Objavljeno u kategoriji Intervju na 12.06.2019 15:49:00

Vujić za NAP: Bio sam u još aktivnom reaktoru černobilske elektrane i vidio grad duhova

Foto: Tvrtko Vujić

(Patria) - Posljednji reaktor havarisane černobilske nuklearke zatvoren je 2000. godine, ali jedan Mađar uspio ga je posjetiti prije zatvaranja. 

Novinar, putopisac i predavač Tvrtko Vujić za agenciju Patria govori o motivima posjete jednom od najopasnijih mjesta na svijetu i onome šta je vidio u elektrani.

“U Černobilu sam bio u posljednjoj godini djelimičnog rada nuklearne elektrane. Tada nisu bili dozvoljene turističke ture kao danas. Moj put je bio specifičan, jer sam ‘morao’ otići tamo”, kaže Vujić.

Podsjeća da se eksplozija u elektrani dogodila u noći 26. aprila 1986. godine, u 1:23:58.

“U našoj zemlji danima se ništa nije znalo o tome. Prva vijest objelodanjena je danima poslije, a u njoj je rečeno da se dogodila neka eksplozija u Černobilu, ali da većih problema nema. Bio sam tada dijete, ali se sjećam da su kazali da ne jedemo salatu i da se ne igramo u pijesku igrališta”, kaže čovjek, koji je do sada obišao brojne dražve, između ostalog Sjevernu Koreju, Etiopiju, Haiti, Ugandu...

Vujić nastavlja: “Bližio se 1. maj, kao i odlazak nekih vozača kamiona u Černobil. Dispečeri nisu znali šta da rade, da li da vozače šalju na put ili ne. A u mađarskoj štampi nije se pisalo o teškim stvarima. Štaviše, jedan poznati stručnjak izjavio je da još ni trudne žene nisu u opasnosti (poslije mi je dao intervju liječnik, koji je u Kijevu sa svojim saradnicima već masovno abortirao žene)”.
Dodaje da je mnogo vremena nakon toga jedna udovica bivšeg vozača kamiona, koji se zvao Kálmán Szabadsállási, pobijedila u sudskom procesu kojeg je vodila kako bi saznala istinu o smrti muža.

“Presudom je rečeno da je njen bivši muž preminuo od posljedica boravka u Černobilu. Čovjek je bio veoma mlad, dobio je rak, izgubio polovinu težine i preminuo. Poslije sudskog procesa (koji je stavio sumnju, jer ako je ovaj čovjek umro nakon što je bio u Černobilu, svi oni koje su poslali tamo, poslani su u životnu opasnost), s kolegom sam počeo tražiti druge vozače", priča Vujić za Patriju.

Na listi nekadašnje firme Volan TEFU pronašli su 13 imena. Njih 12 već je bilo umrlo, a većina od posljedica karcinoma.

Vujić kaže da vozači nisu znali jedni za druge.

“Jedini koga sam nasao živog bio je Istvan Varga i on mi je ispričao o putovanju u Černobil. Ispričao mi je priču u petak, film je prikazan u nedjelju ali on je već tada bio mrtav”, navodi Vujić.

Nastavio je istraživati jesu li vozači imali mogućnosti saznati u kakvoj su opasnosti zbog putovanja u Černobil.

“Našao sam Imrea Marka, koji je sastavio dosije, prema kojem nikog ‘sa vozilima velike rotacije ne smiju slati u Černobil’. Marko je ovaj rad poslao svima u nekadašnjoj Komunističkoj partiji. Zbog sovjetsko - mađarskih odnosa objavljivanje dosjea bilo je zabranjeno. Iako su neke zemlje odmah zabranili svojim vozačima da idu u regiju, Mađari su sve vrijeme išli, a Istan Varga se još i kupao u jednoj rijeci blizu Černobila”, prepričava Vujić rezultate svog istraživanja.

Dodaje da je poslije njegovog filma i knjige “Optužnica Černobil - potraga za mrtvim vozačima", o svemu je više govoreno u Parlamentu Mađarske i pisano u štampi.

Kako kaže, na sudu je bio svjedok u procesu koji je pokrenula još jedna udovica.

Zato sam "morao" otići tamo.

“U martu 2000. Otišao sam tamo, a posjetio sam i još uvijek aktivni reaktor elektrane i pored ‘sarkofaga” (kupole izgrađene kako bi se siguralo da radioaktivni materijal bude ispušten vani). U tu zonu su se već vratili starci kojima je to bilo dozvoljeno. Pokazali su nam onaj dio elektrane koji je još radio. Inače, ime elektrane zapravo je bilo "Vladimir Iljič Lenjin", ali je bilo zabranjeno svako spominjanje tog imena elektrane, jer se tada nije smjela dozvoliti priča kako je nešto eksplodiralo sa Lenjinovim imenom”, objašnjava Vujić.

Vujić je posjetio i grad duhova - Pripyat, izgrađen za radnike elektrane i njihove porodice, a koji je poslije havarije evakuisan.

“U gradu elektrane (to nije Černobil, nego mnogo bliži Pripyat), bio sam manje nego pola sata. Onda sam morao dolarima platiti vojniku da bi me pustili unutra. Pripyat je pravi sovjetksi grad iz kojeg su evakuisani svi, ali sovjetske vlasti nisu imale vremena da uklone petokrake i komunističke slogane. Ušao sam u višespratnicu i razvalio vrata. Ušao sam u jedan od stanova gdje su sve stvari bile na mjestu gdje su ih stanari ostavili na dan evakuacije. Udžbenici na stolu, u propalom hladnjaku nešto se još nalazi unutra, kutija cigareta na ormaru”, kaže Vujić.

Potom se kaže popeo na vrh zgrade, odakle je vidio “mrtvi” lunapark i napušteni restoran.

“Vidio sam i šumu u sred grada koji niko nije kontrolisao. U ruci sam imao dozimeter i mjerio zračenje. Dva puta je naglo počeo zviždukati. Najlošije je bilo to što nisam moga ni vidjeti niti osjetiti opasnost, a ona je bila tu”, prisjeća se Vujić.

Pored grada, opisuje, nalazi se “parkiralište” oklopnih vozila, helikoptera i drugih auta, koji su bili korišteni u toku građenja prvog “sarkofaga”.

“Našao sam se i sa bivšim ‘likvidatorima’, ljudima koji su zgradili ‘sarkofag’. Mnogi od njih bili su Mađari, koji su državljani današnje Ukrajne. Jedan mi je ispričao da je lagao da je zdrav kako bi otišao na posao, jer je za kratko vrijeme mogao zaraditi trostruku plaću”, priča Vujić za Patriju.

Na kraju, Vujić kaže da je “to bilo mjesto gdje nije vidio ništa opasno, ali je bilo apsolutno suludo”.

“Nakon povratka supruga mi je spalila svu odjeću, a ja sam više puta morao ići na kontrolu”, kaže Vujić.

S obzirom da je predavač, kaže da često predaje o svojim putešestvijama, ali da ljude najviše interesuje Černobil.

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android