Članak

Kriza izbliza

Godina koja je za nama gotovo ni po čemu, osim datumski / brojem, nije se razlikovala ni od jedne godine od 1996. naovamo

Piše Edin Urjan Kukavica


Godina koja je za nama gotovo ni po čemu, osim datumski / brojem, nije se razlikovala ni od jedne godine od 1996. naovamo... prepuna drskih i bezobraznih zamjena teza, posvemašnjih i (sve)obuhvatnih manipulacija svime, svačim i svakim, najnepristojnijim verbalnim dijarejama, prijetnjama, ucjenama, „uspješnim“ i neuspješnim suđenjima, (svako)dnevnim spominjanjem rata (kako nedovršenog Drugog svjetskog i zaustavljenog prošlog tako i najavama / prijetnjama nekim budućim, mogućim ili nemogućim, uvjeravanjima da nam je bolje vjerovati njima nego svojim očima, novčanicima i nevoljama, ubjeđivanjima da se najbolje štedi kad nemamo ništa i da su školovani, obrazovani, svjetski priznati stručnjaci ustvari, najgora halaša, lopovi i neradnici kojima je u interesu samo vlastita promidžba i nerad... u najkraćem, proteklu godinu – kao uostalom i sve prethodne – obilježilo je demagogiziranje najgore i najjeftinije vrste kojih se ne bi postidio nijedan spomena vrijedan diktator ni tiranin i historiji svijeta, strančarenje, laž, strah i potpuno odsustvo bilo kakvog osjećaja odgovornosti.

Da bi sve gorenavedeno imalo i naučnu vjerodostojnost nijedna od tvrdnji / referenci nije ostavljena bez komparativnih vrijednosti: broj verbalnih dijareja usporediv je sa brojem tajnih javnih nabavki, iznos navodnih povećanja priliva u fondove usporediv je sa iznosima prikupljenih direktnih i indirektnih poreza plus parafiskalni nameti za koje ni oni koji ih raspoređuju ne znaju gdje idu, broj navodno zaposlenih usporediv je sa brojem skinutih sa biroa i zavoda za zapošljavanje plus broj onih koji su kupili karte u jednom pravcu za Bilo-gdje-samo-ne-ovdje... S jedne strane su otvoreni procesi i pokrenute inicijative, zacrtani putevi i otvorena vrata, a sa druge javne kuhinje i migrantska kriza, kilometri neizgrađenih autoputeva i loša cesta od Sarajeva do Mostara i još gora do Tuzle...

Treba li spomenuti da je od rata – makar ovog zadnje i posljednjeg, ako Bog da – naovamo prošlo 23 godine... usporedbe radi, bivša, loša, jednoumna Jugoslavija je u 14. godini poslije Drugog svjetskog rata, dakle 1959. godine imala nuklearni reaktor, a mi – napredni, osviješteni i bogomdani – deveramo sa javnim gradskim prijevozimm i ustrajno se borimo za prvo mjesto na još jednoj crnoj listi: gradova sa najnečistijim zrakom!

Bosna i Hercegovina možda jeste neuspješni eksperiment međunarodne zajednice kojim se pokušalo naći jedinstveno približno rješenje za problematične multietničke zemlje i teritorije u kojima bi mogle eksplodirati nagomila(va)ne osobne frustracije i kolektivno nezadovoljstvo... Možda je i zemlja slučaj i sedmanče historije i teritorij sa posebnim potrebama i moneta za potkusurivanje regionalnih teritorijalnih nedorečenosti i švedska sofra za nezajažljive komšijske i susjedske apetite čija usta samo zemlja može napuniti... Od ta doba Bosnom i Hercegovinom su najčešće rukovodili ljudi sa samog ruba definicije ljudskosti, mentalna nedonoščad, nusproizvodi neuspješnih historijskih lobotomija sa neizlječivim tumorima na mozgu koji pritišću neke sasvim neanatomske centre... A sve je počelo onog trenutka kad su dvojica bjelosvjetskih probisvjeta ubijedili da u Bosni i Hercegovini ne žive Bosanci i Hercegovci nego neki konstitutivni narodi i potpuno nepoznati ljudi koji treba da međusobno dijele vlast i da je to sve što treba znati i biti.

U neiskrenim odnosima najteže je izreći istinu. A istina je: Bosnu i Hercegovinu u protekloj i proteklim godinama kao ožiljkom koji ne zarasta nepovratno su obilježili strašni slučajevi Memić i Dragičević ali nipošto se ne smiju zaboraviti i dvije djevojke ubijene na pješačkom prelazu u Sarajevu Selmu Agić i Editu Malkoč) koji pokazuju da sve ljude u Bosni i Hercegovini muče isti ili slični problemi koji nemaju nikakve veza na nacionalnom ili bilo kojom drugo politikom te, da među ljudima i narodima – pa i među Bošnjacima i Srbima – u ovoj zemlji ima puno više ljudskog potencijala koji zalazi daleko iza svih površnosti i trivijalnosti, iza svih opskurnosti susretanja po jahorinama, iza svih nelogičnih, nejasnih i neobjašnjivih mega-projekata sa dva ili tri ničim izazvana od(v)ojka za dolje i gore, iza ove ili ne najave blagostanja za ovoliko ili onoliko godina.

#BiH