrooke priznaje da su neka rješenja iz Daytona loša. Zatim, tu je pitanje Kosova koja iscrpljuje Beograd i Prištinu. Paradoksalno, ta dva najveća problema u regiji u ovom trenutku rezultat su najvećeg upliva Zapada. Zadovoljavajući nacionalističke apetite Beograda i Zagreba, Zapad je sebi svezao ruke u mnogim poljima.

Ono što je poraznije, ruke su još više vezane Sarajevu i Prištini, a Podgorica se pribojava istog scenarija. Milioni mladih ljudi u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, CG i Kosovu godinama su žrtve takvih loših odluka i stvorenog nacionalističkog narativa koji je teško poraziti jer su njegovi glavni protagonisti vlast u svojoj zemlji i partneri Zapada.

To možda najbolje dokazuje primjer Aleksandra Vučića i Srbije gdje opozicija u parlamentu i medijima i ne postoji, iako je snažno zagledana u Rusiju. Kako u takvim okolnostima izboriti ljudska prava za sve stanovike neke države?

Načinjene greške Zapada koriste druge sile i lokalni igrači te tako izazivaju krize. Ne amnestirajući lokalne igrače u BiH za stanje u zemlji, zapitajmo se da li bi ovakav pravno-politički okvir funkcionisao bilo gdje i da li bi u njemu bilo koji narodi svijeta mogli pronaći dogovor.

To priznaju i američki zvaničnici. Derek Chollet koji po nalogu State Departmenta pokušava riješiti pitanje Kosova, govoreći o Zajednici srpskih opština na Kosovu, prije desetak dana kaže da „to nije aranžman koji bi ličio na Republiku Srpsku“. Dakle, postalo je jasno da rješenja zasnovana na etničkom principu nisu efikasno sredstvo da se sukob završi, već samo da se prekine („odustvo rata“, kako to naziva Holbrooke u svojoj knjizi „Završiti rat“), dok obje sukobljene strane padaju pod kontrolu Zapada. Dobra vijest za Zapad jeste da ta kontrola postaje sve veća i snažnija, a za stanovništvo Zapadnog Balkana da domaće političke elite neće sve raditi na svoju ruku.

Zapadni Balkan nakon Ukrajine

Ukrajinski rat je događaj koji je promijenio geopolitičku sliku Evrope, a što se je odrazilo i na Zapadni Balkan. Ako toga nisu svjesni domaći akteri, onda svakako jesu strani. Brojni izaslanici različitih država za ovaj dio svijeta pokazuju da se neke stvari dešavaju i da će se dešavati. Snažan upliv SAD i Ujedinjenog Kraljevstva u ovome trenutku sve druge gurnuo je u kraj, čime je otvoren put da zajedno sa EU, uprkos razlikama koje postoje na Zapadu, popravi ono što se može popraviti na Zapadnom Balkanu istovremeno gurajući sve zemlje regije ka euroatlantskim integracijama. 

Vodstvo SAD i UK u trenutnim okolnostima nije iznenađenje i zbog činjenice da su ove dvije države u Ukrajini snažnije prisutne nego druge.

Ograničavanje ruskog „malignog uticaja“ u regiji je nastavak okršaja sa istoka kontinenta. Posljednji Vučićevi nastupi upućuju da je to jasno i Beogradu koji je centralna tačka ruskog prisustva u regiji, a da je Srbija ta koju Zapad vidi kao nekoga ko može da kreira i okonča mnoge regionalne krize.

Upliv zvaničnog Beograda u susjedne zemlje nije ništa manji nego „maligni uticaj“ Rusije na druge zemlje. Šta više, Beograd je taj koji negativno utiče na susjedne zemlje u polju politike, medija pa čak i masovne kulture, što Rusiji decenijama sve manje uspijeva čak i u Centralnoj Aziji. Poluga za destabilizaciju Kosova, BiH i CG koju Beograd ima neće se lahko odreći, što je primjetno i u medijima koji stoje uz tamošnju vlast. Svi oni pitaju šta Srbija dobija saradnjom sa Zapadom i napuštanjem Rusije.

To pitanje je logično i treba ga razmatrati, ali prije svega treba imati na umu da male zemlje velikim silama ne postavljaju uslove i njihove pregovaračke pozicije nisu iste. SAD su u Zapadni Balkan u proteklim decenijama uložile milijarde dolara, a paralelno i svoj autoritet koji je ponekad morala nametati američka vojska. Žurba da se iskoristi rat u Ukrajini je razumljiva, ali je istovremeno opravdan strah mnogih da takav pristup može dovesti do grešaka o čijim posljedicama svjedočimo decenijama.

Međutim, jedno je sigurno – u svim velikim političkim promjenama neko mora ostati bez svojih početnih pozicija!