REFORMISTIČKI VELIKOSRPSKI LOBI Inkluzija sastavljene države na Papićev način

Piše: Rasim Belko

Utihnuo je nakon 23. januara, poslije objave imena kandidata za ambasadore koje je predložio član Predsjedništva BiH Denis Bećirović. Sedmicu i koji dan više bio je u šoku jer se nadao da će i njegovo ime biti na listi za neku destinaciju.

A onda se probudio iz šoka. Možda mu je ponovo obećano nešto, a možda i nije. Svejedno, Žarko Papić nastavio je biti ključni provodnik onog što bi osmostranački konglomerat smio reći, a ne zna i onog što “osmorka” ne smije.

Jer, ne smijemo zaboraviti da je taj Papić prije i tokom izborne kampanje, a i nakon izbora bio jedan od tri ključna spikera političkih planova novog političkog projekta za Bosnu i Hercegovinu. Političkog projekta kreiranog izvan Sarajeva i van okvira interesa Bosne i Hercegovine. 

Tako nam je svojevremeno ovaj “analitički” lutak nudio projekat Otvorenog Balkana kao ekonomsku priliku koja treba da razvije cijelu regiju i ekonomski je pripremi za neko zamišljeno članstvo u Evropskoj uniji. I dok su iz Evrope jasno ukazivali da je Otvoreni Balkan smetnja Berlinskom procesu, Papić je istrajavao, po zamislima, nalogu i računu kreatora osmorke i onih koji su podržali OB i pored činjenice da je uz taj proces stao šef ruske diplomatije Sergej Lavrov. 

Omiljena tema Papića bio je i “bošnjački nacionalizam”. Terorisao je javni prostor dobro plaćenim pamfletima kako je taj zamišljeni bošnjački nacionalizam podjednaka opasnost kao i srpskohrvatski, bez obzira što potonji ima pečat međunarodnih presuda za najteže ratne zločine uključujući UZP i genocid. 

Papić tako jedne prilike sve one koji se suprotstavljaju jasno vidljivoj i otvorenoj destrukciji Bosne i Hercegovine svrstava u “bošnjački nacionalizam koji je u tranziciji od evropskom ka islamskom, sa vjerom u centru i ‘iranskom vezom’ na djelu”. Malo kome nije jasno da je to zapravo plaćena reklama političkog fundalizma koji namjerava Bošnjake getoizirati, razbiti i opečatiti nacionalističkom skupinom, te ih tako usmjeriti na put nestanka.

Papić je kažu direktor neke Inicijative za bolju i humaniju inkluziju. Čisto da pojasnimo, inkluzija je stav, tendencija ili politika integriranja svih ljudi u društvo s ciljem da oni mogu sudjelovati i doprinijeti tome i imati koristi od ovog procesa. Inkluzija nastoji osigurati da svi pojedinci ili društvene grupe, posebno oni u uvjetima segregacije ili marginalizacije, mogu imati iste mogućnosti i mogućnosti da se ispune kao pojedinci.

No, Papićeva inkluzija ne ide u pravcu kojim bi pomogla većoj inkluziji nesrba u entitetu Rs kojem totalitaristički režim Milorada Dodika ne dozvoljava uključenost u društvene i druge procese.

Papićeva inkluzija je drugačija, opasna kao i hegemonistički jezik njegovih beogradskih i banjalučkih partnera. Papićeva inkluzija je zapravo model sastavljene države, kao predigra za konačnu podjelu Bosne i Hercegovine.

I nema tu ništa čudno. Jer, Papić nikada nije pripadao suverenističkom političkom talasu koji ulaže napor da Bosnu i Hercegovinu sačuva u međunarodno priznatim granicama, sa punim suverenitetom, teritorijalnim integritetom i nezavisnošću.

Uvijek je bio tu i u blizini, ali nikada punim plućima nije disao ideju Bosne i Hercegovine kao moderne evropske države.

Jer Papić je bio i ostao reformista. A reformisti su bili i Milorad Dodik, Dragan Kalinić, Nenad Kecmanović. Svi oni, ali i ostali iz reformističkog paketa i danas su u političkoj vezi i koordinaciji. Stoga još samo tradicionalno naivno Sarajevo može imati toliku širokogrudnost da tipove poput Papića trpi u javnom prostoru. Ne računam pritom na one medije i protagoniste koji su odani reformističkom projektu sa američkim pečatom. Oni odavno ne vide.

Informacija kaže da je Papić u kontinuiranoj komunikaciji sa Nenadom Kecmanovićem. Telefonski razgovori su dugi i sadržajni, a po onom što Papić unosi u javni prostor jasno je i gdje crpi ideje.

I nesumnjivo je da će Papić nastaviti u istom ritmu, jer oživljeni reformistički lobi kao dio sklopa velikosrpskog nacionalizma ima jedan cilj već predugo da bi se od njega lako odustalo. Tom nacionalizmu bio je potreban upravo jedan Papić koji će ga prodavati pod brigu za narod, multietničnost i opstojnost Bosne i Hercegovine.

Činjenica je da je Papićev interes funkcija, što je s druge strane savršen mamac onima s kojima radi na priči sastavljene države. Zapravo, još samo čekamo hoće li se Nemanja Kusturica pojaviti na nekom popisu budućih ambasadora pa da tim bude kompletiran.

Tim koji će vješto manipulirati nedorasloj političkoj djeci Sarajeva, a u kojem će Papić biti ključ da ta manipulacija postane javni diskurs.

Stoga se pitam, je li Papić Kecmanovićev kec iz rukava?