Piše : Armin Aljović

Izborili smo se za seksualnu slobodu u zemlji bez ljudskih prava

Parada ponosa u Sarajevu, prema ocjeni organizatora ali i brojnih medija više nego veličanstvena, onakva kakva doliči evropskim gradovima, šalje nam dvije poruke: jedna da Sarajevo ipak jeste mjesto tolerancije, čak i nakon svega što je grad pretrpio u posljednje tri decenije - od vrelog Karadžićevog i Mladićevog čelika sa okolnih brda, najduže opsade jednog grada u modernoj historiji ratova, do postratne brutalne pljačke lokalnih tajkuna; i druga poruka je da ima nade - ne samo za Sarajevo, već i za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Novinar iz Zagreba Gordan Duhaček, uz sve pohvale Sarajevu nakon parade – tekst je naslovio 'Prvi Pride u BiH: Sarajevska lekcija Zagrebu, Beogradu i Splitu', ipak primjećuje da bi bilo promašeno zbog jedne uspješne povorke ponosa proglasiti Sarajevo gradom koji je doista tolerantan prema svojim LGBT sugrađanima. On upozorava da ne smije stati samo na paradi i potiče kontinuiran rad i dalju afirmaciju LGBT zajednice u zemlji, kako bi ona dobila podjednak tretman kao i ostali članovi društva.

Međutim, cijela stvar sa Bosnom i Hercegovinom ipak je mnogo kompleksnija nego što se to može oslikati konkretnim problemom LGBT zajednice: bosanskohercegovačko društvo je nakon rata devedesetih i dalje u sukobima (ovog puta rat se vodi drugim sredstvima ali sa istim ciljem), građani su pod stalnim pritiskom etno-nacionalnih elita koji ih pokušavaju podijeliti na čiste etničke enklave, zemlja je i dalje na udaru nacionalista iz susjedne Srbije i Hrvatske kao i devedesetih, predsjednik trenutno vodeće partije bosanskih Srba Milorad Dodik javno zaziv raspad države, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Dragan Čović traži podjelu zemlji na tri etničke jedinice što je u suprotnosti sa evropskim principima, dok su bošnjačke elite, iscjepkane na više beznačajnih i međusobno zavađeni partija zaokupljene u vlastite interese njihovih vođa. Građanske političke elite također ne uspijevaju sjesti za isto sto i krenuti u pokušaj preuzimanja vlasti od nacionalista. Sve to dovelo je do toga da BiH postane jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, odakle se iseljavaju cijele porodice, što je naročito vidljivo posljednjih nekoliko godina. Stoga, ne krene li se u snažni boru za oslobađanje Bosne i Hercegovine i njenih građana od takvih okova, konkretna borba za LGBT populaciju osuđena je na propast - beznačajno je liječiti posljedice ako se na interveniše na uzrok. 

Ipak, Povorka ponosa može biti recept u kojem smjeru treba ići bosanskohercegovačko društvo. 

Ako je jedna nevladina organizacija poput 'Sarajevskog Otvorenog Centra', potpomognuta dvojicom dobronamjernih ambasadora u BiH - američkim ambasadorom Ericom Nelsonom i britanskim ambasadorom Matt Fieldom -  uz suport (verbalni ali ipak podrška) nekoliko domaćih političkih partija, uglavnom onih iz lijevog spektra (SDP, DF, GS i NS) uspjela alarmirati domaću i međunarodnu javnost i bez i jednog incidenta organizirati prvi bosanskohercegovačku paradu LGBT zajednice na kojoj se okupilo više od 3.000 učesnika, onda je to dokaz da bi uz isti napor bilo moguće okupiti najmanje deset puta više građana na mirnim protestima protiv političara koji zemlju vode u propast a građane u nova stradanja.

Nema sumnje da kada bi međunarodna zajednica pokazala osjećaj za Bosnu i Hercegovinu i njene građane kakav je pokazala za LGBT zajednicu, u zemlji bi nestati ili bi se značajno smanjili nagomilani problemi. Ili, kada bi građani i političari koji su podržali Paradu ponosa jednak senzibilitet pokazali prema kompletnom stranju u društvu, stvari u zemlji bi se počele popravljati. 

U protivnom, krajnje je licemjerno ohrabrivati bilo koga, pa i osobe homoseksualne orijentacije da svoja status grade u ambijentu koji ne garantuje osnovna ljudska prava i zemlji koja ima vrlo vrlo uputnu budućnost. 

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android