Objavljeno u kategoriji BiH na 16.11.2019 17:30:00

Najcrnja od svih ovaca

Foto: Arhiv

Piše: Edin Urjan Kukavica


…ali, ponekad samo crne ovce govore istinu. Dakle…

Nije problem što je proteklo ovoliko vremena za dogovor o konstituiranju vlasti na državnom nivou, veći je problem što nema jasnih premisa na osnovu kojih bi se dalo zaključiti da će i ako i kada se uspostavi, vlast uopće biti efikasna jer do sada nikada nije bila. Stalnim podizanjem tenzija javnost dovodi u situaciju da se kaže: „Formirajte vlast, nećemo vas pitati kako ni zašto je formirana!“. Još jednim političkim igrokazom po prepoznatljivoj tehnologiji Stranke demokratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice i Saveza nezavisnih socijaldemokrata, napominjući da je to njihova metodologija kojom od rutinske naprave nerješivu situaciju u startu je stvoren alibi za pretpostavljeni neuspjeh, odnosno nizak stepen društvene produktivnosti vlasti.

Jasno da ovaj trojac lidera SDA-SNSD-HDZ intenzivno koaliciono sarađuje u neformiranju vlasti već 13 mjeseci. Odlukom SDA, kroz izbor delegata u NSRS-u i parlamentima kantona i FBiH, Dom naroda PS BiH je većinski predan SNSD-u i HDZ-u. Izabrali su oba kolegija, ubrzo su podijeljeni i resori, ali i blokiran rad Parlamenta. Sve ovo pokazuje jednu nespornu činjenicu - ova zemlja će naredne tri godine biti talac ove tri stranke i njihove političke igrarije sluđivanja javnosti, besmislenih trzavica i traženja izgovora za svaki neuspjeh kod nekoga drugog. Zastrašujuće je puno pokazatelja da su u Bosni i Hercegovini najdominantniji trendovi potpuno iracionalnog ponašanja na granici razumljivosti ukoliko se ne zna pozadina politika najglasnijih etnonacionalnih autosubjektivizacija samoproglašenih legitimnih predstavnika naroda i čuvara i branitelja svih nacionalnih interesa sa posebnim naglaskom na vitalne.

Drugim riječima, osim jeftinog politikanstva, primitivnog populizma, strančarenja, najbezobraznijeg i najočiglednijeg nepotizma, igranja sa i po živcima... pravno laički tu ima puno elemenata lažnog predstavljanja (legitimiziranog izbornim rezultatima) tu ima elemenata i udruživanja radi činjenja krivičnog djela (legaliziranog osvajanjem vlasti) ali i protivustavnog djelovanja (za što krivce treba tražiti u institucijama koje se staraju o zaštiti ustavnog poretka (od CIK-a do PIK-a).

Ni brojne kaznene prijave, ni sunovrat prava i pravde spektakularnim nestancima dokaza u nedvojbeno jasnim i gotovo dobivenim slučajevima otvorene korupcije, zloupotreba položaja, trgovine utjecajem i šta-ja-znam-čega-sve, ni opljačkana javna privredna dobra, nekretnine, pokretnine i poslovni računi, ni divljačka trgovina teritorijem „pod kontrolom“ općina i općinskih božanstava, ni nikada pokrenute krivične pa ni prekršajne prijave za jasna kriminalna djela... (moralnu odgovornost za javno izrečenu laž ili neispunjeno obećanje da i ne spominjem)... ni strašne istine iz rata ni jednako strašna nacionalna, vjerska, etnička segregacija djece nakon rata, ni dugogodišnji tužni egzodus Bosansca i Hercegovaca, ni strahovlada lidera u strankama i stranaka u društvu i državi, ni tretman naroda kao kupona ili žetona u političkim trgovinama, ni dugogodišnja bliska saradnja sa neprijateljima države...,ni tajnovite okolnosti bogaćenja njihovih obitelji... dakle, ništa što zdrav razum ne može ni shvatiti ni prihvatiti ne samo da nisu naškodile vladajućim oligarhijama nego su im naprotiv, osigurale još nekoliko mandata.

