Objavljeno u kategoriji Intervju na 23.02.2019 20:17:00

'Dok se budemo više mrzili nego poštivali, takvo će biti i raspoloženje političkih elita'

Milica Andrić-Rakić Foto DW

Razgovarao Armin Aljović


Zemlje Zapadnog Balkana su u nekoj vrsti napetosti još od devedesetih, kada je region zahvatio jedan od najkrvavijih ratova. Danas tu nema oružanih dejstava, ali je ratna retorika prisutna kod skoro svih nacionalnih lidera. 

U fokusu su pregovori između Srbije i Kosova, odakle se napeta atmosfera redoviti reflektira na susjednu Bosnu i Hercegovinu. Sve to dovodi do masovnog iseljavanja stanovništva sa Zapadnog Balkana.

Milica Andrić-Rakić, novinarka internet-portala „Kossev“ sa Sjevera Kosova u intervjuu za novinsku agenciju Patria to objašnjava ovako: „Dok nam bude bilo jednostavnije da se mrzimo nego da se poštujemo, takvo će biti i raspoloženje političkih elita."

Srbi sa Kosova svoja prava traže posredstvom Beograda. Zašto se ne vode direktni pregovori između Srba i Albanca na Kosovu? Zbog čega je u taj proces uključen Aleksandar Vučić?

- Srbi sa Kosova svoja prava u okviru kosovskog sistema traže posredstvom Beograda zato što ih je Beograd nasilno integrisao u kosovske institucije potpisivanjem Briselskog sporazuma 2013. Zajednica kosovskih Srba na sjeveru Kosova se tada žustro protivila i Briselskom sporazumu i uspostavljanjem kosovskih institucija u tom dijelu Kosova, ali je nasiljem i neregularnim izbornim procesom novembra 2013. učinjeno upravo to. 

Dakle, da se srpska zajednica na sjeveru zaista pitala 2013., danas ne bi bilo potrebe da traže svoja prava jer je integrisanje u kosovske institucije bio interes Beograda, ne interes zajednice. Interes Beograda u ovom procesu ogledao se u poenima za napredak u procesu EU integracije, dok je nerijetko moguće čuti i špekulacije da je Aleksandar Vučić pridobio podršku zapadnih zemalja upravo obećanjem da će ugasiti preostale srpske institucije na Kosovu. 

Ipak, treba naglasiti da nije realno očekivati da kosovski Srbi u bilo kom scenariju pregovora nastupa samostalno. Dok zajednica na sjeveru svojevoljno nikada ne bi dozvolila integraciju u kosovski sistem, zajednica na jugu je već živjela tu realnost. Ipak, čvrsto vjerujem da bi se i ona uvijek oslanjala na asistenciju Beograda u bilo kakvim pregovorima sa Prištinom, prvenstveno zato što je srpska zajednica na Kosovu oslabljena i isuviše mala da bi ostvarila dobru pregovaračku poziciju.

Što se tiče predsjednika Vučića, odvojila bih proces pregovora od 2011. do drugog sporazuma o Zajednici srpskih opština (ZSO, 2015) i perioda nakon toga. Do 2015. to odista jesi bili pregovori o položaju srpske zajednice na Kosovu i uslovima integracije srpske zajednice u kosovske institucije uz istovremeno gašenje srpskih institucija. Iz ove perspektive jasno je da su ti pregovori propali još 2015. kada je postalo evidentno da Kosovo ne planira da sprovede sporazum o ZSO.

Od 2015. naovamo to više nisu pregovori o položaju srpske zajednice, već su pregovori o priznanju Kosova i cijene koju je Kosovo spremno da plati za priznanje. Iz te perspektive, uloga Aleksandra Vučića je ključna u tim pregovorima jer je on jedini političar na srpskoj političkoj sceni koji je u poziciji da to sprovede.

Vučić „brani“ Kosovo od Tachija, Tachi „brani“ Kosovo do Vučića. To je krug u kojem se ta politika kreće poprilično dugo. Kako danas žive građani Kosova, počevši od Albanca i Srba do nacionalnih manjina? 

- Mislim da je jedina razlika između života građana na Kosovu i ostalih ljudi u regionu nedostatak vizne liberalizacije. U svim ostalim aspektima, nezaposlenosti, regresiji kvaliteta obrazovanja, zdravstva i drugih javnih usluga, odlaska mladih i obrazovanih, situacije je potpuno ista.

Nedavno se stotinjak građana Kosovske Mitrovice priključilo protestima "Jedan od pet miliona", koji se već sedmicama održavaju u više gradova u Srbiji. Znači li to početak promjene političke paradigme kosovskih Srba prema zvaničnom Beogradu ili se radi o nečemu drugom? 

