Članak

Rusija o Srbiji i Kosovu: Dozvolite da vam odmognemo!

Na „prijateljske“ ponude iz Moskve Vučić javno nije odgovorio

Piše: Armin Sijamić


Danas je dvanaesti dan od kada su kosovski Srbi odlučili da postave barikade na devet važnih saobraćajnica. To je njihov odgovor na seriju poteza vlasti u Prištini. Međutim, to je samo povod za kulminaciju krize koje traje od trenutka kada je Albin Kurti odlučio da se prema Srbiji ponaša oštro i bez ustupaka. Mogući razvoj krize brine Beograd, Prištinu, Zapad, ali i Rusiju zbog dubljih razloga nego je sami protest na sjeveru Kosova.

Agresija Rusije na Ukrajinu jasno je pokazala granice uticaja Moskve na ostatku kontinenta. Ako se izuzmu interesi evropskih država koje koketiraju sa Rusijom u cilju da zadrže određene benefite, a to je prije svega jeftina nafta i gas, uticaj Moskve se sveo na Minsk i na Beograd koji pokušava da i dalje sjedi na dvije stolice. Ostali proruski igrači nisu u stanju da nametnu svoju volju u državama u kojima djeluju, pa im i dalje im pripada uloga onih koji bi mogli izazvati problem, a nikako ponuditi rješenje.

Toga je svjesna i Moskva, ali i zvanični Beograd. Buđenje iz bajke o svemoćnoj Rusiji kao velikoj sili koja u Evropi djeluje kao Sjedinjene Američke Države desio se u junu ove godine, kada je Sergeyu Lavrovu zabranjeno da avionom preleti niz zemalja i dođe u posjetu Beogradu. To je nezapamćen događaj da se jednom ministru vanjskih poslova odbije dozvola za prelet i to od niza zemalja koje su geopolitički patuljci u poređenju sa Rusijom. Nekoliko dana prije toga, Aleksandar Vučić je izjavio da bi dolazak Lavrova u Srbiju mogao navesti njemačkog kancelara Olafa Scholza da ne dođe u Beograd. Nedolazak Lavrova u Srbiju tada je pomogao Vučiću da nastavi svoju igru o dobrim odnosima sa Rusijom i sa Zapadom. Ali to je bilo privremeno.

Odobrenje i pomoć

Poznato je da odnosi Vučića i Moskve nisu baš najsjajniji. To međusobno tolerisanje najbolje se vidi na proruskim medijima u Srbiji, kao i djelovanju niza organizacija i pojedinaca povezanih sa Moskvom. Svi oni tvrde da Vučić ne želi snažnije uplitanje Rusije u srbijanske prilike, ali do definitivnog razlaza ne dolazi zbog činjenice da srbijanski predsjednik Moskvi ostavlja prostor da „nepozvani“ dođu u region preko Beograda.

To se najbolje vidi prilikom sastavljanja vlada u Srbiji poslije silnih izbora na kojima je pobijedila Vučićeva Srpska napredna stranka. Svaki put, iako to SNS-u za većinu u parlamentu nije potrebno, u koaliciju ulazi Ivica Dačić i njegova Socijalistička partija Srbije. O zahtjevu Moskve da u vladu Srbije uđe i SPS prethodnih godina tamošnji mediji su ispisali brdo stranica teksta. I ovaj put Dačić je po istom osnovu ušao u vladu, jer je Vučić ispravno procijenio da bi SPS u opoziciji, zajedno sa proruskim snagama u zemlji, bio preopasan protivnik.

Odugovlačenje formiranja vlasti u Srbiji, dok Zapad pritišće Vučića da odmakne od Rusije, nije promakla ni Albinu Kurtiju. To što Vučić ne može da isporuči Zapadu ono što se od njega traži, bila je idealna prilika za Zapadu neomiljenog Kurtija da Kosovo predstavi kao rješenje, a Srbiju kao problem. U seriji intervjua koje je dao medijima na b/c/h/s jeziku, iako to ranije nije praktikovao, Kurti je poručio da je Priština čvrsto na strani Zapada i Ukrajine, da je Vučić autokrata koji kopira Vladimira Putina u želji da ukine demokratiju, da je Kosovo slobodna država u kojoj se odvijaju slobodni izbori dok u Srbiji opozicija nema šanse da pobijedi autokratu na vlasti itd.

Vučić, na poteze zahuktalog Kurtija, nije umio odgovoriti, osim silom. Kao razlog za novo blokiranje dijelova Kosova naveden je spor oko registracijskih tablica, da bi se na koncu nabrajali svi grijehovi Albina Kurtija i Prištine, zaključno sa neosnivanjem zajednice srpskih opština koje je ranije načelno dogovoreno, ali nije precizirano.

