Članak

Prof. Šamić iz Francuske za Patriju: Kobne noći Pariz me podsjetio na moje napadnuto Sarajevo

Prof. dr. Jasna Šamić je evropski poznati orijetalist i prevodilac sa arapskog, francuskog i turskog jezika, književni kritičar i nagrađivani pisac. Bila je univerzitetski profesor na Filozofskom faku

Prof. dr. Jasna Šamić je evropski poznati orijentalist i prevodilac sa arapskog, francuskog i turskog jezika, književni kritičar i nagrađivani pisac. Bila je univerzitetski profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, zatim profesor na Univerzitetu u Strazburu.

Za Patriju govori o nepoznatim detaljima stravičnog zločina u Parizu, kritikuje sramotan odnos nekih Bosanaca prema ubijanju nevinih ljudi i nepotrebno poređenje žrtava. Upozorava na opasnosti koje se javljaju sa novim sektaškim islamom u Bosni i Hercegovini, te zavođenja i  manipulacije sa mladim i nezaposlenim ljudima od Francuske do BiH.             

Patria: Kako je izgledala ta užasna noć u Parizu? Gdje ste bili kad ste saznali detalje o tragediji? Koja su bila prva saznanja? Kakve su bile reakcije ljudi u vašoj blizini?

Šamić: Te kobne večeri, „crnog petka“, 13. novembra, tek što sam  bacila pogled na jednu  književnu emisiju -  hommage nedavno preminulom Andreu Glucksmannu,  koji mi je bio prijatelj i prijatelj svih onih koji su bili poniženi i uvrijeđeni - nazvao me je sin i glasom u kojem se osjećala tragedija rekao da brzo otvorim tv kanale s novostima, da je u Parizu došlo do pucnjave i da je najmanje 18 poginulih. Moj sin te večeri slučajno nije otišao u te kobne krajeve grada, a obično tamo ide, kao i mnogi mladi, već desetak godina. Otišao je u obližnje predgrađe, ne tako daleko od mjesta tragedije, gdje je slavio s prijateljima nečiji rođendan. 

Otvorila sam jedan od kanala koji prenose non-stop vijesti, i naravno imala šta da vidim. Broj žrtava se iz sekunde u sekundu povećavao.

Moj sin je ostao skoro do samog jutra sakriven u toj kući. Tek sutradan smo saznali da se jedan od ubica  bio parkirao maltene pred prozorima te kuće gdje je on bio sa svojim prijateljima. A prije dva dana, saznamo i to da je to bio i glavni režiser cijele te drame, sada već mrtvi Abul Hamid Abaud.  Moj sin je mimoišao ubice u nekoliko minuta.  Naravno, naknadno nas je  spopala panika. Potom sam saznala još mnoge detalje; nema porodice koja nije imala nekog prijatelja ili prijateljevog  prijatelja, koji je to veče izašao sa drugovima da se opusti, i koji je nastradao: ili je poginuo, ili ostao sakat za cijeli život. 

Što se reakcija iz okoline tiče, to je prvo bila šokiranost. I briga za djecu prijatelja. Telefonirali smo jedni drugima, da bismo saznali  gdje je ko, jesu li živi. Moj osjećaj je bio identičan onome koji sam imala ovdje kad je Srbija napala tenkovima prvo Sloveniju, pa Hrvatsku, a očaj dostigao svoj vrhunac kad je napadnuta Bosna i opkoljeno i bombardirano Sarajevo. To je osjećaj krajnje nemoći, gdje ništa ne možeš učinito da bi pomogao ugroženim. Činjenična razlika je u tome što je tamo rat, odnosno „genocid bio izolovan“, kako su govorili predstavnici velikih sila (izolovali smo genocid, to su doslovne riječi), dok je u ovom slučaju rak rana zvana „crni islam“  metastazirala, i pokolj se može očekivati na svakom krajičku planete.

Mene su odmah zvali prijatelji iz cijelog svijeta, da me pitaju kako se osjećam i ja sam im se javno zahvalila u otvorenom pismu koje je objavljeno u e-novinama.  Ono što me je duboko zaboljelo, mene i moje prijatelje i poznanike Sarajlije, jeste međutim reakcija nekih naših sugrađana i nekih Beograđana i Srbijanaca, koji umjesto da nas pitaju kako smo,  odmah počeše s napadima na Francusku. Samo što nisu rekli «tako vam i treba»; neki su čak i to govorili javno. Odmah je počelo takmičenje u viktimizaciji, u prolivenim suzama za ove ili one, mjerkanje čije «smrti su važne, čije nevažne». Krajnji neukus i krajnja nečovječnost.

Zamislite da su Francuzi, i mi koji smo se ovdje zadesili kad je počelo da se puca po Sarajevu, kad su Srbi otvarali logore,  poručili našim sugrađanima  «tako vam i treba». Ako smo mi ovdje to zaslužili, a naročito ti mladi nevini ljudi,  slijedeći logiku naših „osvetnika“ i Srbijanaca koji su se odjednom našli na strani islamista,  može se onda  reći, da su i „oni tamo“ devedesetih godina, moji sugrađani, zaslužili bili da ih Srbi ubijaju tolike godine.