No, činjenica da nijedno nedjelo neljudi nikada ne izaziva dovoljno jasnu, nedvosmislenu i žestoku reakciju javnosti, političkih zvaničnika ili dežurnih moralista i, druga, da jedna izjava dobrog čovjeka sa nenabrojivim mnoštvom dobrih riječi, djela i ispruženih ruku – ruku pomirenja, oprosta ali ne i zaborava – izazove cijelu lavinu ili poplavu reakcija, ponajviše ukazuju na svu paradoksalnost, deformiranost pa i degeneričnost okruženja, društva i, ako hoćete, i vremena u kojem živimo. S jedne strane, prva, potvrđuje misao da sa "publikom" nešto, definitivno nije u redu: "ista publika koja je zviždala jučer, mogla bi aplaudirati danas - i to čak za istu predstavu" (William O. Douglas), dok druga dokazuje da je, doista, "devedeset posto političara su krivi što ostalih deset posto imaju lošu reputaciju" (Henry Kissinger).

Treća činjenica da se oni koji nikome ne mogu biti ni uzori, ni primjeri, ni putokazi prema bilo čemu dobrom, plemenitom i otmjenom – viteškom, uopće usuđuju kritizirati, omalovažavati, blasfemizirati, čak dijeliti savjete i lijepiti moralne packe onome ko nam svima – bezobzira na nacionalnu i vjersku pripadnost – može biti i jeste moralna vertikala, potvrđuje izreku koju
autorizira Clarence Darrow, a koja gotovo da je postala narodna mudrost: „Kada sam bio dječak govorili su mi da svako može postati predsjednik. Sada sam počeo vjerovati u to".

Sve zajedno i svaka napose, govore u prilog tvrdnji da ne postoji više ništa što nismo obesmislili, obezvrijedili i obezljudili do krajnje neprepoznatljivosti. Gori od tih samoobesmišljenih,
samoobezvrijeđenih i samoobezljuđenih ljudi jesu oni koji im tepaju, koji im podilaze i koji ih izvode i drže na poziciji da se mogu ponašati kako se ponašaju. Samozvani političari (nema tu politike koliko stane pod nokat) koji se surovo i bezobrazno već  bezmalo četvrt stoljeća besramno iživljavaju nad Bosnom i Hercegovinom i njenim građanima ni na koji način nisu niti su ikada bili predstavnici naroda za što se izdaju i prodaju. Oduvijek su samo predstavnici političkih organizacija, skupina, zajednica osnovanih s namjerom osvajanja mogućnosti ovladavanja i raspolaganja javnim resursima ove jadne zemlje ustoličenje i troniziranjem sebe i članova svojih porodica, familija i isključivo materijalno zainteresiranih interesnih skupina u samoproglašena bezgriješna nepogrešiva i nedodirljiva božanstva kojima je kao takvim, dopušteno i dozvoljeno sve, a da pritom niko ne smije – naglašavam, ne smije – postaviti pitanje ispravnosti njihovih odluka, stupanj i razinu njihovog zanimanja za bilo šta, a pogotovo kritički preispitivati njihova djela pa, zašto ne i lik(ove)... bojeći se, strahujući ne od mogućih i eventualnih nego od
izvjesnih posljedica svoga nepromišljenog čina... naprimjer, pokazivanja srednjeg prsta koloni vozila pod pratnjom (znali ili ne znali ko je uopće u koloni).

Načelno, protivim se bilo kakvim – svim – generaliziranjima ali, ponekad su manifestacije radije simptomi mišljenja i stavova uprimjereni pojavama toliko očigledne da se (generaliziranje) ni na koji način ne može izbjeći. Naime, prečesto pokleknemo pred očevidnim i ne vidimo suštinsko i ne znamo šta ćemo „dan poslije“. Naša je sadašnjost prepuna arhaizama, neologizama i lokalizama… upotrijebljenih bez stila, otmjenosti, elegancije i, naravno, ikakvog a kamoli vrhunskog umijeća, izgovorenih ustima dojučerašnjih – i sutrašnjih – potpunih anonimusa bez ikakvog, a kamoli kvalitetnog zaleđa u profesijama iz kojih su se upustili u „politiku”, bez potrebnih ili makar, dovoljnih znanja o bilo čemu i za šta bilo, notorno nesposobni definirati bilo šta izvan vlastitog, isključivo materijalnog interesa, zastrašujuće nevoljni priznati grešku, neaktualizirani i nerealizirani kao državljani države te, stoga itekako spremni definirati po bilokojem drugom… podnacionalnom, konfesionalnom, rodnom... bilo kojem osnovu?… Bošnjaci. Ali i bosanski Srbi i svejednako bosanski Hrvati.