- Ne radi se nužno o promjeni paradigme, i do 2013. kosovski Srbi su odluke donosili u konsultaciji sa Beogradom, i kao što sam rekla prije, mislim da će tako biti zauvijek. Bez obzira na metode vlasti u Beogradu, teško je zamisliti da srpska zajednica vjeruje više vladi u Prištini nego vladi u Beogradu. Dakle oslanjanja na savjet, ekspertize i stavove Vlade Srbije će uvijek biti, ali moguće je da će nivo konsultacija biti nešto veći.

Sa stvaranjem Srpske liste i primoravanjem ljudi da izađu i glasaju na prvim lokalnim izborima na sjeveru Kosova raspisanim po kosovskim zakonima, suspendovana su građanska prava i slobode, a srpska zajednica na Kosovu pretvorena u pijuna. Umjesto da pita da li i pod kojim uslovima zajednica želi da se ugasi srpski sud a radnici tog suda pređu da rade u kosovski po drugim zakonima i pravilima, iz Beograda su samo stizala naređenja da to tako mora biti jer je to već dogovoreno. Isto se desilo i sa lokalnim skupštinama koje su odlukom Vlade Srbije raspuštene još avgusta 2013., a na njihovo mjesto uspostavljene kosovske opštine, isto se desilo i sa radnicima srpskog MUP-a i Civilne zaštite.

Sada, pet godina nakon kontinuiranog nasilnog sprovođenja Prvog sporazuma o normalizaciji odnosa između Beograda i Prištine (april 2013. poznatiji kao Briselski sporazum) koji je bio propraćen politički motivisanim nasiljem i fizičkim zastrašivanjem, protesti u Kruševcu, a potom i Beogradu su zapalili iskru koja se sada vratila tamo gde je sve i počelo, u Kosovsku Mitrovicu.

Ovdje je isprobana svaka metoda „izborne prinude“ prije nego što je patentirana i prenijeta na gradove u Srbiji. Prvi glasači koji nisu željeli da izađu na kosovske izbore šamarani su ovdje, prvi ljudi u fantomkama pojavili su se ovdje, prve prizori kolektivnog glasanja sa direktorom javne institucije uslikani su ovdje.
Ubistvo kandidata za gradonačelnika, uništavanje izbornog materijala, pritvor drugog kandidata za gradonačelnika zbog optužbi za učestvovanje u ratnom zločinu, višednevni nestanak trećeg kandidata i izlaznost oko 20% obilježili su prve lokalne izbore za gradonačelnika Severne Mitrovice u kosovskom sistemu novembra 2013. Uz svo to nasilje, OSCE EU misija za posmatranje izbora, i svi međunarodni faktori kao i kosovska i srpska javnost, proglasili su takav izborni proces uspješnim, a danas, kada se kao rak to nasilje proširilo po Srbiji, ono napokon izaziva drugačiju reakciju – osudu.

Zaključila bih da je i ovaj protest u Mitrovici zakasnjela reakcija na sve što se srpskoj zajednici dešavalo od 2013. kada je i organizovan posljednji anti-establišment protest u srpskoj sredini na Kosovu i to upravo protiv Briselskog sporazuma, naovamo.

Aleksandar Vučić često optužuje kosovske vlasti da podižu tenzije. U BiH optužuje Bošnjake da su remetilački faktor u BiH, zatim optužuje Crnu Goru i tako dalje. On je rekao da jedino Srbija ulaže napore kako bi sačuvala mir u regionu. Kako vi doživljavate politiku Aleksandra Vučića?

- Suština Vučićeve politike je polarizacija, podjela na podobne i nepodobne unutar društva u Srbiji ali i podobne i nepodobne u spoljnopolitičkim odnosima. Njemu je to potrebno jer je on stabilokrata, a da biste bili uspješan stabilokrata uvijek morate biti na ivici rata, eminentnog sukoba koji samo vi možete da spriječite svojom mudrošću i odgovornošću. Zato je Srbija već dvije godine u predratnom stanju, sudeći po srpskim tabloidima.

Izvor problema između Prištine i Beograda je granica. Isti problem se pokušava nametnuti i između Srbije i BiH, pa Srbije i Crne Gore... Istovremeno sve te zemlje teže da postanu članice Evropske unije, gdje nema granica. Nisu li onda sve tenzije koje gledamo pomalo apsurdne?

- Nažalost, ne. Problem zemalja Zapadnog Balkana je taj što je EU dimna zavjesa, proklamovani cilj, ne i iskreno usvojen sistem vrijednosti. Činjenica je da izjave i nastupi političara koji šire mržnju i netrpeljivost ne nailaze na osudu kritične mase u društvu i dok je god to tako, oni će sa tim nastaviti. To su političari, oni glasačima daju ono što glasači žele, ne ono što smatraju da je dobro za njih. Dok nam bude bilo jednostavnije da se mrzimo nego da se poštujemo, takvo će biti i raspoloženje političkih elita, a ako Beograd i Priština razgovaraju o granicama, to je zato što one jesu bitne ljudima.