Srbijanski analitičari i mediji, bliski vlastima, u pojedinim trenucima zvučali su kao da žale što u Prištini nema Ramusha Haradinaja i Hashima Thacija koje su ti isti teretili za najstrašnije ratne zločine. Vučić je naredio Srbima da se povuku iz organa Kosova, a Kurti je popunio upražnjena mjesta tamo gdje je mogao. Čak je i raspisao vanredne lokalne izbore da popuni praznine u
lokalnim tijelima odlučivanja. Tako je doveo Vučića u situaciju da izvrši prijetnje koje su godinama stizale iz Beograda, odnosno da na Kosovo pošalje vojsku i policiju, što bi faktički bio rat Srbije protiv Prištine i snaga KFOR-a. Srbiji je zato na raspolaganju ostala jedino „spontana“ pobuna naroda koji „ne može da trpi Kurtijev teror.“

Veliki i mali prijatelji

Sa postavljenih barikada stizali su razni izvještaji, pa čak i oni da su pojedini protestanti naoružani, što je mnoge posjetilo na Knin 1991. godine. Pomicanje takvih osoba sa barikada je sigurnosni i politički izazov za vlast u Prištini i KFOR, jer bi krvoproliće moglo biti uvod u šire sukobe Srba i Albanaca na Kosovu i u Srbiji, pa možda o u Crnoj Gori.

Dolazak na granicu Srbije i Kosova nekoliko stotina ljudi, među kojima je i Damjan Knežević kojeg se tereti za veze sa ruskim Wagnerom, dodatno je podgrijalo strasti.

Ovoga „junaka“ srbijanskih medija pamti se po tzv. „narodnim patrolama“ sa kojima se pojavljivao na ulicama i nelegalnim migrantima poručivao da se ima ko s njima obračunati, ukoliko se ne budu ponašali u skladu sa zakonima Srbije, a koje su oni već prekršili činjenicom da su u Srbiju došli nelegalno. Kneževića se pamti i kao vođu različitih protesta protiv Vučića, ali njegovi brojni „saborci“ iz tih silnih predstava mjesecima tvrde da je on bio tu kako bi otupio i sabotirao proteste.

Kosovski ministar policije Xhelal Sveçla njegovo prisustvo na granici sa Kosovom vidi kao dio „srpsko-ruskog hibridnog rata protiv Republike Kosovo“, koji je poslan u trenucima „kada Putin gubi rat“ s ciljem skretanja pažnje sa Ukrajine. Čiji je igrač Knežević, ako je ičiji, za čitavu kosovsku krizu je manje važno. Sveçla je poručio da je kosovska policija spremna da djeluje i uspostavi red i poredak.

Povodom dešavanja na Kosovu oglasila se službena Moskva. U različitim saopštenjima rečeno je da stoje uz Srbe sa Kosova i da je najvažnije da se ostvari njihov interes, ne precizirajući šta bi to tačno bilo. Zatim je portparolka ruskog Ministarstva vanjskih poslova Maria Zakharova poručila da je ruski ambasador u Beogradu Aleksandr Botsan-Kharchenko „dobio instrukcije da preduzme konkretne korake podrške“ da se situacija na Kosovu stabilizuje. Moskva je također saopštila da Beograd pomoć Rusije nije tražio. Poruka iz Moskve da su spremni pomoći sigurno je bila ugodna vijest za proruske snage u Srbiji, ali Vučiću je jasno da je ova „ponuda“ iz Rusije njemu donijela više štete nego korisiti. Kako bi to Rusija pomogla Srbiji ako ni ruski ministar vanjskih poslova nije dobrodošao u regiju i ako su sve zemlje regije Rusiji uvele sankcije?

Pregovaranje Rusije o Kosovu sa Zapadom u ime Srbije, sigurno ne bi ništa dobrog donijelo Beogradu u vremenima kada Putin pokušava od Ukrajine oduzeti dio teritorije.

Na „prijateljske“ ponude iz Moskve Vučić javno nije odgovorio, baš kao ni na prijedlog Francuske i Njemačke o rješavanju kosovskog čvora. I tu za Vučića nastaje problem. U ranijim krizama na Kosovu, u Beogradu i Prištini su se pojavljivale važni diplomati sa Zapada koji su nudili različite ustupke i kompromise. Ovaj put to nije slučaj, barem ne do sada.

Odgovor Zapada je raspoređivanje KFOR-a sa jasnim ovlastima da spriječe bilo kakve veće nerede. Tako je lopta prebačena Vučiću i Kurtiju da postignu dogovor i riješe nastalu krizu. Ovako kako su njih dvojica postavili stvari i kako se kriza odvija, znači da će jedan ili oba biti poraženi, a koliku će štetu pretrpjeti srpski i albanski narod ostaje da se vidi. Ako je slutiti po riječima koje su jedan drugom uputili proteklih nekoliko sedmica bit će ogroman podvig dovesti ih u situaciju da pregovaraju. O mogućnosti dogovora njih dvojice bez posrednika nije potrebno ni govoriti.

#BiH #Srbija #AleksandarVučić #AlbinKurti #Rusija #ArminSijamić #Kosovo