Članak

Amer Đulić: Potrebno je da se o zločinima Herceg-Bosne čuje i izvan Hercegovine

Tužilaštva i sudovi, a naročito u HNK su pod kotrolom HDZ-a i zato nas ne čudi da većina postupaka završava oslobađajućim presudama ili završetkom postupka, jer nema dovoljno dokaza.

Razgovarao: Haris Ljevo

Na 25. godišnjicu stradanja Bošnjaka iz Stoca i okoline u ovom hercegovačkom gradu promovisana je knjiga “Bili smo samo brojke – 233 dana u logoru”. Ova knjiga predstavlja jedno autentično djelo pisano rukom čovjeka koji je direktno na svojim leđima osjetio sve strahote tzv. Herceg – Bosne.

Autor knjige Amer Đulić bio je maloljetni dječak kada je 2. avgusta 1993. godine dospio u Koštanu bolnicu, mjesto koje predstavlja simbol stradanja stolačkih Bošnjaka. Nakon Koštane bolnice Đulić je još boravio u logorima Dretelj, Gabela i Heliodrom, a u logoru Dretelj sastao se s ocem.

U intervjuu za Novinsku agenciju Patria Amer Đulić govori o motivima za pisanje jedne ovakve knjige, stravičnim iskustvima iz logora, današnjem životu u Stocu…

NAP: Knjiga „Bili smo samo brojke – 233 dana u logoru“ objavljena je 25 godina nakon boravka u logoru. Kako je nastala ideja da napišeš jednu ovakvu potresnu knjigu i zbog čega je trebalo toliko vremena da prođe da izađe knjiga?

Đulić: Knjiga „Bili smo samo brojke - 233 dana u logoru“ je svjedočanstvo jednog 17 - godišnjaka kroz pakao logora Herceg - Bosne. Odluka je bila teška, ali i jasna, teško se sjećati svega, ali dragi Bog mi je dao snagu za dobro pamćenje. Nisam želio da odem na drugi svijet i ponesem to sa sobom. Prevaga za pisanje je bila drugostepena presuda šestorci u Hagu, kad je Međunarodni sud presudio i dokazao UZP, učešće HV u ratu u BiH i druga zlodjela, koja smo mi logoraši proživjeli.

Đulić ispred Koštane bolnice s članovima Inicijative mladih za ljudska prava

NAP: Kao maloljetnik si proveo 233 dana u Koštanoj bolnici, Dretelju, Gabeli i Heliodromu. Koliko je moguće jednom knjigom opisati sve ono kroz šta si prošao zajedno sa svojim komšijama i prijateljima u logoru?

Đulić: Logorski dani koji su trajali 233 dana su bili teški, preteški, a naročito za nas djecu, koji nismo bili dorasli i izrasli u ljude, iz školskih klupa smo odmah otišli u logore.. Velik i težak je to prelaz. Opisati nešto kad prvi put u životu vidiš mrtve ljude, ubijene samo zato što su muslimani (Bošnjaci), kad osjetiš neprijateljske ruke na sebi, kad sanjaš samo hranu..Ipak je to teško i neopisivo.

NAP: Koliko je danas potrebno pričati o zločinima HVO-a, pogotovo u sredinama gdje HVO nije djelovao kao u Hercegovini?

Đulić: Da, potrebno je mnogo pričati i nama koji smo živjeli ovdje, ima slučajeva da djeca ne znaju ništa, a otac i brat im bili u logorima. Da li se stide iil zaboravljaju, ne znam šta je, ali to je njihov problem. Hercegovina je dobro upamtila HV i HVO i zločine koje su počinili. Veoma je bitno da naš glavni grad i sva druga mjesta znaju o dešavanijma u ratu pod kontrolom HVO-a, mnogim zločinima i mučilištima kroz koja smo prolazili. Knjiga je samo jedan mali prikaz tih dešavanja koja su bila mnogo okrutnija i teža. Samo iz mog Stoca je preko 3.000 muškaraca, staraca i stotine djece prošlo kroz ove torture.. Zašto i danas zvanično Sarajevo ne želi znati istinu ostaje nejasno i čudno za povjerovat. 

