Piše : Edin Urjan Kukavica

Edin Urjan Kukavica: Nama je dobra i govedina

Imao sam namjeru pisati o poljoprivredi i uspjesima naše neke vanjskotrgovinske komore, nekog ministarstva za vanjsku trgovinu, kogaveć ko se stara o izvozu našeg mesa iz naše zemlje u neke druge, zapadne ili istočne, svejedno, ali mi se kao tema nametnuo groteskni štrajk medicinskog osoblja u Kantonu Sarajevo i informacija da je u proteklih pet godina odavde otišlo 27.000 medicinskih radnika i oko 800 ljekara. I sve me to podsjetilo na jedan prastari vic iz vremena kad je umro Josip pa u paklu sreo Adolfa. I, u vicu, Adolf pita Josipa: „Boga ti... kako je sad tamo?“ „Ne znam šta bih ti rekao“, odgovori mu Josip, „naši idu kod vas na rad, vaši dolaze kod nas na odmor...“ „I ja sam to tako zamislio“, sjetno reče Adolf, „samo ste me svi pogrešno razumjeli“... i ništa mi nije bilo smiješno ni tad, a sada pogotovo.

Pretpostavljao sam da nije puno očekivati makar malo osnovne ljudske pristojnosti čiji bi osnov mogao počivati na tome da ne činiš drugima ono što ne želiš da oni čine – ili su činili – tebi...
Neki Ernst Kasirer kaže da je čovjek „simbolična životinja“ odnosno da pored fizičke patnje, osjeća i duševnu patnju izazvanu simbolima, a ponižavanje je proširivanje svireposti sa fizičkog na psihološko polje patnje: “Ponižavanje je mentalna svirepost“. Svako društvo koje pretenduje da bude pristojno mora iz svojih institucija da iskorijeni, pored fizičke svireposti i uzroke mentalne svireposti, koja je nerijetko katastrofalnija od fizičke. 

Pristojno društvo opravdava postojanje ljudskih prava koja štite ljudsko dostojanstvo, „ljudska prava su formalni zaštitnik ljudskog dostojanstva te su, samim tim, i moralna“ ali, to također zahtijeva i postojanje građanskih prava, koja se trebaju ostvariti u praksi, a ne samo na papiru. U pristojnom društvu stoga ne postoje drugorazredni građani. Također, pristojno društvo ne smije razvijati i podržavati simbole koji su direktno (eksplicitno ili implicitno) upereni protiv drugih građana – za to su odgovorne institucije, te se kroz takve simbole može naročito uočiti prisutnost institucijskog ponižavanja. Za pristojno društvo također nije dovoljno da bude samo tolerantno. Tolerantno društvo jamči neponižavajuće institucije, ali na mikroetičkoj razini (međuljudski odnosi) ne jamči sprječavanje ponižavanja. Pluralno društvo ispravlja propuste tolerantnog. U njegovom pojmu sadržana je vrijednost konkurentnih oblika života odnosno, oni se ne samo toleriraju već i ohrabruju.
Drugim riječima, živimo u ekstremno nepristojnom društvu, u državi čije su institucije i zločinci i sudije, čija je najgora karakteristika potpuni gubitak osjećaja stida. Ljudi više nemaju ni najminimalniji prag osjetljivosti na gaženje časti i dostojanstva. Pristaju na sve. Može se sa njima trgovati, od njih praviti doušnici, poltronstvo je normalno stanje, a samopoštovanje iluzija... 

Je li puno očekivati od društva u kojem živite da vas poštuje? Naravno da jest, pogotovo od onih koja u osnovi nemaju neophodni minimum poštovanja i pristojnosti prema građaninu i temelje se na premisi da je neko u prednosti u odnosu na sve ostale temeljem nečega što ničim nije zaslužio, nije zaradio, nije mogao birati... i, iskreno, nisam siguran čemu „to“ služi?! Neko bi nekome konačno trebao reći da nema te vjere, religije, ideologije ni nacionalnog interesa kojima je moguće opravdati privilegije koje su prisvojili i luksuz u kojem uživaju stariji i bakanalije, balahanja i iživljavanja podmlatka koji proizvode i uobličavaju po svojoj mjeri – bilo da je riječ o „imućnim“ roditeljima i njihovoj djeci ili političarima „koji su se snašli“ i njihovim stranačkim mladežima – i da ništa od toga nije ni halal ni dozvoljeno dokle god ima ijedan roditelj koji nije u stanju svome djetetu priuštiti ni najosnovnije. Prebacivanje odgovornosti, krivice ili zasluge na Boga: „To je Božja volja... Bog daje i Bog uzima...“ u ovom slučaju blasfemija je i svetogrđe pa makar im pisanu potvrdu da je sve to uredu izdali reis, kardinal i patrijarh zajedno. 

Neko bi nekome konačno trebao reći da je vjera (u) Boga individualna stvar ali da se dokazuje brigom i staranjem o njihovim bližnjim isto Njegovim stvorenjima pa makar oni ne bili nijedne vjere.
Neko bi nekome konačno trebao reći da plate i nadoknade nisu halal samom činjenicom da se zovu „platama“ i „nadoknadama“ nego činjenicom da se trebaju i moraju zaraditi odnosno njihovi iznosi – koliki god da su – opravdaju odgovarajućim radom i doprinosom onome za šta se primaju. Isto tako, eufemistično nazvana „visoka primanja“ skupštinskih, parlamentarnih zastupnika i ministara, vjerozakonski čistim ne čini činjenica da njihove iznose nisu – ili jesu – sami utvrđivali oni koji ih primaju nego je to takav koeficijent ali ih nečistim čini nerad i nezalaganje za opće ali i dobro svakog ko živi pod njihovom vlašću... kako god da se zove i koje god stranke da je član... pa makar ne bio nijedne.

