Ivica Đikić: Feral bi danas itekako imao materijala za satiričko propitivanje stvarnosti

Razgovaro: Armin Aljović

Dramsku seriju „Novine“ nagrađivanog novinara i književnika Ivice Đikića već drugu sezonu otkupljuje američki streaming gigant Netflix, koja će na tržištu od 190 zemalja svijeta na ponudi za gledanje biti nakon premijere na HTV-u. U međuvremenu, Đikić je počeo pisati i treću sezonu serije za veliko svjetsko tržište.

U intervjuu za Patriju ugledni novinar i književnik govori o „Novinama“, „Beari“, odnosu književnosti i filma, pokojnom Luciću, kultnom Feralu...

Ovo je vrijeme vašeg velikog uspjeha. Scenarista ste televizijske serije „Novine“, koja kreće na svoj svjetski put. Kako vam taj uspjeh sada izgleda iz one perspektive stvaranja scenarija? 

- Možda ću zvučati neskromno ili odviše samopouzdano, ali ja sam u svakom trenutku pisanja scenarija i kasnijeg timskog rada na brušenju finalne verzije bio uvjeren da radimo seriju za svijet, a ne samo za gledatelje u Hrvatskoj ili samo za one koji razumiju naš jezik bez prevođenja. Razmišljao sam ovako: ako mi ovdje gledamo danske i švedske serije, ako ih gleda cijeli svijet, nema razloga da se i naša serija ne gleda u Danskoj i Švedskoj i posvuda. Jedini je uvjet da bude pametna, uvjerljiva i autentična. Nisam, doduše, mislio da ćemo dospjeti do nečeg tako velikog kao što je Netflix i da će nam serija biti titlovana na više od dvadeset svjetskih jezika, jer je za takav pothvat, osim kvalitete, potrebno da se poklopi mnogo drugih elemenata, uključujući i podosta sreće u smislu da se neke okolnosti sretno namjeste. Drugu sezonu praktički radimo za Netflix, jer će se na tom streaming-servisu pojaviti čim završi premijerno prikazivanje na Hrvatskoj radio-televiziji, a nadam se da će tako biti i s trećom sezonom, koju sam upravo počeo pisati.

Vaš roman „Cirkus Columbia“ dobio je nagradu „Meša Selimović“, a onda je oskarovac Danis Tanović snimio film. Za taj film ste bili koscenarista. Vaša književnost ima tu filmsku liniju. Takve su i priče iz knjige „Ništa sljezove boje“. Dakle, šta je za vas privlačnije – književnost ili film?

- Film, odnosno televiziju, i dalje doživljavam svojevrsnim izletom, s tim da bi taj izlet, čini se, mogao potrajati duže i da bi mogao biti intenzivniji nego što sam očekivao. Moja baza su, da tako kažem, novinarstvo i književnost, a što se tiče pisanja za film i televiziju, imam u bilježnicama još nekoliko priča kojima bi film ili televizija bili logičniji i bolji dom od književnosti. Ali da bi se neka priča razvila u film ili seriju potrebno je puno više novca, vremena, sreće i zalaganja mnogih ljudi, nego da bi postala roman ili pripovijetka.

U knjizi „Beara“ do detalja opisujete pravljenje plana za genocid u Srebrenici. Ta knjiga je možda i najbolji način da današnji čitatelji shvate šta se dešavalo neposredno pred 11. juli 1995. godine, ali i tokom same egzekucije ljudi. „Beara“ će definitivno ostati kao trajna zabilješka onoga što se zapravo dešavalo tog ljeta na istoku Bosne. Koliko bi bilo teško ekranizirati jednu takvu knjigu?

- Postoje različiti oblici ekraniziranja: „Beara“ bi se vjerojatno mogao napraviti i kao dokumentarni film, i kao dugometražni igrani film, i kao dramska serija, ali meni je jako teško razmišljati o ekranizaciji nečega što sam već napisao u nekoj drugoj formi, u ovom slučaju u formi dokumentarnog romana. Kad napišem knjigu, to kako sam je napisao, zapravo, jedini je način koji sam pronašao za nošenje s određenom temom, jedini način koji sam pronašao da ispripovijedam nešto za što mislim da je važno da bude ispripovijedano. Teško mi je otkriti novi način da ispričam istu priču, a ekranizacija zahtijeva drukčiji pristup, zahtijeva da se tema vidi novim očima. Uostalom, scenarij za „Cirkus Columbiju“ dominantno je napisao Danis, a ja sam surađivao na dijaloškim dionicama i nekim drugim, manje bitnim, aspektima tog posla.

