Promjena fokusa i prioriteta – nisu važne evropske integracije, moramo početi graditi zemlju

Po Ustavu Bosne i Hercegovine za vođenje vanjske politike zaduženo je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Da bi se donijela bilo kakva odluka iz domena vanjske politike potreban je konsenzus sva tri člana Predsjedništva. Ministarstvo i ministar vanjskih poslova BiH samo je puki izvršilac odluka Predsjedništva.

Ni ministar ni Ministarstvo ne mogu voditi nikakvu samostalnu politiku mimo odluka Predsjedništva. To je tako iz prostog razloga što moć upravljanja vanjskom politikom u dejtonskoj Bosni i Hercegovini ne može biti sadržana u jednoj osobi, pa prema tome ni u jednoj politici. Da nije tako Bosna i Hercegovina ne bi imala članove Predsjedništva nego bi imala jednog predsjednika koji bi u sebi utjelovljavao većinsku volju građana, pa bismo shodno tome imali jednu koherentnu vanjsku politiku.

S obzirom na to da ne postoji nikakva usaglašena, a kamoli koherentna vanjska politika, osim u načelima i vanjsko-političkim strategijama koje više predstavljaju formalnost negoli suštinu, pozicija ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine gotovo je paradoksalna.

Ukoliko takav djeluje shodno Ustavu i zakonu zbog čestog nedostatka konsenzusa na višem nivou (Predsjedništvo BiH), on nije u stanju uraditi gotovo ništa korisno za državu, osim izigravati ulogu državnog ministra koji smije djelovati tek u onoj mjeri da se to djelovanje ne osjeti i nikoga ne tiče. Ukoliko djeluje politički unilateralno i samoinicijativno, krši i Ustav i zakone, te državu na međunarodnom planu predstavlja kao ranjivi okvir pun unutarnjih neslaganja i tenzija.

Zašto uopće spominjemo sve ovo, a što je negdje i opće poznato? Želimo ukazati na beskorisnost zalaganja probosanskih snaga da se prilikom unutarnje političke raspodjele do posljednjeg daha bore za one resore i poluge vlasti koje se ne mogu u potpunosti staviti u funkciju probosanskih interesa.

Ministarstvo vanjskih poslova u posljednjih nekoliko godina bilo je gotovo sveta krava koju se pod svaku cijenu mora sačuvati u svojim rukama. Rijetko je ko postavljao pitanje zbog čega se probosanske političke opcije grčevito bore za one resore i poluge vlasti u kojima ne mogu donositi apsolutno nikakve odluke bez saglasnosti srpske i hrvatske nacionalne politike.

Probosanskoj politici stoga je neophodna promjena fokusa i prioriteta. SNSD-ov Staša Košarac kao ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, ne samo da je bio suvereniji u donošenju odluka od ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića koji nije uradio, niti mogao uraditi ništa konkretno, kao što to nisu uradili njegovi prethodnici, nego je imao šta, za razliku od Konakovića, ponuditi.

Nikoga u svijetu naš sadašnji ni budući ministar vanjskih poslova ne može ponuditi rezolucijom o genocidu, jer to više nikoga ne zanima, ali sadašnji i svaki budući ministar vanjske trgovine ima čime, a i imat će čime da ponudi nekoga u svijetu, kada je riječ o trgovini i slično. Stoga je iz probosanske perspektive važnije konkretno ministarstvo trgovine nego apstraktno ministarstvo vanjskih poslova. Fokus na konkretno u narednom periodu mora biti prioritetan.

Do promjene fokusa i prioriteta neće doći bez promjene svijesti o tome šta je nama kao građanima koji su lojalni državi, prije svega Bošnjacima, te probosanski orijentisanim Hrvatima i Srbima važno.

Ono što su do sada proklamovale probosanske politike kao sami vrh prioriteta pokazalo se kao potpuno efemerno. Dok su probosanske snage ulagale energiju u evropske i NATO integracije, dok su pokušavale da dobiju ključni politički utjecaj u državnim resorima u kojima se ne može djelovati samostalno i bez konsenzusa, dotle su separatističke politike u Bosni i Hercegovini na djelu teritorije koje one kontrolišu potpuno suvereno donosile odluke u svrhu njihovih nacionalnih ciljeva bez da su oko toga od nas morali tražiti bilo kakvu saglasnost.

Naše političke elite energiju su crpile ili u međusobnim obračunima ili u pokušaju nemogućeg, odnosno pokušaju da se probosanska politička volja nametne kao volja svima u Bosni i Hercegovini. Takvi pokušaji su završili potpuno neuspješno, a između naših političkih elita već deceniju se vodi žustra polemika oko toga ko je bio neuspješniji. I o tome bi se također dalo polemizirati, međutim, to bi bila tema za jednu potpuno drugu vrstu analize.

