Članak

KOMENTAR Antihrvatska histerija ili politička bijeda - sedam pitanja za Bevandu i Čovića

Nagledali smo se u posljednjih dvadesetak godina raznih slučajeva zaklanjanja pojedinaca iza naroda (to je uostalom dugogodišnja praksa bosanskohercegovačkih političara), i isticanja uskostranačkih i

Piše Amir Sužanj


Nagledali smo se u posljednjih dvadesetak godina raznih slučajeva zaklanjanja pojedinaca iza naroda (to je uostalom dugogodišnja praksa bosanskohercegovačkih političara), i isticanja uskostranačkih i ličnih interesa kao nacionalnih. Bilo je u tom političkom prostituisanju i neopisivo bijednih primjera, provedenih u sitnoj, kokošarskoj politikantskoj trgovini, ali teško je pronaći bjedniji od ovoga najsvježijeg, koji nam je servirao ministar Vjekoslav Bevanda. Kad čovjek pokušava opravdati i braniti ono se ne može opravdati i što je neodbranjivo, a pritom je potpuno svjestan da je to tako, nema drugog izbora nego da praznom retorikom klizne u besmisao. Tako je Bevanda, u pokušaju da objasni svoj boravak u Banja Luci 9. januara, „otvorio oči javnosti“ i pokazao da su medijski napisi o njegovom prisustvu na manifestacijama povodom Dana Republike Srpske zapravo nastavak antihrvatske histerije, koja se provodi iz Sarajeva. Razni portali, koji su ovih dana od svojih političkih mentora dobili zadatak da nekako pokušaju zamagliti svu bijedu prisustva Dragana Čovića i ministra Bevande obilježavaju dana Republike Srpske, spremno su prihvatili taj „argument“, nabrajajući redom ono što od Čovića slušamo već mjesecima i što nema nikave veze sa ovim slučajem. Koliko je taj poduhvat besmislen i oni sami će shvatiti ako samo pokušaju odgovoriti na nekoliko elementarnih pitanja, koja, na njihovu žalost, ne servira političko Sarajevo, nego ih sasvim legitimno postavlja dobar dio javnosti i medija u susjednoj Hrvatskoj, što će reći - mnogo većih Hrvata nego što su nih dvojica.

Prvo pitanje je samo do sebe neoborivo. Šta će bilo koji zvaničnik iz reda hrvatskog naroda na svečanosti gdje se dodjeljuje orden ratnom zločincu, koji je sijao smrt po gradovima u Hrvatskoj i koji je za to osuđen pred hrvatskim pravosuđem? Ima li Bevanda ijedan argument da pojasni građanima Šibenika (ako samo klikne na društvene mreže, odmah će vidjeti koliko je snažna „antihrvatska histerija“  tih ogorčenih ljudi), zbog kojeg razloga su on i Čović svojim prisustvom u prvom redu, uz gromoglasne ovacije prisutnih, „uveličali“ uručivanje ordena osuđenom zločincu Slavku Lisici?

Drugo, čime će Bevanda pojasniti Hrvatima u Hrvatskoj šta on i Čović rade u društvu sa zvaničnicima iz Srbije, i to onima koji današnju Hrvatsku na sve načine pokušavaju poistovjetiti sa ustaškom Nezavisnom Državom Hrvatskom i okriviti je za zločine počinjene u vrijeme njenog postojanja, pritom svjesno gurajući u mrak činjenicu da je i Srbija u isto to vrijeme imala istu takvu kvislinšku vladu, sa istim političko- pravnim statusom kao što je imala Pavelićeva vlada i sa istim odnosom prema fašističkoj Njemačkoj?

Treće – šta će bilo koji predstavnik hrvatskog naroda na obilježavanju datuma koji je označio i početak progona gotovo 200 hiljada Hrvata sa područja današnje RS. Možda bi bevanda shvatio razmjere tog pitanja da je na putu prema Banja Luci prošao kroz mrtvu Posavinu, punu porušenih hrvatskih kuća i zaraslih imanja, ali put ga je, nažalost, očito vodio na neku drugu stranu.

Četvrto – šta je Bevanda radio na skupu na kojem nema biskupa Franje Komarice niti bilo kojeg od uglednih velikogostojnika katoličke crkve kao stuba hrvatskog naroda, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i šire?

Peto – kako je moguće da na toj svečanosti, pored Bevande, Čovića, i hrvatskog ambasadora Ivana Del Vekija i ruskog ambasadora u Bosni i Hercegovini nije bilo nikoga od međunarodnih predstavnika i članova diplomatskog kora? Realan čovjek bi se zapitao – zašto sam ja tu a svi ti ljudi nisu došli i je li i meni mjesto ovdje kad njih nema?

Šesto – zašto se najviši zvaničnici Hrvatske na sav glas pokušavaju oprati od prisustva ambasadora svoje zemlje na okupljanju u Banjaluci i zašto je on pozvan na konsultacije u Zagreb ako je taj boravak u Banjaluci na jednom takvom skupu „benigan“, kako tvrdi Bevanda?

I na kraju sedmo - čak i ako zanemarimo raspravu oko ustavnosti 9. januara i sasvim legitimnog pitanja šta će visoki zvaničnih hrvatskog naroda na obilježavanju datuma koji je najviša sudska instanca proglasila neustavnim (to se u uređenim zemljama zove kršenjem ustava i nepoštivanjem sudskih odluka), ostaje pitanje šta bi dva predstavnika hratskog naroda uopšte tražila na paradi i svečanosti, koju je potpuno privatizirao Milorad Dodik i njegova stranka. Dovoljno je samo pogledati koliko je građana doista prisustvovalo tom činu – neuporedivo manje od značajnog broja skupova „Pravda za Davida“ - pa shvatiti kako ni sami Srbi, građani Republike Srpske, koliko god bili vezani za taj datum, više ne pristaju da budu igračke u tom procesu brutalne otimačine Dana Republike Srpske, koju je režim posljednjih godina počinio.

Besmisleno je i krajnje bijedno isturati optužbe o „antihrvatskoj histeriji iz Sarajeva“ kad kao mračna sjena nad Bevandinim i Čovićevim prisustvom svečanosti u Banjaluci vise upravo ova pitanja. A najveći problem za njih dvojicu je činjenica da odgovore na te bolne i teške dileme, ili bar one najosjetljivije, traže ljudi u Hrvatskoj. Dovoljno je ovlaš pregledati najjače i najuticajnije medije u Hrvatskoj i vidjeti šta oni kažu o ovoj neviđenoj sramoti, pa da čovjek odmah sam sebe zapita: Kakve veze „političko Sarajevo i antihrvatska histerija“ imaju s onim što su Čović i Bevanda odlaskom u Banja Luku sami sebi okačili na vrat? 

 

#BiH