Članak

EDIN URJAN KUKAVICA Istina

Jedno je pitanje: dokle smo to došli kad istinu utvrđuje i dokazuje samo sud

Piše: Edin Urjan Kukavica


Rekao je Allahov Poslanik Muhammed, mir neka je s njim i njegovim: „Allah, Uzvišeni, je mnoge stvari ostavio u emanet vremenu; najznačajnija od svih je istina!“ Tumačeći navedeni hadis, jedan je velikan rekao: „Najveći prijatelj istine je Vrijeme, njen stalni pratilac je Poniznost, a njen najveći neprijatelj je Predrasuda.“ Imajući ove stvari na umu, sasvim je opravdano i razložno upitati (se): „Šta je to toliko, istovremeno privlačno, gotovo zamamno i, istovremeno i svejednako toliko odbojno, da ne kažem opasno, u istini kad je Gospodar svjetova ostavio u emanet Sebi, jer, Vrijeme, kaže Allah, Uzvišeni, to je On! Nemoćan objasniti istinu, pokušat ću je predstaviti nasumičnim i međusobno neuvezanim navodima i riječima iz djela i govorenja boljih od mene.

Ostajemo zapanjeni kad pomislimo kako je mala korist od istine na ovom svijetu. Istinu je lahko prepoznati: to je ono što najmanje želimo čuti i ono što bi nam najviše koristilo da znamo. Ali, šta može hladna i gola istina protiv blistavih čari laži. Dok istina stane na noge, laž već obleti pola svijeta. Osim toga, prava istina se uvijek čini nevjerojatnom. Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Da bi istina ispala vjerovatnija, uvijek joj se dodaje malko laži. Većina ljudi tako rade oduvijek. Oni misle da ne biti uhvaćen u laži znači vrijedi isto kao govoriti istinu. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija sudbina. Jer, govorenje istine često je najveća pustolovina. Zašto? Zato što su ljudi gramzivi prema blagodatima ovoga svijeta. A velikan kaže: „Opominjem vas da budete oprezni spram svijeta ovog, jer je on prebivalište nestalnosti. On nije kuća za opskrbljivanje. Ukrašava se varkom, a vara ukrasom svojim. On je kuća koja je ponižena pred Bogom. Zato je On pomiješao njegovo dozvoljeno sa zabranjenim, njegovo dobro sa zlim, život njegov sa smrću njegovom, te slatkoću njegovu s gorčinom njegovom. Allah Uzvišeni ga nije odabrao za prijatelje Svoje, niti On škrtari s njim spram neprijatelja Svojih. Dobro njegovo je oskudno. Zlo njegovo je već tu. Skupljanje njegovo će nestati. Vlast njegova će biti ugrabljena. Nastamba njegova doživjet će pustošenje. Nije najbolja ona kuća koja se ruši poput građevine propadajuće, niti život koji se iscrpljuje kao što se opskrba troši, niti vrijeme koje se prekida poput hoda.“

Ovaj svijet počiva na liticama istine. Polusvijet, osim što je sklon neistini, duboko je u provaliji nepostojanja. Ako neistina ne postoji, onda ona nikada ne može ni pobijediti. A istina kao ono što jeste nikada ne može biti uništena. U istinu vjerujemo samo ako je izrekne siromah, a u laž i ako je izrekne bogati nevaljalac. A velikan kaže: „Šta je vama? Radujete se onome udjelu malom koji ste pribavili od svijeta ovoga, dok vas ne ojaduje mnoštvo onoga što vam je uskraćeno od svijeta onoga. Baca vas u očaj i nespokojstvo malo onog od svijeta ovoga što vas je mimoišlo, tako da se to pokazuje na licima vašim, i sve što vam je oduzeto baca vas u pomanjkanje ustrajnosti. Kao da je svijet ovaj kuća stalnog boravka vašeg i kao da će obilje njegovo biti s vama zauvijek. Ništa ne priječi bilo kojega među vama da obznani drugu svome nedostatke kojih se on boji, osim straha da bi i drug njemu obzananio manjkavosti slične. Zajedno ste odlučili da odbacite ono što dolazi kasnije i da ljubite ono što je sada. Vjera vaša postade samo lizanje jezikom. To je poput rada onoga koji je završio posao svoj i osigurao zadovoljstvo gospodara svoga.“

Pravi ljudi, oni koji su u osnovi pošteni, naklonjeni su istini i često se razljute ako nemaju druge mogućnosti nego lagati. Upravo je suprotno kod onih koji u osnovi nisu pošteni. Oni počinju time što laž predstavljaju tako da sliči istini, a završavaju time što istina počinje sličiti laži. A čovjekova dužnost na ovome svijetu je da „ciljevima zahtjeva svojih učini ono što mu je Allah, Uzvišeni, stavio u dužnost i da Ga moli za ispunjenje prava Njegova, koje On od čovjeka traži; zaista, srca suzdržljivih plaču na svijetu ovom, čak i ako se oni, licem, mogu smijati; i tuga se njihova uvećava, mada mogu izgledati sretni. Prezir njihov sebe samih golem je, makar im se zavidjelo na onome čime su opskrbljeni. Sjećanje na smrt iščezlo je iz srca vaših, dok u vama prebivaju lažne nade. Ovaj je svijet tako zagospodario vama više od budućega, a ono što je trenutno udaljilo vas je od onog što dolazi kasnije. Samo ste sabraća u vjeri Božijoj. Naravi nečiste i savjest loša razdvajaju vas.“
Ljudi često veličaju istinu, čak i kad govore najveće laži; a čovjek, ustvari, ne čini istinu velikom nego obratno, istina čovjeka čini velikim. Ipak, ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često, onako čisto ljudski, izgleda nerazmjerno hrabrije i poštenije, nego da jedni drugima kažu golu istinu. A bolje je patiti zbog istine, nego biti nagrađen za laž.

