Nikšićeva neradna nedjelja postala je trgovački subotnji maraton: Buduća vlast mora popraviti stanje, ali paziti na radnike!

Dame i gospodo, dobro došli u još jedan prijenos iz živopisne Federacije Bosne i Hercegovine, gdje se utakmica za radnička prava igra po neobičnim pravilima. Nedjelja je slobodna, subota traje prekovremeno, a radnik trči posljednje sate ove utakmice, dok s tribina poslodavci zadovoljno broje profit. Glavni sudija Nermin Nikšić, uz asistenciju SDP-a, NiP-a, NS i HDZ-a, prije početka utakmice proglasio je pobjedu radnika. Samo što je zaboravio provjeriti rezultat na semaforu.

Danas je subota. Dan kada se gradovi Federacije pretvaraju u saobraćajne poligone izdržljivosti. Od jednog do drugog kraja grada, naročito u poslijepodnevnim satima, putovanje traje i duže od sat vremena. Kolone automobila, nervozni vozači, puni parking-prostori, pretrpana prodajna mjesta i građani koji kupuju kao da se spremaju za sedmodnevnu opsadu. Nije to slučajno. Vlast je promijenila raspored života, a građani su se prilagodili novom pravilu ako je nedjelja neradna, onda se sve mora završiti u subotu.

I tu počinje prava utakmica koju Nermin Nikšić i SDP uporno odbijaju pogledati.

Kada su uvodili neradnu nedjelju, prodavali su nam priču o radnicima u trgovinama. O njihovom pravu na porodicu, odmoru, dostojanstvu i slobodnom danu. Zvučalo je gotovo pa revolucionarno. Konačno, eto, neko se sjetio čovjeka koji osam sati stoji za kasom, slaže robu, nosi teret i trpi svakodnevni pritisak. Samo što je ta socijalna revolucija imala jednu ozbiljnu manu, niko nije pitao radnika kako izgleda njegova subota nakon što mu je vlast poklonila nedjelju.

A izgleda kao radnički maraton bez ciljne linije.

Umjesto da se posao rasporedi na sedam dana, promet koji se ranije ostvarivao tokom cijele sedmice sada se dobrim dijelom sabija u subotu. Tone proizvoda prolaze kroz ruke trgovaca, kupci se smjenjuju, redovi ne prestaju, a poslodavci, vođeni željom za profitom, ne namjeravaju se odreći zarade samo zato što je neko u Vladi odlučio da nedjelja bude neradna. Ako se promet ne može ostvariti u nedjelju, ostvarit će se u subotu. Ako za to treba produžiti smjenu, produžit će se smjena. Kapital je, za razliku od Nikšićeve Vlade, vrlo fleksibilan.

I sada dolazimo do onog čuvenog porodičnog druženja kojim su nam pravdali ovu mjeru.

Zamislite radnika koji je subotu proveo na nogama, u gužvi, pod pritiskom kupaca i poslodavca, odrađujući posao za koji je ranije imao dva dana. Dolazi kući fizički iscrpljen, psihički potrošen, nervozan i bez energije. Treba li sada da se raduje porodičnom ručku, izletu, šetnji ili druženju s djecom? Ili da pokušava nadoknaditi ono što mu je subota uzela, svjestan da ga u ponedjeljak čeka nova smjena?

Nikšić je, izgleda, zamislio da se porodična sreća aktivira samim činom zatvaranja trgovine. Kao da radnik čim otkuca ponoć sa subote na nedjelju postaje odmoran, nasmijan i spreman za porodičnu idilu. Nažalost, ljudski organizam ne funkcioniše po uredbama nametnute Vlade FBiH.

Posebno je zanimljivo što je ranije dio poslodavaca radnicima omogućavao kombinaciju slobodnog dana tokom sedmice i slobodne nedjelje. Dakle, postojala je mogućnost stvarnog odmora, raspoređenog tako da čovjek može predahnuti i prije i poslije radnog vikenda. Danas je, u velikom broju slučajeva, ostala samo neradna nedjelja. A od nje, nakon radne subote koja je pojela i fizičku i psihičku energiju, radnik nema mnogo koristi.

To je, dame i gospodo, ta velika socijaldemokratska pobjeda. Radniku smo dali slobodan dan, ali smo mu uzeli mogućnost bilo kakvog odmora osim slobodnog disanja i spavanja. Kakav potez! Publika na nogama, poslodavci zadovoljno trljaju ruke, a radnik traži stolicu.

Da stvar bude gora, posljedice ove mjere ne završavaju na radnicima i potrošačima. Analize ekonomskih kretanja ukazivale su i na štetu za privredu Federacije, uz prelivanje dijela potrošnje i prometa prema drugom entitetu. Dakle, dok se u Federaciji slavila pobjeda nad radnom nedjeljom, u Republici srpskoj tgovine su nastavile normalno funkcionisati. Potrošačima koji imaju mogućnost i volju nije trebalo mnogo da pronađu alternativu. Tako je jedna mjera, predstavljena kao socijalna pobjeda, otvorila i pitanje ekonomskog gubitka Federacije.

I šta sada? Hoćemo li još jednu godinu slušati kako je neradna nedjelja historijski iskorak, dok radnici subotom odrađuju dvije utakmice u jednom danu, a građani u saobraćaju gube sate života? 

Niko ozbiljan ne zagovara povratak na sistem u kojem će radnik biti rob poslodavca i raditi sedam dana sedmično. Ali upravo zato rješenje nije zabrana koja svu ekonomsku aktivnost sabija u jedan dan, nego zakon koji će štititi radnika svih sedam dana. Neradna nedjelja ne može biti zamjena za uređena radnička prava. Slobodan dan mora biti stvarni odmor, a ne administrativna iluzija.

Zato ukidanje neradne nedjelje, uz istovremeno zakonsko obavezivanje poslodavaca da radnicima osiguraju dva slobodna dana (u radnoj sedmici i za vikend), mora biti jedna od važnih obaveza buduće vlasti. Radnik mora imati pravo na odmor, predvidiv raspored, plaćeni prekovremeni rad i zaštitu od samovolje poslodavca. A ne da mu Vlada određuje kada će odmarati, dok mu tržište određuje koliko će se umoriti.

I da završimo sportskim rječnikom, radnici su posljednjim atomom snage dali go. Nermin Nikšić i SDP ušli su u utakmicu obećavajući pobjedu radničkih prava na neradnoj nedjelji. Na kraju su radnicima ostavili produžetke subotom, građanima saobraćajni kolaps, Federaciji ekonomski problem, a poslodavcima isti onaj profit zbog kojeg su i prije igrali ovu utakmicu.

Zato su ih građani izbacili i niko nema pravo da ih vraća u igru, ali oni koji dolaze imaju obavezu promjene pravila. 

Neradna nedjelja nije radničko pravo ako je plaćena iscrpljujućom subotom. To je samo loše osmišljena politika za predizborno šarenilo.