Članak

Galić: U ovoj zemlji samo fašisti i kriminalci imaju sva prava

Općinski sud u Ljubuškom odbacio je njezinu tužbu za klevetu obrazloživši svoju odluku da se radi o filmu kao autorskom djelu kojem podliježe kritičkom mišljenju javnosti.

SARAJEVO, (Patria) - Već nekoliko godina glavna urednica mostarskog portala Tačno.net Štefica Galić vodi sudsku bitku protiv portala Poskok.info i novinara Ivana Filipčića i urednika Ivana Šušnjara.

Međutim, tu bitku je izgubila na tri suda; Općinskom u Ljubuškom, Kantonalnom u Širokom Brijegu, te Ustavnom sudu BiH u Sarajevu.

Nakon što je izgubila pravnu bitku na tri suda, Štefica Galić nije mogla skriti razočarenje.

"Upisujem još jednu izgubljenu bitku. Poskok je pobijedio ponovo. U ovoj zemlji samo fašisti i kriminalci imaju sva prava i moć. Žrtve sve bitke gube. Sve po zakonu. Odavno je svaki angažman izgubio smisao, trebala sam to znali, ali...", kazala je Štefica Galić za Patriju nakon odluke Ustavnog suda.  

Sve je počelo nakon promocije dokumentarnog filma „Neđo od Ljubuškog“ u kojem se govori o pokojnom Šteficinom mužu Neđi i njegovom ratnom angažmanu kada je spašavao komšije Bošnjake od sigurne smrti ili progona u logore HVO-a.

Nakon promocije dokumentarnog filma, koji je u Hercegovini i Ljubuškom izazvao žestoke reakcije nacionalističke desnice, Poskokov novinar Ivan Filipčić je u julu 2012. godine objavio tekst pod naslovom „Neđo daleko od Ljubuškog“ u kojem je iznio niz uvreda i kleveta na račun pokojnog Neđe i porodice Galić.

"Vlasnik te male opskurne radnje bio je Nedeljko Galić, priučeni fotograf, bez škole, imovine i ikakvih posebnih talenata. Njegov jedini adut bilo je prezime koje je nosila nekolicina partizana iz sela Bijača koje se zbilo uz granicu s Metkovićem, a s kojima je bio u srodstvu. A rod je rod! Odabrao je Nedeljko partizansko ime Neđo (a ne recimo Nedo što je zvučalo nekako nacionalistički) i odlučio nastaviti revoluciju koja i onako stalno teče...

Neđina radnja bila je u blizini SUP-a, odnosno općinske milicije gdje su se izdavali dokumenti za koje su trebale fotografije. Milicijski službenici strogim bi glasom slali prestrašene seljake na fotografiranje u Neđe tako da se ovi nisu ni usuđivali otići negdje drugdje. Mislili su da samo Neđine fotografije valjaju, a što nije ni bilo daleko od istine. 
Ušavši u radnju čudili su se ljudi svim silnim petokrakama i slikama nekih čudnih ljudi s bradama, oštra i pogana pogleda. Čudili se i šutjeli jer je Neđina fotografska radnja, koliko god bila tijesna i neugledna, izgledala puno službenija, komunističkija i nekako opasnija od stanice milicije, barem od onih prostorija gdje su se vadili dokumenti.

Milicija je Neđi uredno slala mušterije, a on je vraćao na isti način. Slikao je Neđo, a kada je tehnika napredovala i snimao, svatove, sprovode, rođendane, proslave i razne slične događaje. Izoštrenim okom za antisocijalističko, nacionalističko... jednom riječju neprijateljsko... slikao je Neđo sve što je trebalo slikati i nosio miliciji u Ljubuški. A ponekad kada bi se uhvatilo, odnosno uslikalo nešto značajnije, ne bi mu bilo teško otići i do SDB-a u Mostar te s drugovima podijeliti radost ulova.  Koliko god neko volio muža ili oca, nije nimalo lako od malog beznačajnog čaršijskog fotografa i sitnog doušnika napraviti heroja i velikana", navodi se u tekstu Ivana Filipćića.

U julu iste godine, na istom portalu, objavljen je i tekst pod naslovom „Hercegovački Schindler“ u kojem se također iznosi niz neistina na račun pokojnog Neđe Galića.