Pažljivijem čitaocu dakeko, nije izmaklo da je riječ o generaliziranju temeljem manifestacionih „oblika” uprimjerenih najglasnijim etnonacionalnim narativima u postratnoj i postdejtonskoj Bosni i
Hercegovini. Konkretan slučaj možda nije najbolji za pobijanje teze o neispravnosti generaliziranja kao metoda i tehnike jer sve rečeno i mnogo toga što bi se još moglo dodati doista, generalno i općenito vrijedi za većinu javnih ličnosti nosilaca i glasnogovornika tog narativa iz sva tri konstitutivna naroda ali, i za dobar dio „ostalih”. 

Nadalje, „jašući” na dogovorenom, zajedničkom, znakovito i značajno zakašnjelom i nemalo retrogradnom valu etnonacionalne autoidentifikacije s kraja 20. stoljeća – u ostatku Europe završenom krajem 19. – koji se odvijao u kontekstu religijskog / vjerskog opredjeljenja, danas se Bošnjacima smatraju samo bosanski muslimani što nikako i nipošto nije i ne može biti tačno.
Dakle, ako je općepoznata i svejednako općepriznata činjenica da je etnonacionalna pripadnost (srpstvo, hrvatstvo, bošnjaštvo...) etnonacionalna identifikacija temeljem konfesionalne pripadnosti relikt neproživljene ili neodživljene „priče” s kraja 19. i početka 20. stoljeća... koja nas sve skupa previše koštala, još uvijek košta i ne vodi nigdje. Košta nas, u najmanjem, (samo)izopćavanjem ogromnog broja pojedinaca i skupina koje bi nacionalnu odrednicu spremnije i radije prihvatili da ona nema konfesionalno zaleđe. S druge strane, košta nas identificiranje ogromne većine nespremnih i neradih za identificiranje sa samo jednim čovjekom i malom skupinom sljedbenika. A to već ima ozbiljne političke, državotvorne i sudbinske posljedice…
Bošnjacima se, istovremeno i svejednako sviđa i ne sviđa kad im se kaže da njihova nacionalna ali i politička sudbina Bosne i Hercegovine zavisi od njih, ali to je istina.

Razlozi i uzroci te naročite vrste socio-emotivne dihotomije leže u nekoliko skupina činjenica kojih Bošnjaci i jesu i nisu svjesni odnosno za koje žele i ne žele znati. Sviđa im se jer su svjesni da raspolažu znakovitim i značajnim intelektualnim, ekonomskim i prirodno-materijalnim resursima potrebnim i dovoljnim za izgradnju prosperitetnog i perspektivnog društva koje će činiti svi stanovnici Bosne i Hercegovine (namjerno ih ne spominjem po njihovim ustavnim – konstitutivnim – kategorizacijama). Svejednako su svjesni da je raspolaganje tim resursima uveliko i umnogome uvjetovano i ograničeno utjecajem ratno-političkog stranačkog establishmenta i nenabrojivim mnoštvom privatnih interesa i osobno materijalno zainteresiranih lobističkih interesnih
skupina.

Njihova moć je osigurana nepostojanjem pozitivnog – ili, bilo kakvog – diskontinuiteta između rata i cijelog poslijeratnog perioda pri čemu smo stalno u nekom psihološkom ratnom ozračju i
glibu mogućnosi ili izvjesnosti novog rata. Što se tiče pametnih i sposobnih ljudi (namjerno ne kažem intelektualaca; ta se riječ malo izlizala) mi imamo cijele generacije ozbiljnih stručnjaka u različitim oblastima i znanostima potrebnim da se pokrenu novi procesi ali je problem u tome što oni ne mogu doći ni na mjesta ni u poziciju da rade, a kamoli odlučuju jer su politička vođstva uzurpirala svaku izglednu mogućnost zapošljavanja bez stranačkog utjecaja, odluke ili odobrenja s jedne, a sa druge strane na ta mjesta zaposlili insuficijentne stranačke kadrove koji zbog zaštite vlastitih ničim zasluženih položaja i privilegija ne dopuštaju dolazak novih ljudi. Drugim riječima, nesposobni i nezaslužni svoje neznanje i nerad štite utjecajem i moći. Kako god, historijska je i biološka nužnost da će doći do smjene generacija i da će, prije ili kasnije, pozitivni, sposobni, vrijedni, plemeniti i za opće dobro zainteresirani ljudi doći u priliku da
pokažu šta znanju i umiju ali, treba biti strpljiv. Na to neće moći utjecati ni u međuvremenu proizvedeni stranački podmladak ideološki radikalniji i indoktriraniji nego njihovi prethodnici jer su s
jedne strane, u manjini, a sa druge, mlada generacija ima vrlo učinkovite mehanizme i instrumente da "iziđe na kraj“ sa mediokritetima u svojim redovima.

