Piše : Edin Urjan Kukavica

Izljev stvarnosti u mozak

 

Definicija ludila – makar ona koju praksa u najvećoj mjeri opravdava – kaže da je to ponavljanje istih postupaka u očekivanju drugačijih rezultata. Drugim riječima, treba biti ili potpuno lud ili bezobrazan i bezobziran (na granici zdravog razuma) pa očekivati da se ljudi koji se do sada nikada nisu mogli dogovoriti ni o čemu osim o podjeli teritorije, moći i resursa... dogovore o bilo čemu što bi se moglo smatrati općim dobrom. 

Zdrav razum, logika i praksa koja se ne može osporiti govore da se problem ne može riječiti istim načinom razmišljanja, istim postupcima i istim ljudima koji su uzrokovali problem. Demagogija notornih predstavnika međunarodne zajednice koji insistiraju na uspostavljanju vlasti (da bi prikrili svoju nezainteresiranost i neuspjehe), a da pritom ne čine ništa na sankcioniranju uzročnika i ometača procesa bilo kakve normalizacije stanja i odnosa s jedne strane ohrabruje uzročnike da nastave putem kojim idu već četvrt stoljeća. S druge strane pak, temeljem činjenice da su za provođenje sporazuma jednako (su)odgovorni oni koji su ga inicirali (čitaj: nametnuli) kao i oni koji su ga potpisali ustvari, kazuje da ili sporazum nikada nije trebao biti proveden u djelo ili pak, da sve ovo – iz nekog razloga – treba biti upravo ovako. Ove dvije pretpostavke se unekoliko međusobno nadopunjavaju i nadograđuju (do)dajući jedna drugoj dodatnu dimenziju vjerovatnoće.

U prilog rečenome govori i činjenica da se u sredini u kojoj živimo, nažalost ali, moram reći očekivano, stvari se mijenjaju samo nagore... Svjesni promašenosti vlastitih politika te svih zloupotreba koje je partitokratija omogućila, a mnogi iskoristili u smislu bogaćenja po svaku cijenu i na svaki mogući način, te pada popularnosti i izvjesnog gubitka pozicija, etnonacionalni političari odlučili su konstatnu krizu koju zbog njih živimo već gotovo punih 25 godina izdići na novu razinu: latentnog sukoba, dodatne blokade funkcioniranja ionako jedva funkcionalnih i jedva smislenih institucija države, zaoštravanja na unutarnjem planu i održavanja tog „vrućeg stanja“ u nedogled. 

S druge strane, poznajući političke aktere u našoj zemlji, nisam sasvim uvjeren u stvarnost kriza koje proizvode etnonacionalne politike i političari... Svakodnevno sam u komunikaciji sa građanima iz svih dijelova zemlje, često putujem i po zemlji i po regionu, družim se i razgovaram sa ljudima... Još nisam doživio nikakvu neugodnost niti sam osjetio da me neko makar pogledao poprijeko zbog moje nacionalne pripadnosti. Ali, ono što sam osjetio u svim sredinama i među svim ljudima je zabrinutost, nasekiranost, tuga i beznađe... sve bez ikakvog nacionalnog predznaka.

Šta prigovaram političkim zvaničnicima, pa i prvacima u Bošnjaka? Spisak bi bio baš podugačak... Prije svega neshvatanje da protivnici Bosne i Hercegovine nisu toliko jaki koliko su slabi njeni zagovornici. Dakle, slabost, neinventivnost, nedostatak inicijative, reaktivnost, materijalnu lakomost i, naravno, korumpiranost. Potom, odsustvo lične i društvene zrelosti, osjećaja za historijski trenutak i manjak državničke pameti, sprečavanje formiranja političke, ideološke, bilo kakve kompetitivne konkurencije... Konkurencija je dobra, ona je kontrolni mehanizam kojim se ne samo onemogućava koncentracija moći nego i podstiče na intenzivniji i bolji rad.

