Piše : Edin Urjan Kukavica

Sistemsko uništavanje svijesti o odgovornosti

Ili: Mi imamo iskustvo (EU), a vi novac (BiH) ... poslije druženja s nama vama ostane iskustvo a nama novac. Odnosno: Otkud nama milioneri?

Kako to da se svi: i lijevi i desni i srednji, i domaći i međunarodni, slažu da jedni drugima ne ispituju porijeklo imovine? Dovoljno sam star da znam da u ovom svijetu nema ništa besplatno i dovoljno iskusan da osim što znam i vidim da se svijet i politika ne temelje na činjenicama nego na njihovom tumačenju; dovoljno puta sam prevaren da bih vjerovao u procente i postotke, spomen novaca i dobrih namjera u jednoj rečenici i pričama ljudi koji namiguju i sklanjaju nepostojeći pramen kose sa čela dok pričaju o milionima.

Znamo, dakle, da se savremeni svijet ne (ruko)vodi, a pogotovo ne zasniva na činjenicama nego na njihovim tumačenjima, ali bilo da je riječ o činjenicama ili (samo) njihovom tumačenju nedvojbeno je jasno da nijedna institucija koja bi se trebala starati o državi, činjenično i krajnje pojednostavljeno rečeno - ne radi. Odnosno, time što ne rade, ustvari, rade protiv države. Isto tako više uopće nije bitno je li riječ o nekoj od komisija, parlamenata, domova, vlada,...No, sve naprijed rečeno koristim samo kao predtekst za govor o nečemu sasvim drukčijem. Sve što se o Bosni i Hercegovini i Europskoj uniji govori u javnom diskursu samo je lijepa
teorija. Praksa je neusporedivo ružnija i znakovito teže opisiva. Naime, gdje u cijeloj ovoj priči borba protiv korupcije? Odnosno, zašto se sve međunarodne i domaće instance i institucije bave stotinama simptomina i hiljadama posljedicama (sa tendencijom da ih nikada ne riješe), a nikoga – doslovno, nikoga – ne zanima da otkloni jedan i jedini uzrok svih problema koji muče sve i svakoga, sve narode, nacije, entitete, kantone, općine... i svakog pojedinog čovjeka, ljudsko biće od najmlađeg do najstarijeg kako se to voli reći: bez obzira na vjeru i naciju?

Ne treba biti naročito pametan pa vidjeti da se ovdje ne radi ni o kakvim nacionalnim interesima. To znaju i vide čak i dosljedni nacionalni birači i glasači. Riječ je – bilo da se radi o činjenicama ili njihovom tumačenju – o zaštiti nelegalno stečene enormne imovine, pokretnina i nekretnina, punaca i punice, šura, jetrvi, zaova i badža, zetova i snaha milionera koji su samo čekali da prođe onaj režim pa da smirom mogu pokazati ono što su oduvijek imali. Zanimljivo je da se uglavnom radi o rodbini nekada ugnjetenih i potlačenih protivnika onog režima koji su svoju teško stečenu imovinu morali kriti sve do ove slobode i demokratije i da ih ima podjednako na svim nacionalnim stranama i u tom smislu nisu ni u kakvom sukobu. Nijedna od nacionalnih oligarhija ne insistira na utvrđivanju porijekla imovine (rodbine) druge dvije i taj prešutni sporazum razumijem.

No, ne razumijem zašto takvu inicijativu ne pokrenu naprimjer, neki lijeve, građanske, liberalne, doista socijalne, demokratske partije, stranke, partije, frontovi, savezi... makar koliko da saperu mrlju sa svoje prošlosti i sadašnjosti nego se i oni prćakaju u kaljugi nacionalnog blata i taloga i tragaju za rješenjima tačno tamo gdje ih nema, bore se protiv nacionalista nevjerovatno slijepo idući im na ruku i baveći se rješavanjem problema čijim rješenjem neće biti ništa riješeno?

Nadalje, zašto se uzrokom svih problema – korpupcijom ne bi pozabavili preplaćeni, oholi i ne naročito pametni međunarodni eksperti i autoriteti umjesto što se dvadeset i kusur godina neprestalno i za inteligenciju uvrjedljivo iščuđavaju kako to domaći političari ne mogu ni o čemu da se dogovore?!