Ne sviđa im se zato što Bošnjaci nemaju izgrađen instrumentarij objektivne autorefleksije, promišljanja o svojoj i historijskoj ulozi drugih na lokalnoj i širim razinama sve do globalne; tu vrlo
često upadaju u dvostruku zamku istovremenog precjednjivanja i potcjenjivanja potpuno istih historijskih ličnosti i događanja. Razlozi za to su historijske naravi i gotovo svi ishode ili se završavaju u domenu i kontekstu vrlo nepovoljnog bošnjačkog nacionalnog konstituiranja. Bošnjaci u svojoj historiji odavno nisu bili slobodni, autoritativni i u prilici da sami odlučuju o svojoj sudbini, a samo slobodni ljudi, svjesni svoga identiteta, historijskog kontinuiteta, integriteta, državotvornosti... mogu biti i jesu u prilici da razmišljaju, sukobljavaju mišljenja, raspravljaju o opcijama i mogućnostima vlastitog opredjeljenja, a temeljem autorefleksije, kritičkog promišljanja sebe, iznalazeći razloge za svoje stanje i stanje svoje zajednice u vlastitim slabostima.

To je iznimno bolan proces, prepun suočavanja sa vlastitim greškama, priznavanja vlastitih slabosti, prihvatanja kritičkog i drukčijeg mišljenja... i ljudi mu nisu skloni. Treba biti doista slobodan dakle, velik i priznati vlastite slabosti, eliminirati ih i tek onda tražiti slabosti drugih i druge okrivljivati za stanje i situaciju. Osim manjka slobode za nesklonost autorefleksiji krivica se može tražiti i u objektivnom nedostatku demokratske i diskursivne kulture kod nas kao naroda / nacije ali i kao društva, a krivac za to su isključivo etnonacionalističke političke snage koje su na maglovitoj i nepoznatoj prošlosti i precjenjivanju vlastitosti izgradile sistem (da ne kažem režim) koji uspješno održavaju na vlasti već duže od četvrt stoljeća. Sasvim je jasno da te snage neće dopustiti bilo kakvu slobodu – kontrolirat će je socijalnom situacijom – da ne bi došlo do mogućnosti razmišljanja o sebi i promišljanja sebe koja bi nužno vodila ka kritičnom diskursu i unutrašnjoj  demokratizaciji nacije.

Zašto? Zato što bi unutrašnja demokratizacija nacije vodila kritičkom razmišljanju o sebi i promišljanju sebe, to bi vodilo kritici poteza vlastitih političkih elita, bilo u historiji ili danas, njihovom oslikavanju bojama koje zaslužuju, priznavanju loših poteza koji su vodili pojavama koje su izrodile posljedice... a to može samo slobodan čovjek. I to je zadaća inteligencije. Ali, činjenica je da je to zadatak koji je isuviše ozbiljan za dominirajuću intelektualnu elitu ali, više od toga i za preovlađujući duh i opće političko, kulturno, socijalno ozračje koje je, u biti, krajnje površno
i populistički orijentirano u kontekstu optuživanja drugih za sve što je loše kod njih samih.

Drugim riječima, situacija kod nas danas je takva da se svaka kritika vlasti tumači kao nacionalno neprijateljstvo, a u takvoj situaciji teško je očekivati da je bilo ko spreman previše riskirati optužbu da je nacionalni neprijatelj (koliko god ona bila neosnovana i branjiva) bez izglednog povoljnog rezultata. Groteskno i degutantno, drsko i bezobrazno pa, ako hoćete i blasfemično i svetogrdno pregovaranje i dogovaranje šta da se čini da se ništa ne uradi... i tako ukrug, godinama, decenijama… više govori o nama nego o njima. Tu je, u velikoj mjeri, odgovor na pitanje zašto nas političari smatraju idiotima... 

Zato što smo glasali za njih jer niko normalan to ne bi činio ovolike godine uporno i zaredom. Zašto „niko normalan“? Zato što je knjiška definicija ludila: ponavljanje istih radnji uz očekivanje
drugačijeg rezultata“. 


Tagovi

politika Edin Urjan Kukavica crne ovce

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android