Lavić: Od profesorice Jelene Berberović naučili smo da je znanje najveći dar čovjeku

Piše: Prof. dr. Senadin Lavić

U periodu od 1960. do 1990. godine Odsjek za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu izrastao je u ozbiljnu filozofijsko-znanstvenu istraživačku zajednicu kompetentnih sagovornika. To je period kada je stasala jedna generacija profesora i potpuno se ostvarila. Važno je podsjetiti da Univerzitet u Sarajevu već 1960-ih godina proizvodi vlastiti naučni kadar.

Među te “domaće snage” spadala je profesorica Jelena Berberović (1938-2017.) koja je doktorirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U rukopisnom primjerku doktorske disertacije Kritika metafizike u radu Ludwiga Witgensteina stoji septembar 1964. godine, vrijeme kad je završena, a odbranjena je nekoliko mjeseci kasnije u 1965. godini. U kratkoj posveti na početku rukopisa profesorica iskazuje zahvalnost profesorima Vanji Sutliću i Gaji Petroviću. Na taj način uvezuje vlastito filozofsko iskustvo i nastojanje s filozofskim idejama i tokovima u kojima su dvojica starijih profesora i kolega već sudjelovala i ostavila značajnog traga u Sarajevu i Zagrebu, ali i na širem intelektualnom prostoru koji je jezički bio blizak i sasvim razumljiv.

Nakon što je diplomirala na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za filozofiju, 1960. godine, profesorica Berberović je započela svoju karijeru kao asistent od 1961. godine. Sve vrijeme ovoga svijeta stajalo je pred mladom, talentovanom i odgovornom asistenticom koja će postati profesorica na predmetu Gnoseologija (kako se nekada zvao), odnosno Teorija saznanja ili Spoznajna teorija. Odmah se istraživački suočila s Witgensteinom i njegovim mišljenjem koje će dovesti do epohalnog okreta u evropskom filozofijskom mišljenju i društvenim naukama općenito. Jezik i znanje o svijetu nisu puka “ogledala” ili puki “odrazi svijeta” oko nas – jezik “stvara” svijet i znanje je izraz naše “proizvodnje” svijeta. Profesorica će generacije studenata počastiti vrhunskim predavanjima o gnoseološkim problemima, jezičko-analitičkoj filozofiji i važnosti jezika za razumijevanje mišljenja, kulture i ljudskih interakcija općenito, provesti mlade ljubitelje znanja kroz filozofijske labirinte i svjetove ljudskih avantura na putu episteme-scientia-Wissenschaft/science, kroz antičko, novovjekovno i moderno definiranje znanja.

Profesorica Berberović je od 1967. godine postala docentica na predmetu Teorija saznanja, a 1973. godine izabran je u zvanje vanredne profesorice i 1978. godine u zvanje redovne profesorice. U tom periodu bavila se idejama L. Witgensteina, R. Carnapa, K. R. Poppera, Th. S. Kuhna, P. Fayerabenda, I. Lacatosa i mnogih drugih autora koji su istraživali probleme znanja i znanstvene teorije. Bila je aktivni član redakcije časopisa Pregled i Dijalog, te član u naučnim redakcijama izdavačke kuće Svjetlost, u ediciji “Nauka”, i bibliotekama Logos i Polis u izdavačkoj sarajevskoj kući “Veselin Masleša”. Profesorica Berberović bila je, također, član Centra za filozofska istraživanja ANUBiH. Za svoj rad i znanstveni doprinos dobila je Godišnju nagradu izdavačke kuće Svjetlost 1978. godine i Nagradu za naučni rad “Veselin Masleša” 1984. godine.

Za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu sklonila se u Beograd gdje je od 1993. do 2000. godine predavala na Filozofskom fakultetu. U Sarajevo se ponovo vratila 2000. godine gdje je radila do odlaska u mirovinu 2009. godine.

Objavljene knjige profesorice Jelene Berberović: Znanje i istina (Beograd, 1972), Filozofija Ludwiga Witgensteina (Sarajevo, 1978), Terminološke višestrukosti (Sarajevo, 1979), Filozofija i svijet nauke (Sarajevo, 1990), Glavni pravci analitičke filozofije u XX vijeku (Beograd, 2002), Racionalnost i jezik. Ogledi iz savremene filozofije (Sarajevo, 2004).

Profesoricu Berberović pamtimo kao pronicljivu sagovornicu, odvažnu ličnost s filozofskom vedrinom i preciznim govorenjem. Znam da su generacije studenata zapamtile njezin vedri osmjeh i dubinu plavih očiju, tu veličanstvenu “veselu znanost” (Die fröhliche Wissenschaft / La gaya scienza) koju je predstavljala kroz interpretaciju filozofije i povijesno važnih mislilaca. Od nje smo naučili da je znanje najveći dar čovjeku i da zbog toga treba biti sretan. Stoga je filozofija bila apsolutni izraz radosti čovjeka pred svijetom koji u njemu izaziva čuđenje.

Zahvalnost i poštovanje prema svojim profesorima prevazilazi uobičajene forme građanske uljuđenosti i kurtoazije. S ponosom se sjećamo svojih profesora/ica i izuzetnih ljudi.