Članak

Prošlo je 80 godina, današnji Nijemci stide se svojih očeva i djedova

Vidjeli su razbijene izloge i opustošene radnje čiji su vlasnici bili Jevreji. I vidjeli su kako se kroz prozor jednog jevrejskog stana, sa prvog sprata na ulicu bacaju sve stvari koje su se nalazile

SARAJEVO, (Patria) - Osamdeset godina nakon pogroma nad Jevrejima u čitavoj Njemačkoj svi Nijemci mogu da se zapitaju: kako je zapravo moja porodica na to reagovala? Felix Steiner je za DW odlučio ispričati svoju porodičnu priču.

- Moj otac je bio pokretni leksikon lokalne historije. I znao je da priča zaista uzbudljivo. To što znam o svojoj domovini i porijeklu, naučio sam od njega. Više puta mi je pričao kako je on doživio 10. novembar 1938. godine. U varošici, u južnoj Njemačkoj, u kojoj sam odrastao, progon Jevreja nije počeo 9. novembra uveče, već početkom popodneva, sljedećeg dana.

Moj otac je tada išao u prvi razred osnovne škole. Po završetku nastave učitelj je djeci savjetovao da na putu kući bolje zaobiđu sinagogu i jevrejske kuće, jer bi tamo moglo da bude opasno. Naravno da su moj otac i njegovi prijatelji – tipično za šestogodišnjake ili sedmogodišnjake – brižan savjet učitelja shvatili kao direktan izazov i odlučili da vide šta bi tako opasno moglo da se dogodi u malom mjestašcu usred bijela dana. Naišli su na sinagogu koja je bila u plamenu, a nije bilo vatrogasaca koji bi požar gasili. Vidjeli su razbijene izloge i opustošene radnje čiji su vlasnici bili Jevreji. I vidjeli su kako se kroz prozor jednog jevrejskog stana, sa prvog sprata na ulicu bacaju sve stvari koje su se nalazile u stanu.

To što se tada dešavalo u varošici u kojoj je živjelo oko trideset jevrejskih stanovnika, u međuvremenu je dokumetovano i o tome se može čitati. Ali ono što bih svog oca još rado pitao je, kako su moji baka i djed reagovali kada su od oca čuli izvještaj šta se toga dana dešavalo u gradu? Da li su pokušali da mu objasne to što je iz današnjeg ugla neobjašnjivo? Kako su komentarisali to da su tri stotine metara od naše kuće žene i djeca ulazili u tuđe kuće i lomili sve što je bilo pred njima. Naime, jevrejski muškarci su već u jutarnjim satima 10. novembra bili uhapšeni i specijalnim vozom prebačeni u koncentracioni logor Dahau. 

Da budem iskren sam sa samim sobom, bolje da ne znam. Ne moram ni da pitam, jer odgovore u principu znam. Ne – moji baka i djed nisu bili ubijeđeni nacisti, to znam sigurno. Ali su okretali glavu i šutili, poput miliona drugih Nijemaca. Roditelji četvoro male djece rijetko kada budu heroji i mučenici. A to da je koncentracioni logor Dahau postojao i šta se u njemu dešavalo su znali, od kako su 1933. godine gradonačelnik i više socijaldemokratskih odbornika nedjeljama bili hapšeni. Uostalom radilo se o Jevrejima – kakve veze mi kao katolici imamo sa njima? Zbog toga nešto rizikovati?

Sistematsko izopštenje i obespravljenje Jevreja nije počelo u novembru 1938. godine. Već nekoliko sedmica nakon što je Hitler preuzeo vlast, na jevrejske radnje su počele da se lijepe poruke „Ne kupujte kod Jevreja". Otpuštani su jevrejski službenici, poput ljekara, advokata i novinara i imali su zabranu rada.

Na to su došli Nirnberški rasni zakoni, oduzimanje imovine i mnogo toga još. 9. i 10. novembar 1938. godine – to je bio prelaz na otvoreni teror pred očima čitavog naroda. I moja porodica je to šuteći posmatrala. To me uznemirava i zbog toga sam posramljen. I osamdeset godina kasnije - ispričao je Steiner svoju priču.

#Svijet