U tekstu se navodi „da je Neđo Galić prije početka domovinskog rata bio Udbin doušnik i sitni prokazatelj zbog čijih su fotografija Hrvati Ljubuškog imali strašnih neugodnosti. Da je Galić indoktrinirani komunist i zakleti ateist zazirao od crkve i vjernika i sudjelovao u progonu i demonizaciji kroz saradnju s Udbom, ali kada je obolio od raka počeo je obilaziti crkve i vjerske seminare i tražiti spas u vjeri. Da je u Ljubuškom javna tajna da je upravo Neđo Galić za vrijeme rata u jednoj relativno mirnoj sredini kao što je Ljubuški spašavao muslimane tako što im je za naknadu sređivao vize za odlazak na rad u inozemstvo."

Nakon ovih tekstova supruga pokojnog Neđe Galića Štefica odlučila je pravdu potražiti putem suda.

Općinski sud u Ljubuškom odbacio je njezinu tužbu za klevetu obrazloživši svoju odluku da se radi o filmu kao autorskom djelu kojem podliježe kritičkom mišljenju javnosti.

"Prema stavu Evropskog suda za ljudska prava novinarske slobode sadrže mogućnost pribjegavanja određenom stupnju pretjerivanja pa čak i provociranja. Iako sud ne mora odobravati polemički, pa čak i agresivni ton kojeg koriste novinari, član 10. (Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i sloboda) ne samo da štiti bit/sadržaj izraženih ideja i informacija, nego i formu kroz koju su one izražene. Iz definicije klevete (Zakon o zaštiti od klevete), proizlazi da je bitan element klevete da se lice identificira prema trećim licima i da se protiv tog lica iznose neistinite činjenice. Međutim, u konkretnom slučaju sud je zaključio da se ne radi o iznošenju činjenica već o vrijednosnim sudovima o umjetničkom djelu – filmu, a takvo izražavanje ne podliježe građanskopravnoj odgovornosti za klevetu", obrazložio je svoju odluku Općinski sud u Ljubuškom.

Nakon ovakve odluke Općinskog suda, Štefica Galić je podnijela apelaciju Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu prilažući i nalaze vještaka o tome koliko su objavljeni tekstovi na portalu Poskok.info utjecali na nju izazivajući strah. Kantonalni sud je apelaciju odbacio.

Nakon toga, Galić je odlučila uputiti apelaciju Ustavnom sudu BiH, koju je Ustavni sud prije nekoliko dana odbacio kao neosnovanu ocijenivši tekstove kao doprinos debati od javnog interesa.

"Što se tiče toga  je li apelanticin muž bio javno poznata ličnost i kakva je bila njegova uloga u društvu, Ustavni sud podsjeća da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na javna nego u odnosu na privatna lica... apelantica je, kako su sudovi utvrdili, dala saglasnot autorici filma da taj film napravi i da se on javno prikaže, pa je bilo razumno očekivati da će uslijediti reakcije javnosti. Također, bilo je razumno očekivati i da će film biti podvrgnut kritičkom sudu javnosti i da neće naići samo na odobravanje. Sporni tekstovi su bili upravo takve reakcije na film o ulozi apelanticinog muža u relevantnim događajima. Takva kritička reakcija, prema stavu Ustavnog suda i standardima Evropskog suda, traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život.

U odnosu na navode koji se tiču drugooptuženog (Ivan Šušnjar, op.aut.), koji je sve sporne članke preuzeo sa drugih portala i objavio na poskok.info, Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu “čuvara javnog interesa”. U vezi s tim, Evropski sud ističe da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa u situaciji kada je u spornim tekstovima izneseno kritičko mišljenje o apelanticinom pokojnom mužu i njegovoj ulozi u historijskim događajima koji izazivaju interes i pažnju javnosti, a sve to kao kritička reakcija na film... Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje, kao i da su sudovi u tim odlukama dali relevantna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim", navodi se u odluci Ustavnog suda.

Uprkos izgubljenim pravnim bitkama, Štefica Galić ne odustaje. Nastavlja borbu građanskim aktivizmom protiv nacionalizma i nepravde u bh. društvu.

#BiH