Objavljeno u kategoriji BiH na 15.12.2019 15:27:00

A ko će nam sad biti Željko

Edin Urjan Kukavica

Piše: Edin Urjan Kukavica


Pomalo se razumijem u politiku. Ništa naročito ali dovoljno da ne razumijem da ništa od ovoga čemu svjedočimo proteklih četvrt stoljeća nije politika. Riječ je o nekolicini ljudi koji se u politiku razumiju koliko i moja rahmetli nana ali su dovoljno pokvareni i vješti da sve svoje vlastite interese prikažu kao ideologiju, nacionalni interes i politiku. Među njima ima svakojakog svijeta, i dobrih i loših, i manje dobrih i više loših ali, nema nikoga koga zanima običan čovjek i njegovi problemi od manjka vrtića preko loše komunalne infrastrukture do obrazovanja i zdravstvene zaštite.

Pomalo se razumijem u politiku ali, koliko god da je malo znam da kupovina stana bilo kome, finansiranje bilo koje privatne udruge, izgradnja bilo čega... od mojih para, a bez da se mene pita ima veze sa politikom koliko džeparoši iz sarajevskih tramvaja sa kvantnom fizikom. Drugim riječima miješanje zakonodavne (skupština), izvršne (vlada) i pravosudne vlasti, stavljanje svega što ta tri stupa vladanja podrazumijevaju u ruke bahatosti i arogancije jednog čovjeka naučnog i naviknutog da radi kako on hoće, a ne kako treba itekako ima veze i sa „lijevim i sa crvenim idealima“ (nekad se to zvalo crvena buržoazija), ali i sa desnim i onim između, i sa zelenim, plavim, naranđastim... ali nema nikakve veze ni sa politikom, ni sa općim dobrom, ni sa onim čemu su se nadali glasači kada su u njima i među njima tražili i od njih očekivali nešto drugačije.

Koliko god da su glasova osvojili i u ime koliko god ljudi istupali činjenica da su ljudi glasali za njih zato što su na neki način predstavljali alternativu luđačkom etnonacionalističkom narativu i politici koja je sve samo ne dobra. No, sve što su uradili ili počeli raditi – a ima toga, ne može se duša griješiti – ostalo je u sjeni jednog navodnog tendera od pola miliona i jednog bahatog i nepristojnog prebacivanja sredstava sa računa ministarstava na račun i obraz predsjedavajućeg kantonalne Skupštine i dijeljenja po njegovom nahođenju. Takav odnos prema nama i našim parama je nešto što oni koji su glasali za njih nisu više željeli gledati, za što su mislili da su svojim glasom spremili tamo gdje mu je mjesto i čemu se nisu nadali pa ni od čovjeka koji je na takvo postupanje sa našim parama navikao tamo odakle je došao. Milijardu maraka su potrošili; zamalo im je ostalo da (tako) potroše još tri. Međutim...

I šta sad? FR ovo nije prvi put, učinio je to i 2015, kada se DF povukao iz vlasti i ostavio prazninu u odlučivanju i funkcijama. Predsjednik SBB-a je tada tvrdio da spašava državu i to se, uz malo podešavanje, moglo progutati. A šta sada spašava ŽK? I on državu? Od koga? S kim? I kako i zašto se to država spašava (samo) dogovorom o podjeli funkcija i imenovanja? Gdje je program, strategija, pravac djelovanja, šta bilo što bi nam makar u naznakama, pokazalo da ovo ima smisla i da se ne radi samo o smjeni jednih drugima jer sam čak i ja na rubu da kažem: svi su isti!

Jasno, stranačkim kartelima je uvijek preče i važnije „ko“ nego „šta“... ali, gdje je tu, gdje smo tu mi? Znam da mi se sada i znalci i neznalice grohotom smiju ali, zbilja... Stranački predstavnici u komisijama ili radnim skupinama koji će pregovarati pozicije i dogovarati imena uglavnom su ljudi čija se imena samo šapuću, a loš glas pred njima ide nekoliko dana hoda. Osim toga, među imenima koja su procurila u javnost puno je onih koji su permanentno u vlasti, neposredno ili posredno, i uglavnom ni po čemu lijepom spominjani ljudi... koji su i do sada uvijek bili „prije dio problema nego dio rješenja“, što bi rekao rahmetli ST. To govori puno više od onoga što se na prvi pogled i uobičajeno zaključuje. Naime, kadrovi koje stranke najprije delegiraju na određena mjesta ne pokazuju samo odnos predmetne stranke prema instituciji i resoru, čak ne samo ni njihov odnos prema sistemu i državi pa ni odnos prema biračima / glasačima nego, ponajviše i ponajprije odnose unutar stranke pri čemu se mjestom kupuje i prodaje odanost člana ili predvodnika struje unutar stranke. To što je „ministru“ (parlamentarcu, direktoru) najbitnije da se snadbije autom, dnevnicama i da opremi kabinet... mareći za resor kao za lanjski snijeg ni lideru ni stranki ne znači ništa. Svejednako im ne znači ništa što država, narod, nacija, kogod od njegovog ministra neće vidjeti nikakve koristi dokle god će u stranki vladati makar četverogodišnji mir između međusobno zaraćenih frakcija i struja koje prijete ne da podijele nego da rasture i dezintegriraju stranku. Eh... kamo puste sreće.

Malo šta – ako išta – ovdje ima veze sa politikom. Ideologiju da i ne spominjemo. Iako ima široke i obuhvatne skute, ne može se pod politiku podvući i provući sve što nekome naumpadne. To jednako vrijedi za crvene, zelene, narančaste, bezbojne... za sve. Politika nije, niti je ideologija, ni strategija, ni program nasumično, ad hoc i besmisleno reagiranje na štabilo!

Situacija u našoj zemlji je takva da izbjegava svakom pokušaju definiranja i gotovo je nemoguće pronaći smislene riječi kojima bi se opisala na odgovarajući način. Gotovo da nema domena i oblasti ljudskog djelovanja koji nisu dovedeni do paradoksa. Ako sumnjate, spomenite se bilo kojeg i uvidjet ćete da on u stvarnosti funkcionira tačno onako kako, ustvari, ne bi trebao. Zašto je to tako? Zato što se koristi se svaka prilika da se problematizira ono što uopće nije problematično da bi se skrenula pažnja sa stvarnih problema; nikoga ne zanimaju činjenice; bitno je da se po nekome pljuje i da odnekud zapuše smrdljivi lahor tabloidskog sukoba.

Sjećam se kad je neke davne '93. jedan reborn musliman punu salu polaznika vojne / ratne akademije pozdravio „starim bošnjačkim pozdravom: Allah selamet“ (citat završen). Pola sale se nasmijalo, što naglas što u sebi, druga polovina ili nije čula ili nije razumjela... U svakom slučaju, nedugo potom dotični će postati general, a ja ću (ne tvrdim da ima ikakve veze sa smijehom) ostati kapetan.

U međuvremenu ništa se bitno nije promijenilo. Ono što je bitno ostalo je bitno, a ono što nije nije. Bitno je, najbitnije, što se i dalje bilo kakvo razmišljanje o građanskom društvu, pristojnoj državi, institucijama u službi stanovnika i gostiju zemlje... smatra blasfemijom, svetogrđem i, u kontekstu klero-etnonacionalnog narativa, bogohuljenjem.


Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android