Ovdje ipak valja istaći u najgrubljim crtama da promjena fokusa i prioriteta probosanske politike mora početi od trezvenog odbacivanja naivnih nadanja da će neko skorije članstvo u Evropskoj uniji ili NATO savezu donijeti preporod Bosne i Hercegovine. Prvo, zbog toga što nešto poput toga trenutno uopće nije izvjesno, pa stoga glavninu svoje energije treba prestati ulagati u tome pravcu, a drugo - zbog toga što ne postoji nikakva garancija da ta članstva sama po sebi donose prosperitet, mir, stabilnost, napredak i sve ono čemu težimo. Neka se s tim sada malo više bave oni koji dolaze iz separatističkih političkih stranaka. Nema nikakve tragedije u tome da se reformama i sličnim evropskim glupostima sada malo više bave SNSD i HDZ.

Fokus djelovanja probosanskih političkih stranaka mora biti prebačen na unutarnje okolnosti. Probosanski prioritet više ne može biti izgaranje u usvajanju nekakvih evropskih zakona. Uopće nisu neophodni na duži period nikakvi novi zakoni, kada je u pitanju sama opstojnost i smisao države, pa ni oni evropski, iako je ovo bogohulno u ovoj okoštaloj političkoj javnosti i pomisliti a kamoli izgovoriti.

Ako i jesu potrebni i poželjni, onda se tu radi o finesama, dopunama, ali nikada o suštini. Jer suštinski imamo sve neophodne zakone. Ova država, u modernom smislu nije od jučer. Ima svoje zakone kao i svaka druga, i po njima funkcioniše sa manje ili više problema kao i svaka druga. Ono što se, međutim, ovdje glorificira je to novozakonje, kao da ono samo po sebi donosi neki progres, a ne donosi.

S tim u vezi također se primjećuje da mnogi u prohodnosti usvajanja novih zakona vide smisao obnašanja vlasti, pa čak i smisao države, a to nikako ne bi smio biti slučaj.

Smisao obnašanja vlasti u ovoj historijskoj epohi Bosne i Hercegovine nije u novozakonju i bezglavom ispunjavanju nekih evropskih standarda za koje više i ne znamo, budući da se okolnosti mijenjaju, da li su i u samoj EU još uvijek na snazi a kamoli da sa sigurnošću znamo da je svaki od njih kompatibilan sa našim društvenim okolnostima.

Smisao obnašanja vlasti je u stvaranju uslova za opstanak i održanje ove države. Pod uslovima za opstanak ovdje valja smatrati elementarne stvari poput izgradnje putne infrastrukture, budući da nas iskustvo rata uči o svim tragičnim posljedicama onih okolnosti u kojima naši urbani i industrijski centri nisu bili povezani. Pod uslovima za opstanak mora se smatrati i samostalna proizvodnja energije, hrane i oružja. Nikakve apstraktne integracije nisu važnije od ovoga.

Uostalom, Bosna i Hercegovina se nije odbranila tako što smo usvajali zakone nego zato što smo kontrolisali dio vlasti i državnog represivnog aparata, tako što smo na silu mogli odgovoriti kakvom-takvom silom.

Odgovorili smo zakonom sile a ne silom zakona. Da bi se u slučaju napada moglo odgovoriti zakonom sile, onda se moraju osigurati sredstva. Godine koje su pred nama moraju biti godine osiguravanja tih sredstava. Osigurati pomenuta sredstva može se u okviru kontrole onog dijela vlasti gdje ne moramo tražiti nikakvu saglasnost od srpske i hrvatske nacionalne politike.

Da bismo to postigli mora se raditi i graditi. Javni radovi i investiranje u javne radove u Bosni i Hercegovini mora biti lišeno stigmatizacije o ultimativnom kriminalu i korupciji.

Jezuitizam zakona o javnim nabavkama kojeg su Evropljani nametnuli onom dijelu Bosne i Hercegovine koji je lojalan državi, mora biti odbačen, jer predstavlja poligon za montirane afere, pri čemu su jedan tendenciozan tužitelj i jedan tendenciozan "istaživački novinar" dovoljni da sruše investicije vrijedne na desetine miliona, samo zbog toga što se u slijedu proceduralnih koraka negdje preskočio neki kantonalni reketaški nastrojen birokrata povezan sa ovom ili onom strankom. Takva pravila ne postoje nigdje u demokratskom svijetu a nametnuta su od istih onih koji su nam nametnuli i Schmidtov aparthejd.

Bosanskohercegovački narod nema urođenu sklonost ka korupciji i nije manje vrijedan, ali istini za volju, za početak bismo trebali prestati da histerično pozivamo "inspekciju" kada vidimo komšiju kako počinje sa nekakvim radovima. Čini se da iz toga proističe početni refleks, i čini se da se u tome krije ta stalna potreba na probosanskoj strani da se iscrpljujemo u međusobnim svađama, dok istovremeno lamentiramo nad aktivnostima hrvatske i srpske nacionalne politike, te dok očekujemo spas od stranaca. Spas koji nikada neće doći.

Ne budemo li počeli graditi ovu zemlju, nećemo imati čime da je odbranimo!

(M.T.)