Takvi ljudi nisu u stanju da shvate da ima vrijeme kada se mora zašutjeti, oni ne znaju šta je dostojanstvo; ne znaju šta znači odati minutu šutnje nevinim žrtvama, a tek kasnije eventualno raspravljati o  greškama raznih politika. Zar treba ponavljati da uvijek nevini stradaju.

Patria: Pariz je megapolis, ali jeste li možda poznavali neke žrtve ili njihove porodice? Jeste li možda kasnije prepoznali neke stradale osobe?

Šamić: Ja srećom nisam sama nikoga poznavala, ali moj sin i njegovi prijatelji jesu, tako da imamo osjećaj da nema porodice koja nije dotaknuta tim masakrom. Sin mi je ispričao kako je prijatelj njegove jedne poznanice uspio da ostane živ u pokolju u sali Bataclan gdje je bilo oko sto mrtvih, ali je potom dva dana nakon toga, kad su svi  ponovo bili izašli iz svojih skloništa, poginuo na motoru; «pomeo» ga je automobil.

Patria: Mi u Bosni imamo malo informacija o ovom tragičnom događaju. Ko su većinom žrtve i koliko se o njima do sada zna? 

Šamić: Žrtve su u glavnom mladi ljudi, jer je to kvart u koji oni odlaze, posebno vikendom, i to samo Parižani. To nisu turistički kvartovi u pravom smislu riječi, nego dijelovi grada puni kafana i restorana, gdje nije pretjerano skupo i gdje je noću veoma živo. Nekada su mjesta za izlazak mladih bila Saint Germain des Prees, ili Montparnasse, uglavnom «lijeva obala» Pariza, dok su danas, već desetak godina, to četvrti oko Republike i Bastille, gdje je najzad i velika, nova pariška Opera.

Pored mladih, tu je, ipak, bilo i Parižana starije dobi, a bilo je i stranaca, najviše mladih, koji dobro poznaju Pariz.  

Treba naglasiti da ovaj put ubice nisu ciljale samo „islamofobe“, nego sve odreda koji dišu francuski i pariški zrak, pa je tako među poginulim i ogroman broj muslimana. A muslimani i islam su, ne zaboravimo, prva i najveća žrtva tih drogiranih kriminalaca i ubica u ime Allaha.

Patria: Nemamo, recimo, vijesti u  kakvom su trenutno stanju ranjeni ljudi u tom terorističkom napadu. Koliko ih se izvuklo iz kritičnog stanja? Kako danas francuski mediji govore o masakru?

Šamić: Broj žrtava se do sada popeo na 130, dok je oko 350 ranjenih na liječenju, a oko stotinjak u kritičnom stanju. Nakon šoka,  tuge i revolta, došlo je vrijeme za razgovor o greškama, o kritici, o analizama, gdje se ističe da je to apsolutno bio atak na  francuski, odnosno čisto pariški način života, na slobodu, na slobodan način života. Neki političari otvoreno osuđuju francusko uplitanje u libijsku politiku i bombardovanje Libije, što je dovelo do još većeg haosa i na Srednjem istoku, i do ove tragedije.

Ističući i druge greške francuske politike, iznad svega američke, čije greške su očite od 2003. i bombardovanja Iraka. Niko tu ne štedi ni ulogu Saudijske Arabije i Katara koji su glavni finansijeri manijaka zvanih Daeczh (ISIL); ili Turske preko koje se prodaje zločinačka nafta.      

Patria: Kako je reagirala velika muslimanska zajednica u Parizu na ovaj zločin? Kakve reakcije su se mogle čuti od muslimana Pariza? Je li bilo nekih posebno značajnih ili specifičnih pokušaja osude i odavanja počasti žrtvama?

Šamić: Konačno su svi predstavnici muslimana javno osudili ovaj zločinački čin ( što nije bio slučaj ranije). Tražili su da se „ova bolest koja truje sve, pa i islam istrijebi svim sredstvima iz Francuske“. Ipak, neki imami i dalje šire zlo. Recimo, za njih je i dalje najveći grijeh slušati muziku, a nije ubiti one koji je slušaju. Tako oni pričaju na svojim hutbama maloj djeci u džamijama, prijeteći im da će, ako budu slušali muziku, pretvoriti se u svinje. Takvih imama, nažalost, velik je broj u Francuskoj; to su priučeni imami,  koji nisu završili nikakve škole, nego su unajmljeni inostranim novcima. Neki političari traže da se zatvore salafitske džamije, koje su rasadnik mržnje i terorizma. I sama smatram da je to apsolutno nepohodno. 

Patria: Možete li nam reći nešto o sadašnjim odnosima pojedinaca i države prema francuskim muslimanima?