Bez konkurencije probosanska politička scena ne samo da nema značajniji subjekt nego ni ozbiljnog aktera koji je trenutno voljan i u stanju i ima kapacitet ponuditi alternativu, drukčije mišljenje koje vodi ka istom cilju. Bez konkurencije jedini igrač je uvijek u opasnosti da zaluta u džunglu samodopadnosti i zablude. Posljedice su, kao što vidimo, katastrofalne, sa izvjesnim krajnjim ishodištem u (samo) administrativnoj ili, pak, faktičkoj podjeli zemlje. Bez konkurencije reforme i napredak su samo riječi, država maglovita predstava, a vladavina prava i zakona, a pogotovo pravda vrlo upitni.

Dugoročne posljedice ovakvog ponašanja nije teško naslutiti, ali su one toliko strašne da ih najradije ne bih ni spominjao. No, produbljivanje ionako dubokih jazova unutar bošnjačkog naciona, jačanje jednoumnih snaga među Bošnjacima, jačanje ekstremno desne retorike u regionu, u Srbiji i Hrvatskoj i njihovim ispostavama u Bosni i Hercegovini, te apsolutiziranje vlasti bez valjane kompetitivne konkurencije sa tendencijom skretanja u neki vid nacionalnog totalitarizma, zahtijevaju ozbiljnu pažnju i neuporedivo ozbiljniju reakciju.

Politike u Bosni i Hercegovini, na ovaj ili onaj način završavaju rat realizirajući ratne ciljeve. Pri tome koriste sve mehanizme koji su im na raspolaganju od ustavnih rješenja do mimikrijskih kvazinacionalnih interesa. Isto tako, trebam napomenuti, da planeri i izvršioci, nisu ni stranka ni stranke, nego interesno zabrinute skupine o kojima sam već govorio. Ali, neko sa državotvornim umom trebao bi razmisliti o tome kakva se šteta čini bošnjačkom nacionalnom tkivu i bošnjačkoj probosanskoj politici. Možda ne znaju ni šta rade, ni u čiju korist djeluju, niti kakve posljedice njihovi potezi mogu imati. No, to ih ne abolira od krivice za štetu koju nanose. Ako, pak, znaju i šta rade, i za koga rade, i kakve sve posljedice njihova djela mogu imati onda je riječ o ljudima kojima treba suditi za nacionalnu i svaku drugu veleizdaju.

Svima njima država Bosna i Hercegovina nije ni na kraj pameti: nacionalnim i etničkim partitokratijama, tajkunsko-političkim lobijima, nalogodavcima, izvršiocima i šićardžijama divljačke privatizacije, pljačkašima imovine iznimno profitabilnih, a u ratu neoštećenih preduzeća koja su nekada zapošljavala hiljade radnika, njihovim mentorima i zaštitnicima u političkim strankama, onima koji žele rasprodati javnu imovinu svih građana Bosne i Hercegovine, a zaradu zadržati za sebe i uski krug uključenih; svima onima koji su se osobno ili skupno okoristili vlastitim političkim utjecajem i/ili utjecajem na politiku ili pak, prisvajanjem posuđenog autoriteta (u ime stranke) radi ličnog bogaćenja, stvarne kupovine moći i postavljenja rođaka i prijatelja na profitabilna mjesta, onima koji decenijama zloupotrebljavaju budžete, „javne nabavke“ i sve raspoložive instrumente vlasti radi ostvarivanja isključivo lične dobiti, onima čija najbliža rodbina čini i nacionalne i državne administracije... Jasno je da bi dalje nabrajanje bilo predugo, a poimenični spisak sa imenima prozvanih bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, bio bi nepregledan. Ni spisak protivnika bosanskohercegovačkog ujedinjenja i jedinstva i praktične probosanske politike nije bitno različit.