Naime, proces pridruživanja EU podrazumijeva ispunjavanje uvjeta kojima se od zemalja u bilo kojoj fazi procesa očekuje da uspostave stabilne institucije, koje garantiraju demokratiju, vladavinu prava, ljudska prava i poštovanje i zaštitu prava manjina, postojanje funkcionalne tržišne ekonomije kao i kapaciteta da uspješno funkcionišu pod pritiskom konkurencije tržišnih sila unutar EU. Temljno načelo uspostavljeno za zemlje jugoistočne Europe ili Zapadnog Balkana (gdje je Istočni Balkan?) u okviru procesa pristupanja EU je model indivdiualnog pristupa napretku svake zemlje na ispunjavanju predviđenih uslova pri čemu specifičnost pozicije BiH dodatno određuje uloga visokog predstavnika u BiH i druga najveća i najbrojnija misija EU u svijetu(?!).

Proces stabilizacije i pridruživanja za jugoistočnu Evropu usvojen 1999. godine definirao je odnos EU prema zemljama regiona: osnovni cilj je uspostava stabilnosti regiona te pružanje odgovarajuće pomoći u izgradnji i održavanju stabilnih demokratskih institucija uz osiguranje vladavine prava. Akcioni plan za realizaciju prioriteta iz dokumenta Evropsko partnerstvo sa Bosnom i Hercegovinom predviđa čitav niz mjera koje se odnose na antikorupcione reforme koje BiH treba realizirati. Iako je usvojen prije 2008. godine, praktično nijedna mjera koja se odnosi na suzbijanje korupcije, definirana ovim i bilo kojim drugim dokumentom još nije
implementirana. Zašto?

Neko je već primijetio i pametno zaključio da je Bosna i Hercegovina vjerovatno najeuropskija zemlja u cijeloj Europskoj uniji. Ne u onom kontekstu kojim se prečesto vole hvaliti nacionalisti kako smo po suživotu i pozitivnim vrijednostima bili „europa prije Europe“ (gdje je to u međuvremenu nestalo?), nego po tome što se o svim procesima u i oko Bosne i Hercegovine stara cijeli niz institucija međunarodne zajednice od Ureda visokog predstavnika do Delegacije EU čiju ulogu, smisao i funkciju u kontekstu opisanih i zadatih ciljeva, niti razumijem niti vidim na djelu. Sve što sam od njih do sada čuo i vidio moglo bi se svesti na prostoproširenu rečenicu tipa: „Apeliramo na domaće političke subjekte da postignu sporazum.“

Može li biti da je, ipak, riječ o još jednom prešutnom sporazumu po kojemu će desni neprestalno zatezati i popuštati nacionalne uzde, lijevi im se protiviti i time im najviše pomagati, a međunarodni sve to posmatrati i odobravati osiguravajući sebi posao i plate makar još jedan izborni ciklus? ili, ako ga ne bude... do zauvijek?! Ili kako neki David Chandler (2005) primjećuje: „U svakom praktičnom smislu BiH je član EU, zapravo i više od
toga, Bosna je prva prava EU država čiji je suverenitet zapravo prenijet u Brisel […] Nakon (...) godina izgradnje države, u Bosni trenutno postoji potpuna razdvojenost između moći i odgovornosti. Ovo sasvim odgovara EU koja ima kontrolu nad ovom sićušnom zemljom, bez da ju ili primi u EU ili da prizna da je njen politički režim potpuno uzrokovan spoljnim faktorima.“.

U najkraćem, sve ovo podsjeća na jedan predratni vic koji ni tada nije bio naročito smiješan: došao inspektor u lokalni granap i sa poslovođom obilazi skladište. Za šta god da pita, utvrdi manjak u stotinama kilograma. Gdje je 500 kilograma brašna? – pita inspektor. Pojeli miševi – odgovara poslovođa. Gdje je 400 kilograma šećera? Pojeli miševi. Gdje je 300 kilograma makarona? Pojeli miševi... Dobro – kaže inspektor – sve da ti i vjerujem da su miševi pojeli sve ovo, ali gdje je 50 kilograma bibera? Nisu valjda i to pojeli miševi? – upita već iznervirani inspektor. Nećete vjerovati – odgovori poslovođa – plaču a jedu...No, ako su na situaciju u sadašnjoj Bosni i Hercegovini primjenjivi vicevi stari i četrdeset godina po čemu se onda ovo razlikuje od onoga? 

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android