Šamić: Svi u medijima, svi političari i intelektualci u horu svakodnevno ponavljaju litaniju da se ne smije praviti amalgam između muslimana/islama i  islamista, ali će to teško ići ubuduće. Može se do besvijesti ponavljati to nije islam, ubice tvrde da to rade u ime Allaha i obećavaju da će uskoro srušiti sve najveće spomenike kulture u cijelom svijetu, počevši prvo od zapadne kulture. Već su, inače, uništili sve kulturne spomenike u Siriji i Iraku, koji su im došli pod ruku. A onda ih, zamislite, prodaju na crno trafikantima. Pored prodaje nafte, veoma su česte vijesti o prodaji organa onih koje zakolju svojeručno. Smatra se da je takvih slučajeva ogroman broj.

Patria: Francuska je bila ponosna na svoju multietničnost, na multikonfesionalnost i naročito na multikulturu. Kako to danas izgleda? Jesu li u krizi te francuske vrijednosti?  

Šamić: Te republikanske vrijednosti su odavno došle u krizu zbog opšte ekonomske krize, zbog nezaposlenosti mladih, zbog ksenofobije i rasizma, koji ipak odavno postoje, usprkos toleranciji i demokratiji s druge strane, koja je paralelno uz sve ono pomenuto, a loše evidentna. Problem su odavno neka predgrađa, posebno na sjeveru Pariza, i u nekim drugim gradovima, gdje je došlo do getoizacije, gdje su mladi, najviše magrebskog porijekla, prepušteni dilerima droge i besposlenosti. Kao takvi su sasvim podložni manipulacijama. Ti mladi, za razliku od roditelja, čak ne znaju ni govoriti francuski kako treba. 

Patria: Vi ste bili prva osoba koja je putem društvenih mreža poslala iz Francuske, uoči ubistva dva vojnika u Sarajevu, upozorenje radikalnih grupa da će napasti Bosnu. Kako vam se to činilo u prvi momenat? Drugi nisu vjerovali u tu mogućnost, a vi ste ipak reagirali?  

Šamić: Kao orijentalista, već godinama izučavam islam i Orijent, a onda i našu varijantu islama. Radikalizacija je nastala za vrijeme rata, i odmah nakon rata. I sve više raste, uz inostrane novce; tu nema nikakve religioznosti ili duboke vjere u Boga, nego je jednostavno riječ o  manipulaciji, prvenstveno od Saudijaca i Katarana, koji se sve više uvlače u pore našeg života i žele nametnuti svoje običaje i tradicije koje su nam donedavno bili potpuno strani, kao što je to bila i njihova varijanta islama, posebno onog vehabijskog i selafitskog tipa, koji su nastali u Saudijskoj Arabiji i koji važe kao jedina sekta u islamu. Mora se priznati i podvući da je uopšte ponašanje pristalica te varijante islama apsolutno sektaško. Oni imaju kalifu danas, u sekti je to guru, radi se o istom „pranju  mozga“, kakvo se dešava u sektama, istom psihološkom uticaju na nesrećne  mlade ljude, koji misle da nemaju budućnosti, koji su u adolescentskoj krizi, koji se osjećaju bespomoćnim i  beskorisnim u društvima; tako rade vođe sekti, tako rade i islamistički gurui. Ja sam ih  vidjela u Sarajevu odavno, oni su sve moćniji, sve agresivniji, sve drskiji, sve bogatiji...

O rastu islamizma i radikalizaciji sam prije više godina napisala roman «Portret Balthazara Castiglionea», ovdje je na francuskom  izašao u izmijenjenom obliku kao „Portrait de Blathazar“, kod M.E.O. izdavača, i za taj roman sam dobila jednu književnu nagradu 2014.  U knjizi upravo govorim o tome da nije lako na prvi pogled, gledajući naše društvo, primijetiti prijetnju te sekte...

Tako da me nije iznenadilo to što se u Sarajevu desilo ubrzo nakon pokolja u Parizu. Nažalost, to je tek početak. Ukoliko se naše vlasti  ne trznu iz svoje decenijske uspavanosti i zaokupljenosti novcem, jer prodaju upravo Saudijcima i Kataranima najljepše dijelove naše zemlje na sto godina, a da niko ne zna šta im je krajnji cilj toga, ako se dakle ne urazume, i ne odustanu od politike «poslije mene potop», ako ne spriječe djelovanje svih «opasnih elemenata» među vehabijama i salafitima, sve će uskoro otići dođavola.    

Patria: Vi ste tokom agresije na BiH i tokom ubijanja vašeg Sarajeva bili neka vrsta osobe koja je budila francusku savjest. Bili ste hrabri i uporni u osudi zločina. Mi smo vas tada u opkoljenom Sarajevu gledali sa zahvalnošću. Danas se osjećamo jadno kad iz Pariza dolaze te užasne vijesti o masovnom ubijanju. Kako se vi danas osjećate sa takvim iskustvima?

Šamić: Ja sam hrabra, makar vjerujem da je tako, ali nisam lišena lucidnosti. Pokušavala sam tada „osvijestiti“ Francuze, kao što pokušavam to raditi i kod nas, u Bosni. Ali, iskreno, mislim da se ovakvi glasovi mnogo manje čuju, nego oni radikalni. Problem je nastao, isti kao i kod Srba za vrijeme rata devedesetih: identifikacija sa zločincima. A nakon identifikacije, dolazi  negacija zločina, i optužbe onog «drugog».    

 

#Intervju