Radili ste u slavnom Feral Tribuneu, koji je u junu 2008. nasilno ugašen. Ne znamo niti jednu novinu na Balkanu za čijim se nestankom žali koliko za Feralom. Mnoge u Bosni, u ratnim užasima, liječila je ta vaša vrhunska duhovitost. Za Feral se čak i ne bi moglo reći da je klasično novinarstvo. On je vanvremenski po suštini. Ili je bolje reći da Balkan nije daleko odmakao od Feralovog ismijavanja nacionalnog i političkog primitivizma.

- Sigurno je da bi Feral danas itekako imao smisla i dovoljno materijala za satiričko propitivanje stvarnosti. Nije se na tzv. našim prostorima puno toga promijenilo u odnosu na, recimo, drugu polovinu devedesetih godina prošlog stoljeća. Neke pojave su još zloćudnije nego onomad. No Feral nije bio samo satira i ismijavanje, premda to jest bilo ono što ga je izdvajalo te činilo drukčijim i originalnim u svjetskim okvirima. Feral je bio i novinarstvo u najklasičnijem i najkonzervativnijem smislu tog pojma, jer se jako inzistiralo na zanatu, preciznosti, lijepom i jasnom pisanju, na kontekstu i važnosti teme koju se obrađuje. Suprotno raširenom mišljenju, Feral se nije zasnivao samo na otkačenosti, duhovitosti i provokaciji, nego i na vrlo strogom provjeravanju podataka, skrupuloznom istraživanju i hrabrosti da se objavi relevantna istina, kojom se drugi nisu htjeli baviti.

Napustio nas je izuzetni novinar Predrag Lucić. Mnogi ljudi su tek tada počeli otkrivati njegovo izuzetno djelo. Feral se, kroz sjećanje na Predraga, zakratko vratio i postao dostupan onima koji ga ne pamte ili nisu bili savremenici vaše borbe.

- Predrag Lucić bio je veliki novinar, ali i sjajan novinski i književni urednik, blistav pjesnik i dramski pisac, i iznad svega, divan čovjek i prijatelj. Bio je čovjek u kojem su se sretno spojili nevjerojatan spisateljski talent i znanje te fascinantna marljivost, radna disciplina i duboka posvećenost onome što ga je profesionalno zaokupljalo. Iz toga je proizišlo monumentalno i raznorodno djelo koje naša kultura tek treba u pravoj mjeri otkriti, jer je veoma malo autora koji su u proteklih tridesetak godina toliko obogatili naš jezik.

Jednom ste primijetili da vas je u roku od desetak minuta nakon izlaska na ulicu neko morao napasti. Jedno vrijeme vas je u redakciji čuvala i policija. Izgleda da je taj pritisak skratio vaše živote. To je sudbina vrhunskih novinara...

- Svatko od nas svjesno je izabrao takav put, što ne znači da smatram normalnim i prihvatljivim sve ono što nam se događalo i što nam se događa na tom putu. A život je ionako nepredvidljiv i nema univerzalne formule: nikad sa sigurnošću ne znate što vam ga skraćuje, a što produžava, pa je onda bolje živjeti onako kako smatrate da je ispravno i donositi odluke u skladu sa svojim moralnim i zdravorazumskim rezonima.

Jesu li feralovci ponekad pomišljali da iznova krenu? Možda bi danas bili traženiji i popularniji nego prije. Možemo zamisliti zajedno Dežulovića, Đikića, Ivančića, Hedla, Erceg, Čulića... Isti šovinizmi, identični nacionalni arhetipovi, ista malograđanština i primitivizam. Možda ovaj nesretni zapadni Balkan traži neku svoju medijsku snagu, koja bi prebrisala ovaj novi nacionalistički haos...

- Ne znam za druge, ali ja nisam siguran da bi se, sve kad bi to i bilo moguće u financijskom pogledu, trebalo upuštati u nešto takvo. Nisam ljubitelj podgrijavanja i života u boljoj prošlosti ili od bolje prošlosti. Meni će Feral biti trajna inspiracija, a nadam se i nekim generacijama koje dolaze ili će doći, i mislim da je dobro da na tome i ostane.