FELJTON Da li Ukrajina može poraziti Rusiju?

Piše: Armin Sijamić

FELJTON - Deset mjeseci ukrajinskog rata postavlja više pitanja nego što daje odgovora

Deset mjeseci ukrajinskog rata postavlja više pitanja nego što daje odgovora prethodni je tekst u kojem smo govorili tome kako se posljednjih mjeseci razvijala situacija u Ukrajini, ali i u Rusiji.

Bavili smo se različitim bitkama i najavili da ćemo se osvrnuti na onu koja je danima bila na naslovnicama svih svjetskih medija – ukrajinska vojska je oslobodila grad Kherson. Taj događaj je i tada, ali i danas, ostavio mnoga pitanja otvorena, pa su neki počeli iznositi različite teorije. 

Pored onih na koje smo do sada navikli – da se ruska vojska raspala, da je oružje Zapada superiorno u odnosu na tehnologiju Rusije, pojavile su se i dvije nove teorije koje su kružile medijima, analizama i izvještajima. Jedna od njih kaže da je se general Surovikin odlučio povući da bi smanjio svoje gubitke, zatim uvukao Ukrajince u smrtonosnom zamku u miniranom gradu koji je u dometu ruske artiljerije, a sve sa ciljem da ga ponovo osvoji nakon što ukrajinsku vojsku slomi. O ovome nisu govorili samo propagandisti i simpatizeri Kremlja!

Jedna druga teorija, koja je zvučala kao dio objašnjenja ove pomenute, jeste da je grad predat u okviru dogovora Rusije i Ukrajine, odnosno Zapada. Ovu tezu je u medijima popularizovao brazilski novinar Pepe Escobar, dugo godina poznat kao najavljivač američke propasti i pobjede Rusije i Kine po „principu“ samo što se nije desilo. On je saradnik ruskih medija, pa neki vjeruju da je on o dogovoru lično obaviješten. Naime, Escobar je pisao da je Kherson predat u skladu sa dogovorom dvije strane, da će naredni korak biti povlačenje Ukrajinaca iz predgrađa Donetska i zaustavljanje napredovanja iz pravca Zaporozhya. Na koncu, Rusi će prepustiti kontrolu nad strujom iz Zaporozya, a onda bi na scenu stupile Sjedinjene Američke Države sa pomoći od 50 milijardi dolara za Kijev, zajedno sa naprednom protivvazdušnom odbranom.

To bi bio sporazum kao neki „Minsk 3“ koji bi trebao doći nakon dvije runde pregovora i dogovora u bjeloruskom glavnom gradu (Minsk 1 i Minsk 2). Autor smatra da ovaj sporazum želi Washington, a da mu se Moskva ne protivi.

Ukopavanje, napad, povlačenje

Međutim, ono što se bez sumnje desilo i što su prenosili mediji iz Ukrajine, Rusije i sa Zapada, jeste da je Kherson pao pod rusku kontrolu nakon izdaje u ukrajinskim redovima. Mostove koji povezuje dvije strane rijeke Dnjepar niko nije uništio, a trebao je jer bi tako spriječio da Rusi pređu ogromnu rijeku. Iz Khersona Rusi su nadirali na Mykolaiv u namjeri da se domognu Odese i Ukrajinu odsjeku od Crnog mora. Ukrajinci su zaustavili napad, jer ruska vojska nije imala snage da se probije kroz nepregledne ravnice. Povlačenjem iz Khersona, Odesa ostaje predaleko od Rusa. 

Ukrajinci su znali koliko je kontrola nad Khersonom važna i počeli su pripremati ofanzivu o kojoj su dugo izvještavali mediji sa Zapada. Većina stručnjaka je tvrdila da će bitka biti veoma duga i krvava te da Ukrajina nema dovoljno oklopnih vozila i tenkova da prodre kroz utvrđene ruske linije postavljene iza nepreglednih ravnica, rijeka i vodotokova. Kijev nije pretjerano izvještavao o ovoj operaciji, osim što su najavljivali da će se bitka desiti.

Ruski mediji su tvrdili da je u Kherson stiglo na desetine hiljada ruskih vojnika, od kojih su mnogi pripadnici specijalnih snaga, odnosno najbolje jedinice koje Rusija ima. Tvrdili su da se neće predati, da su civili evakuisani, da je grad dobro utvrđen i osiguran svim potrepštinama. Neki su išli toliko daleko tvrdeći da će bitka za Kherson biti zadnja za jednu od armija, jer će tu biti uništena. A onda, nakon sada već standardnih ruskih „izvještaja“ sa fronta da su uništili nebrojno mnogo ukrajinskih vojnika i oružja, iz Moskve stiže naredba o povlačenju.