Mogu li se Bošnjaci izdići iznad toga i krenuti putem dijaloga i saradnje, a sve s ciljem vlastitog boljitka? Mogli bi ali im je za to potrebno nekoliko elemenata koje bi, ako ne svi, onda većina, Bošnjaka mogla prihvatiti kao osnovu zajedničkog nastupa. Za to, prije svega, mora se javiti želja za promjenom, a potom vizija ili ideja oko koje će se okupiti, rukovodstvo i elita koja će ih povesti ka realizaciji te ideje. Za to im je potrebna svijest o sebi kao ozbiljnom narodu i naciji i promjena ukupnog političkog narativa na kojem funkcioniraju. Ništa od toga nije moguće bez neke vrste katarze, odricanja od ponižavajućeg i autodestruktivnog samonametnutog statusa žrtve i degradirajućeg žrtvoslovlja i u tome nalaženja opravdanja i izgovora za sve pogrešne poteze koje je loša, nespretna i nesretna nacionalna politika povukla u protekla dva desetljeća. Sve to, opet, nije moguće bez unutarnacionalnog konsenzusa pa, ako hoćete, i pomirenja i jednoglasnog nastupa.
Međutim, Bošnjaci izgleda očekuju da im i dostojanstvo dođe u humanitarnoj pomoći, kao donacija ili kredit ili, pak, da dođe neko sa strane i sredi nam sve situacije ili da se stvari, nekako srede same od sebe. Neće doći i ništa neće biti bolje samo od sebe. Ukoliko se ne iznađe način da se bošnjački političari slože oko temeljnih stvari i ne podvuku crtu ispod koje se ne ide ni po koju cijenu moramo biti spremni da, bez obzira na sva hvalisanja da smo većina, budemo svedeni na politički zanemarljivu činjenicu. Evo, i sad smo nominalno većina pa... malo nam to, ako uopće, znači u bilo kojem, a kamoli političkom smislu.

Ne treba biti politički genije pa temeljem stanja i situacije u zemlji zaključiti da aktualna politika, samo je jedna, nema – da se poslužimo vojnim rječnikom jer ovo je, doista, rat koji su ratnici završili ali političari nisu – ni taktički ni operativni a kamoli strateški plan za izlazak i izvođenje zemlje iz jadnog moralnog stanja i ekonomske bijede u koje se svakim danom tone sve dublje. Ne postoji plan, sva politika svodi se na osvajanje vlasti, njeno zadržavanje do slijedećih izbora i nastojanje za ponovno osvajanje ili zadržavanje vlasti što sva politička nastojanja svodi na stalnu izbornu kampanju.

Stoga je jasno da je Bosni i Hercegovini prijeko potrebna snaga koja ima viziju drukčije Bosne i Hercegovine, koja će njenim narodima umjesto strategije ravnoteže straha i zaziranja jednih od drugih ponuditi strategiju suradnje i izgradnje povjerenja, umjesto taktike „višeg cilja“ u ime kojega je dopušteno doslovno sve zamijeniti taktikom uspostavljanja veza, umjesto zamazivanja očiju stvarima koje suštinski nemaju nikakvog učinka na poboljšanje situacije, a kamoli socijalnog stanja običnih građana ove zemlje, operatikom djelovanja za opću dobrobit... Sramotno je da 20 godina poslije rata imamo ceste kakve imamo, a pričamo o autoputevima, bijedno je ljudima umjesto posla nuditi savjetnike koji će ih sa TV ekrana zatrpavati brojkama i procentima koji, ustvari, ništa ne znače, jadno je baviti se visokom politikom, a ne činiti ništa da se prekine opća apatija izazvana, između ostalog, i svepristunim nepotizmom u procesu zapošljavanja gdje su umjesto kvalifikacija presudne familijarne i političke veze što, sve, rezultira uvjerenjem da se znanjem i poštenim radom ne može osigurati dobar posao i kvalitetan život.

