Piše : Amra Varatanović

Pacijenti i ljekari: Strah za život

Slučaj koji se dogodio ove sedmice u KCUS-u kada je roditelj bolesnog djeteta zaprijetio doktoru pištoljem alarm je za cijelo naše društvo.

Ne opravdavajući, ali potpuno razumijevajući očajnog roditelja da za svoje dijete obezbijedi najbolju zdravstvenu njegu, postavljam sebi pitanje šta je sljedeće. Koliko još možemo podnijeti, a da masovno ne počnemo pravo na život, na liječenje, na dobru njegu ili bilo koje drugo pravo tražiti na ovakve načine. Posebno smo svi osjetljivi kada su u pitanju djeca. Barem bi ona trebala imati svu moguću njegu, ako to već ne možemo imati svi.   

Šta kada vam tamo gdje liječite dijete kažu da za njega nema lijeka ili da to nije njihova briga ili da jednostavno nisu nadležni za to. Za njih se tu priča završava, ali za roditelja koji se bori za svoje dijete počinje noćna mora. Da smo uređena i normalna zemlja svakom pacijentu koji se javi u bolnicu, u ovom slučaju najveći klinički centar u BiH, bila bi omogućena najbolja moguća zdravstvena usluga bez ijedne obaveze pacijenta prema bolnici. Ne bismo morali „povlačiti štele“, nositi terapiju i toalet papir od kuće, ganjati i kupovati medicinski materijal u odabranim apotekama što će nam se nekad refundirati. Odlazak u bolnicu koji je sam po sebi stresan događaj kako za pacijenta, tako i za njegovu porodicu samo se dodatno komplicira ovakvim primjerima. A nije da ih nema, iako nas iz KCUS-a ubjeđuju u suprotno, a pacijenti svjedoče nečemu sasvim drugom.  

Zašto bi jednog roditelja trebalo zanimati ima li KCUS lijekove, čija je to nadležnost, ko će refundirati troškove. Njegova jedina briga trebalo bi biti dijete kojem će koliko je to god moguće olakšati boravak u bolnici. Umjesto svega toga, roditelj D.S. naišao je na nonšalantan pristup šefa Pedijatrijske klinike potpuno se oglušujući na upozorenje da dijete ostaje bez terapije i da je potrebno odobriti izmještanje. Ponovo naglašavam da ne opravdavam nikakvu vrstu nasilja prema bilo kome, ali ne trpimo li i mi pacijenti ovakvim odnosnom neku vrstu nasilja.  

Nije dugo trebalo da iz KCUS-a upute reakciju na ovaj događaj navodeći da strahuju za svoje živote prilikom pružanja zdravstvene usluge pacijentima. Uz potpuno razumijevanje stava uposlenika KCUS-a, već odavno i pacijenti strahuju za svoje živote odlaskom u KCUS iz više razloga. Nema medicinskog materijala, nema lijekova, nema ljekara, zastarjela oprema na šta su na posljednjim protestima upozorili dijalizirani pacijenti što je tek jedan od primjera. 

Ako su u KCUS-u bili upoznati sa situacijom da za najmlađe pacijente nema odgovarajuće terapije onda su o tome bili dužni obavijestiti javnost i puno prije nemilog događaja. Možda nabavka lijekova jeste u nadležnosti Federalnog zavoda zdravstvenog osiguranja, ali terapija se isključivo daje u KCUS-u. Zašto o ovakvim problemima moramo saznati tek kad se dogodi incident. Zašto nema veće koordinacije između Zavoda i KCUS-a pa da se zajednički iznađe rješenje za određene terapije, ako ništa da se roditelji na ljudski način pripreme ili upozore na nedostatak terapije ili im se ponude neke alternative.

Drugi problem koji prati ovaj slučaj je izmještanje djeteta na liječenje van BiH. Odluku o tome donosi konzilij što u ovom slučaju nije urađeno. Roditelji su dijete odveli na liječenje bez saglasnosti konzilija. Pojašnjenja radi, konzilij mora u saglasnosti priznati da nije u mogućnosti pružiti određenu terapiju ili uslugu što u konačnici potpisuje generalna direktorica KCUS-a. A to kvari imidž KCUS-a i menadžera!?

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android