Kažu da biti pametan znači razlikovati istine koje treba reći od onih koje treba prešutjeti. Neki je čovjek rekao: „I kad bih imao sve istine u svojoj ruci oklijevao bih da ih pokažem ljudima, jer istina donosi nesreću. Sjetimo se Galileja!“ Te stoga, „pametni“, znaju da je Istina previše važna stvar da je se ne bi štitilo lažima. A jedan velikan je rekao: „Ako ti je neko učinio nepravdu, neka te to nipošto ne odvraća od djela dobra, budući da ti na dobročinstvo uzvratiti Onaj Koji ni od čega nema koristi. A ti ćeš od svoga dobročinstva i uzvraćanja na nj Uzvratitelja zahvale imati više nego što je poricatelj upropastio. A Allah, Uzvišeni, voli dobročinitelje i istinoljubive! Ima mnogo onih koji se postupno privode kazni dobročinstvom prema njima. Mnogo je zavaranih, jer su im zla pokrivena. I mnogo je zavedenih govorom lijepim o njima. A Allah, Uzvišeni, ne stavlja nikoga na kušnju veću od davanja vremena.“ 

Rekao je Allahov Poslanik Muhammed (mir neka je s njim i njegovim): “Vjernici će se sakupiti na Sudnjem danu i reći: ‘Kako bi bilo da tražimo nekoga ko će se za nas zauzeti kod našeg Gospodara?’ Doći će Ademu i reći: ‘Ti si otac ljudi, Allah te stvorio Svojom rukom, naredio melekima da ti sedždu učine i naučio te imenima svih stvari. Zauzmi se kod tvoga Gospodara da nas riješi ovoga ovdje mjesta.’ ‘Nisam u takvoj situaciji da bih to mogao’, reći će. Potom će spomenu svoj grijeh (da je pojeo od zabranjenih plodova u džennetu) i postiditi se. ‘Idite Nuhu, on je prvi poslanik koga je Allah poslao žiteljima zemlje.’ Doći će mu, pa će on reći: ‘Nisam u takvoj situaciji’, reći će i spomenuti da je tražio od Gospodara ono o čemu nije imao znanja (moleći za sina koji nije htio biti vjernik). 'Idite Allahovom prijatelju (Ibrahimu, mir neka je s njim).' Doći će mu, pa će im on reći: ‘Nisam ja za toga, idite kod Musaa, roba s kojim je Allah govorio i kome je dao Tevrat.’ Doći će mu, pa će im on reći: ‘Nisam ja za toga’, i spomenuti ubistvo nedužnog čovjeka i postiditi se svoga Gospodara. ‘Idite Isau, Allahovom robu i poslaniku, Allahovoj riječi i Njegovom duhu.’ Doći će mu, a on će im reći: ‘Nisam ja za toga. Idite Muhammedu (mir neka je s njim i njegovim), robu kome je Allah oprostio sve što je prethodilo i slijedilo.’ Doći će mi, pa ću ja krenuti i tražiti dozvolu za pristup kod moga Gospodara. Bit će mi dozvoljeno. Kada vidim svoga Gospodara, past ću na sedždu. Allah će me ostaviti tako koliko htjedne. Potom će mi biti rečeno: ‘Podigni glavu! Traži, dobit ćeš; govori, bit ćeš slušan; zauzmi se, bit će ti uslišano zauzimanje!’ Odredit će mi izvjestan broj onih koje ću uvesti u džennet. Vratit ću Mu se potom i kad Ga vidim učinit ću kao i prvi put, zauzet ću se i On će mi odrediti izvjestan broj onih koje ću uvesti u džennet. Vratit ću se treći put, pa četvrti, a onda reći: ‘U vatri su ostali samo oni koje je zadržao Kur’an i kojima je određen vječan boravak’.”
Pametnom je i išaret dosta. 

Istina je jedini način borbe protiv zločina. Osim dokaza da se zločin desio, istina je najmoćnije oružje za borbu da se on nikada ne ponovi. 

Jedno je pitanje: dokle smo to došli kad istinu utvrđuje i dokazuje samo sud. Sasvim drugo i treće: koji i kakav sud i kakva mi je to istina kad je sud mora utvrđivati i dokazivati?! Na ta pitanja bismo još nekako mogli naći nekakve, ako ne prihvatljive i smislene onda racionalne odgovore. To su ovi sudovi koji godinama utvrđuju krivicu ubica za volanom, koji utvrđuju „zadesne smrti“ pa onda sami sebe demantiraju, koji godinama ne mogu da se dogovore je li momka udario kombi ili ipak, nije, koji kao od šale i kao šalu prihvate da dokazi mogu samo tako, kao od šale, nestati iz blindiranog auta na putu između tužilaštva i suda... i sve to temeljem nalaza stručnjaka i vještaka jer bez njih ništa ovo ne bi imalo smisla. Drugim riječima i još jednim pitanjem: jesu li to stručnjaci, vještaci, tužioci, sudovi... kojima bismo se i mi ako i kad nama bude učinjena neka nepravda trebali obratiti za pomoć, za pravdu, za istinu?
Odnosno, kako smo došli do toga da je veći grijeh o grijehu govoriti nego ga činiti?
 

#BiH