Šta može očekivati prosječan građanin od zajednice nejednakih šansi? Dobrodošli u Srednji vijek! Feudalni um bh. političara u vladanju i izgradnji države je anahron i iznimno problematičan po nenabrojivom mnoštvu osnova. Nabrojat ću samo nekoliko: stručnost, kompetentnost, znanje, osposobljenost, čak i dobronamjernost! Nema prostora za pojavu i razvoj ideje i ideologije, za pojavu konkurencije u bilo kojem smislu... promjena je misaona imenica, a napredak naučna fantastika.

U protekle dvije i pol decenije takva vlast je, usvajajući kao jedini kriterij rodbinsku i prijateljsku vezu kapilarizirala državnu administraciju, „svoje ljude“ postavila do zadnje ćelije sistema – sve do šaltera u općini i pošti... Kakva je to vlast koju legitimira jedan kriterijalni osnov, da ste nečiji rođak?! A pritom nam se govori da ta vlast mora opstati jer je to dobro za nas... Kojih „nas“? Ako postoji neko „mi“ onda smo to mi kojima nije dobro.

Ali, da ne bismo zapali ili zalutali u opasnu pogrešku treba reći da ovdje više nije riječ ni o nacijama ni o nacionalizmima nego o nečemu sasvim trećem.

Jasno je da su mnogi tzv. nacionalni političari privatno u dobrim odnosima dok se njihova međusobna „zavađenost“, kao predstava postavlja na javnu scenu samo po potrebi, kada položaj jednog od njih bude ugrožen i naročito pred izbore. Sve to upućuje na ključnu i suštinsku promjenu paradigme koja se u međuvremenu dogodila: korištenje nacionalnih emocija – čak ne ni osjećaja – u cilju i smislu ostvarenja zajedničkog cilja: ovladavanja, upravljanja i eksploatiranja javnih resursa od prirodnih, preko budžetskih do radnih mjesta.

U ostvarenju tog cilja, kao uostalom pri usvajanju zakona koji reguliraju njihove beneficije ili nova kredina zaduženja, oni očigledno dobro surađuju, čak pomažu jedni drugima. Dakle, ovdje gotovo da nema političkog subjekta u pravom smislu tog pojma; sve su ovo interesne skupine čiji je jedini interes vlast po svaku cijenu, ali više ne zbog vlasti nego zbog zadržavanja stečenih beneficija, zaštite vlastite imovine i sprječavanja i izbjegavanja istrage porijekla te imovine i, vrlo izvjesnog procesuiranja...

Šutnja onih koji su šutili i dernjava onih koji su govorili dovela je do toga da zemljom vladaju nesposobne i nedobronamjerne nacionalne i etničke partitokratije, tajkunsko-politički lobiji, nalogodavci, izvršioci i šićardžije divljačke privatizacije, pljačkaši imovine iznimno profitabilnih, a u ratu neoštećenih preduzeća koja su nekada zapošljavala hiljade radnika, njihovi politički mentori i zaštitnici, oni koji žele rasprodati javnu imovinu svih građana Bosne i Hercegovine, a zaradu zadržati za sebe i uski krug uključenih...svi oni koji su se osobno ili skupno okoristili vlastitim političkim utjecajem „u ime stranke“ radi ličnog bogaćenja, stvarne kupovine moći i postavljenja rođaka i prijatelja na profitabilna mjesta, oni koji decenijama zloupotrebljavaju budžete, „javne nabavke“ i sve raspoložive instrumente vlasti radi ostvarivanja isključivo lične dobiti, oni čija najbliža rodbina čini i nacionalne i državne administracije.

Sve to je, nužno, dovelo do jednoumlja u kojemu su svi koji o Bosni i Hercegovini ne razmišljaju po politički korektnoj tronacionalnoj matrici – neprijatelji, svaki kontranarativ je neprijateljski i tako dalje. To je ne samo neprihvatljivo i nerazumno, nego i otvoreno neprijateljski prema doglednoj i općenito budućnosti ove zemlje!

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android