NAP: Čak i u Sarajevu, dan kada je presuđeno Prliću i drugima, izgledao je kao da se izriče presuda za neki zločin u Kambodži ili Sudanu. Može li ova knjiga doprinijeti tome da ljudi izvan Hercegovine konačno shvate šta je i kakva bila Herceg-Bosna?

Đulić: Tako je, kako sam i rekao u predhodnom pitanju, mi u Hercegovini čekamo presudu sa zebnjom i strahom, jer u pitanju je bila politika preseljenja naroda, protjerivanja, uz logore, mučilista i ubistva, a Sarajevu ipak nedovoljno i nekad mislim nebitno. Priča kad su nas progonili 1993. je bila, ovo je sve dogovoreno, vi idete prema Bugojnu i granica je Bradina, i kao sve dogovoreno u našem glavnom gradu. Ne mora biti istina, ali se puno tada pričalo o granicama Banovine Hrvatske. Knjiga je samo jedan mali dokaz dešavanja i zamisli te jedne ideologije iz Zagreba do krajnjeg cilja u Hercegovini.

Nekadašnji maloljetni logoraši iz Koštane bolnice Amer Obradović i Amer Đulić 

NAP: Kako je danas živjeti u Stocu, u sredini u kojoj je na ulici moguće sresti neke od onih koje ste sretali i u logoru, samo danas u civilnoj uniformi?

Đulić: Teško je živjeti u mjestu kad svakodnevno srećeš te (ne)ljude koji su tih 90-ih godina harali ovim prostorima, nekad se pitamo ima li suda, pravde, zakona.. Kako ti ljudi hodaju, dobro kažete samo u civilkama, ali imamo osjećaj da su i dalje ponosni na svoj cilj za koji su se borili i ostvarili ga. Tužilaštva i sudovi, a naročito u HNK su pod kotrolom HDZ-a i zato nas ne čudi da većina postupaka završava oslobađajućim presudama ili završetkom postupka, jer nema dovoljno dokaza. Možda i tim institucijama stvaramo teret, davno je ovo bilo, treba zaboraviti...

NAP: Posljednji lokalni izbori u Stocu, ali i svaka fudbalska utakmica koju igra reprezentacija Hrvatske, dokaz su da HB, uprkos presudi za UZP, još uvijek živi na terenu. Može li nešto promijeniti nabolje uskoro?

Đulić: Posljedni lokalni izbori u Stocu dokazuju ovu moju priču. Za krađu izbora podižu tužbe i presuđuju onima koji su pokušali da zaustave krađu koja se dešava od strane HDZ-a zadnjih 26 godina, sve do tada. Moja supruga je to osjetila, radila je po upustvima i pravilima CIK-a, ali ipak je kriva... Trebalo je pustit da voda teče kuda je navikla. Neće to više prolaziti u Stocu, koji ima inat, koji ne zaboravlja i koji ima takvu omladinu i koja će uvijek biti za istinu i pravdu.

Utakmice druge države u ovom slučaju Hrvatske su posebno interesantne. Imaš one koji to slave i one koji slave poraz reprezentacije Hrvatske. Svako ima pravo svog izbora, ali niko nema pravo da veliča i pjeva pjesme iz NDH, a naročito sad povezane sa zločincima UZP-a. Ipak, Međunarodni sud je presudio i dokazao zločine, koja smjelost je onda i dalje to veličati, ali čudan smo mi narod.

NAP: Šta je za tebe značila haška presuda Prliću i drugima. Kakav je bio osjećaj kada su osuđeni i može li ikakva presuda biti dovoljna satisfakcija za sve ono što si proživio u logoru?

Đulić: Ima jedna poznata narodna poslovica... Bog te sačuvao Srbina sa Sokoca, Hrvata iz Ljutog Doca i muslimana iz Stoca. Istina je spora, ali i dostižna. Nikad ne treba gledati jedan narod kroz pojedince, zločinci trebaju pred sudove i u zatvore, ostali trebaju da žive u dobrosusjedskim odnosima, kako se živjelo i do sada. Kako kaže kraj knjige, „opraštati treba, zaboraviti nikada.

#Intervju