Neko bi nekome konačno trebao objasniti da je laganje grijeh, licemjerje jedna od najprezrenijih osobina u svim Svetim spisima te da je krađa grijeh makar se kralo od „nikoga“ odnosno od države, a i da krasti od države ne znači krasti od nikoga nego od djece u jaslicama i vrtićima kojih sve manje imamo jer nam sve manje trebaju, od djece u osnovnim i tinejdžera u srednjim školama sa i bez kontroverznih naziva, od fakultetlija koje će njihova djeca gledati sa visine kad se pojave u njihovim njemačkama, šveckama i amerikama, od onih sa zavoda za zapošljavanje za čije se privremeno zapošljavanje izdvajaju milioni (ali ne za plate nego samo za doprinose koji će se odmah vratiti u istu kasu i upotrijebiti za naredno falsificiranje izvještaja o porastu zaposlenosti) za ovu ili neku narednu kampanju... i da nema načina da se svi zajedno više potrudimo da nastavimo pozitivni trend zapošljavanja i napravimo više radnih mjesta jer to niti je u našoj moći niti takvo prebacivanje krivice na „sve nas“ više uopće ima ikakvog smisla.

Neko bi nekome konačno trebao objasniti da ljudi ne odlaze zbog finansijske i materijalne krize nego samo da bi živjeli bez psihološkog pritiska i stalne prijetnje ovim ili onim, da plate putarinu i voze pristojnim cestama, da ih niko ne pravi budalama da se most nije mogao napraviti drugačije nego onako kako se napravio (jer je nestalo para...)... a pogotovo ne odlaze da bi osigurali veću prosječnu platu onima koji ostaju... 

Ljudi odlaze jer se osjećaju poniženim i odbačenim jer ih se tretira kao stvari, predmete, životinje, niža bića koja je uvijek moguće kompromitirati, ucijeniti gubitkom posla, pritiskom na porodicu, izmišljenim aferama... svakim vidom egzistencijalne ugroženosti kojima nasilnik kod žrtve izaziva osjećaj potpune bespomoćnosti. Na otpor slijedi još veće poniženje koje se ponekad ne može ni fizički izdržati. Društvo koje poštuje svoje pripadnike podrazumijeva puno prava i puno slobode, a to ovdje nije slučaj. Ali, ako već nema poštovanja i ne možemo ga očekivati od ljudi koji – usprkos visokom mišljenju o sebi – nemaju samopoštovanja, može li makar malo društvene pristojnosti? “Pristojno društvo je ono koje se suprostavlja uslovima koji za njegove članove predstavljaju opravdanje da se osećaju poniženi. Jedno društvo je pristojno ako se njegove ustanove ne ponašaju tako da ljudima koji su pod njihovom vlašću daju valjane razloge za osećanje poniženosti. Pristojno društvo  je ono koje nije izgubilo "osjećanje stida" odnosno, društvo čiji se članovi stide ponižavanja i zlostavljanja drugih, različitih pa, čak ni onih koji se ne slažu.  

Da je pravilo da je "komedija = tragedija + vrijeme" tačno to bi značilo da ćemo se izvjesno, svemu ovome – pa i onom vicu s početka teksta – nekada u budućnosti smijati pramda nam sada ništa ali, baš ništa nije smiješno... Bilo kako bilo, za sada imamo tragediju i to u nekoliko činova... u toku je drugi a najavljuje se i treći kažu, završni jer će njime sve priče o legitimnom predstavljanju naroda / nacija i zaštiti vitalnih nacionalnih interesa... definitivno pasti u vodu... i, ako Bog da, ugušiti se u njoj.  

Neko bi nama konačno trebao reći da stvari, životinje i ljudi imaju svoju prirodu koju ne mogu ni promijeniti niti joj mogu umaći koliko god se pretvarali da su nešto drugo. Žaba je žaba i koliko god se nadimala nikada neće ni postati konj niti dosegnuti njegovu veličinu niti će ikome pametnom naumpasti da potkuje žabu koliko god ona podizala nogu i sama se nudila... a i na koje god prijestolje da je staviš, kakvom god odorom da je ogrneš ona će skočiti u prvu makar i najprljaviju baru koja joj se ukaže. Neko bi nama konačno trebao objasniti da nikome ovdje nije dobro. Ali, ako mislite da jest, čekajte da vidite šta su spremili za budućnost. I to nema nikakve veze sa izvozom piletine i teletine. Ni sa tim da u Bosni i Hercegovini ima oko milion ovaca. A opet, ima. U međuvremenu, nastavit ćemo njima izvoziti piletinu i teletinu, a mi ćemo se morati zadovoljiti ne govedinom, nego travom i sjemenkama... Sve da bismo naša goveda učinili sretnim i zadovoljnim. 
Odakle god da se pogleda... bit će da je do ovaca.

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android