Jedan dio bivših ruskih oficira, koji smiju da govore i protiv odluka režima, bio je šokiran. Posebno im je zasmetalo Surovikinovo objašnjenje da želi spasiti vojsku od stradanja. Pitali su da li je moguće da vojska vodi velike ratove i da pri tome ne strada. Međutim, povlačenje je počelo i ubrzo je ukrajinska vojska ušla u grad i proglasila pobjedu. Naknadna pamet iz Moskve, nakon žestokog razočarenja da se povlače bez ozbiljne borbe za jedan veliki i važan grad, konstatovala je da Surovikin ipak zna šta radi i da je to dobra odluka.

Oslobađanjem Khersona ukrajinska vojska je dobila desetine hiljada slobodnih vojnika koje može rasporediti širom zemlje. Uz to, primakla se Krimu, pa je sa modernim oružjem u domet došao i Krim koji je Rusija anketirala 2014. godine. Ruska vojska je dobila skraćen front i počela da se ukopava na prilazima Krimu. Paralelno je nastavila ofanzivu na Bakhmut i sedmicama nadire na taj grad koji više nema veliku stratešku važnost. Prema onome što se može vidjeti u medijima, gubici obje strane u tom gradu na istoku zemlje su stravični. Jedna od reportaža pokazuje predjele u kojima ni jedno drvo nije ostalo čitavo, jer ih je artiljerija doslovno zbrisala kao i brojne zgrade. 

Ukrajina ima želju da se bori

Bez obzira na sve špekulacije i dezinformacije sa sigurnošću se može reći da je Ukrajina napravila jaku armiju sa hrabrim i vještim ratnicima. Niz pobjeda širom zemlje Ukrajini je dalo za pravo da kažu Zapadu da njihova pomoć nije uzaludna i da oni mogu pobijediti Ruse. 

Impresivna je brzina kojom ta vojska uči nove vještine ratovanja i kako efikasno korisiti oružje sa Zapada. Da su Rusi znali da će ovako brzo ta armija ojačati teško da bi pokrenuli agresiju na susjednu zemlju, zaključili su mnogi. Ruski gubitak vojnika, tehnike i posebno ugleda u svijetu neće se moći nadoknaditi godinama. Ali to još uvijek nije dovoljno za vojni slom Rusije koja je nuklearna sila.

Mnogi smatraju da to se ne može desiti, jer će Rusija kao zadnje sredstvo zaštite opstanka države koristiti „sve što joj je na raspolaganju“, kako je to rekao i sam Vladimir Putin. Taj trenutak je daleko, mada iscrpljivanje Rusije ide bolje nego što su očekivali mnogi.

U isto vrijeme, mnogi se pitaju gdje je kraj ukrajinskih i resursa Zapada. Da li Ukrajina ima dovoljno ljudi za dugogodišnju borbu i da li Zapad sve to može podnijeti u ekonomskom i vojnom smislu?

Od evropskih zemalja Ukrajina ne može da očekuje mnogo, jer tamo su male i slabo naoružane oružane snage. Najveći dobavljač Ukrajine i sila koja ih drži iznad površine su SAD. Međutim i od tuda dolaze upozorenja da se skladišta prazne, da sve to košta previše i da je pametnije ići ka pregovorima i mirovnom sporazumu. Predsjedavajući američkog Združenog generalštaba general Mark Milley je prošlog mjeseca uzdrmao javnost na Zapadu izjavljujući da su male šanse  da Ukrajina može u potpunosti poraziti Rusiju i da treba pribjeći političkom dogovoru. Milley je istakao da teško očekivati vraćanje svih teritorija koje sada kontroliše Rusije, a posebno ne Krima. 

Izjava američkog generala snažno je odjeknula, a posebno je zaboljela ukrajinsko rukovodstvo i vojsku koja se herojski bori i koja vjeruje da Rusiju može poraziti. Međutim, analizu generala Milleya, koji je na vrhu američke vojske i koji je upoznat sa detaljima ukrajinskog rata bolje nego većina drugih stručnjaka, nije nešto što se treba uzeti tek kao još jedno mišljenje i samo još jednu izjava koju će kasniji predani medijski rad „ispeglati“ do neprepoznatljivosti. 

Ostavimo sada po strani pretpostavku da Milley griješi i da će Ukrajina vojno poraziti Rusiju koja ima tri puta više stanovika, jer ne bi bilo prvi put da velika sila izgubi rat od manje i da se poražena vrati kući. Pretpostavimo da se rat mora završiti za pregovaračkim stolom i da dvije strane moraju iznijeti svoje zahtjeve i želje. U tom slučaju, kako bi taj dogovor mogao izgledati? Šta je to što bi zadovoljilo Ukrajinu, Rusiju i Zapad? 

U nastavku 16. decembra 2022 godine: Šta je to što žele strane u sukobu i da li od tih ciljeva mogu odustati? Može li se zaustaviti rat i pod kojim uslovima?