Od Trebevića II do nemoći pred Dodikom: U opkoljenom Sarajevu države je bilo, a danas?

Dana 26. oktobra 1993. godine, u opkoljenom Sarajevu, devet policajaca izgubilo je život tokom akcije Trebević II, pokrenute s ciljem vraćanja odmetnutih naoružanih grupa pod kontrolu legalnih institucija Republike Bosne i Hercegovine. Njihova imena ostaju trajni podsjetnik na vrijeme u kojem se država borila za opstanak, ali nije smjela odustati od zakona i odgovornosti. Svjesni težine situacije, tadašnji rukovodioci nisu imali dilemu, bezvlašće i teror morali su biti zaustavljeni!

Izdata naredba nije se dovodila u pitanje, već se sprovela u djelu. Tako se to radi u ozbiljnim državama kada je sama država dovedena u pitanje.

Danas, više od tri decenije kasnije, ponovo se postavlja isto pitanje, šta vrijedi država ako pred prijetnjom oružjem ustuknu njene institucije?

Kada vlasti oklijevaju provesti zakonsku odluku protiv Milorada Dodika, uz obrazloženje da ne žele slati policiju na naoružane osobe, građani imaju pravo pitati gdje prestaje opravdani oprez, a počinje politička nemoć.

Upravo od tog trenutka, kada je država pokazala da prijetnja oružjem može zaustaviti njene institucije, Dodik je dobio dodatni prostor za političko jačanje, kako u Bosni i Hercegovini tako i na međunarodnoj sceni.

Naravno, nijednog policajca ne treba slati u nepotrebnu smrt. Ali profesionalna procjena rizika mora voditi ka sigurnom provođenju zakona, a ne postati izgovor za odustajanje od njega.

Ako naoružani ljudi mogu spriječiti državu da provodi vlastite zakone, ko je onda stvarna vlast — institucije ili oni koji im prijete silom?

Devet policajaca iz Trebevića II nisu izgubili živote da bismo danas veličali nepromišljenu hrabrost, nego da bismo razumjeli koliko su važni zakon, odgovornost i institucije koje ne smiju biti podređene pojedincima.

Ako se država 1993. godine, u ratu i pod opsadom, obračunala sa samovoljom unutar vlastitih redova, kako danas, u miru, opravdati povlačenje pred prijetnjom oružjem?

Političku cijenu takvog pristupa Trojka je platila na izborima. Ostaje pitanje jesu li njeni predstavnici zaista razumjeli šta ih je dovelo do poraza i jesu li izvukli pouke iz vlastitih grešaka.

Državna hrabrost ne znači slati ljude u smrt. Ona znači imati sposobnost, plan i odlučnost da se zakon provede, bez obzira na to ko ga krši. Država koja se povlači pred prijetnjom sile rizikuje da zakon pretvori u privilegiju moćnih, a nemoć građana u svakodnevicu.

Sjećanje na devet poginulih policajaca nije samo pitanje prošlosti. To je obaveza prema budućnosti u kojoj niko ne smije biti iznad zakona i u kojoj strah od naoružanih pojedinaca ne smije postati politika države.