Piše : Edin Urjan Kukavica

Kome ne treba Bosanski kulturni centar

U Prijedoru je prije nekoliko dana osnovan Bosanski kulturni centar. Bošnjaci, Srbi i Hrvati zajedno odlučili su osnovati – i osnovali su – udruženje / udrugu koja će se, finansirana gotovo isključivo dobrovoljnim prilozima članova i simpatizera, baviti zaštitom i njegovanjem nematerijalnog naslijeđa i baštine svih naroda (i narodnosti) Bosne i Hercegovine. Oko tri stotine članova i gostiju među kojima je bila i ambasadorica Republike Austrije u BiH te nekoliko počasnih konzula BiH u zemljama koje baš i nisu u našem okruženju izabralo je tijela i organe po obrascu obrazovanja, sposobnosti i (inter)nacionalne pripadnosti koji će osobno zainteresirani raditi na promociji drugačije slike Bosne i Hercegovine od one koja se šalje sa političkih i komemorativnih skupova.

Vijest koja bi – da je doista, bilo kakve, a ne iskrene zainteresiranosti bilo koga u ovoj zemlji – režimskim i „neovisnim“ medijima odjeknula glasnije od bilo koje druge, prošla je potpuno nezapaženo. Nema dženaze, pojedinačne ni kolektivne, opela ni mise zadušnice koji nisu „zaslužili“ izvještaj od makar tri minute u centralnim i svim ostalim dnevnicima na svim televizijama, javnim i privatnim, kontroliranim i „neovisnim“. Grobna tišina koja natkriva svaku vijest o mogućnosti, uspješnim pokušajima restauracije življenja i rekonstrukcije života glasnije nego bilo šta drugo govori o stanju svijesti, odsustvu savjesti i potpunoj nezainteresiranosti za Bosnu i Hercegovinu kakva je bila odnosno, kakva bi mogla biti. Smrt u Bosni i Hercegovini još uvijek ima prednost nad i pred životom.

Nešto ranije, tačnije prije četiri godine, dvojica opskurnih likova sa dugom političkom prethistorijom i znakovitim backgroundom, obojica u tehničkom mandatu, odlučili su ukinuti Bosanski kulturni centar u Sarajevu (spajajući ga sa nekim drugim ustanovama), preimenovati to u bezlično „javna ustanova centar za kulturu kantona sarajevo“ i tako iz sred Sarajeva „istjerati“ i bosanski i kulturni i centar. Sve se završilo doslovno jednim papirom, dva potpisa i prešutnom saglasnošću svih političkih subjekata, i vladajućih i opozicionih. Ne ulazeći u motive ovog, po meni, neprijateljskog čina za čije je anuliranje i vraćanje Bosanskog kulturnog centra u Sarajevo trebalo bezmalo dvije godine probijanja kroz prašumu birokratskih i pravnih idiotluka izvlačnim jednostavnu pouku: za ono što dva idiota mogu pokvariti za tren trebaju godine da se ispravi i popravi.

I vraćanje Bosanskog kulturnog centra (u) Sarajevu prošlo je bez ikakve medijske i javne zainteresiranosti. No, to i nije toliki problem; za ukidanje BKC-a nisu znali ni svi uposleni u administraciji resornog ministarstva, a kamoli stanovnici Sarajeva (pošta je gotovo sve vrijeme bila potpuno pogrešno adresirana ali je uvijek stizala na pravu adresu). 

Vrijeme potrošeno na razmišljanje o temi: čime je jedan bivši fudbaler koji teško da je ikada čuo za Sarajevo zadužio ovaj grad ili makar njegovog gradonačelnika i još nekim temama poput one: ko će slijedeće godine svirati na Live Stageu... vjerovatno bi bilo najuzaludnije utrošeno vrijeme u historiji vremena... Stoga, recimo da ne marim što gradonačelnik Sarajeva sebi ispunjava želje iz djetinjstva i na račun poreskih obveznika grada Sarajeva liječi traume iz djetinjstva (i babo mu se družio sa Peleon pa što ne bi on makar sa Figom). Recimo da ne marim ni što se na naš račun uzvisuju ljudi koji ni po čemu ne bi bili uzvišeni (da im se oduzme kravata, sekretarica i službeni automobil od njih ne bi ništa ostalo). Recimo da mi je do navedenog i svega nenavedenog stalo koliko do toga je li ispravnije reći hoštapler ili hochstapler...

Bosna i Hercegovina možda jeste eksperiment međunarodne zajednice kojim se pokušalo naći približno rješenje za problematične multietničke zemlje i teritorije u kojima bi mogle eksplodirati nagomila(va)ne osobne frustracije i kolektivno nezadovoljstvo... Možda je i zemlja slučaj i sedmanče historije i teritorij sa posebnim potrebama i moneta za potkusurivanje regionalnih teritorijalnih nedorečenosti i švedska sofra za nezajažljive komšijske i susjedske apetite čija usta samo zemlja može napuniti... Od ta doba Bosnom i Hercegovinom su najčešće rukovodili ljudi sa samog ruba definicije ljudskosti, mentalna nedonoščad, nusproizvodi neuspješnih historijskih lobotomija sa neizlječivim tumorima na mozgu koji pritišću neke sasvim neanatomske centre... A sve je počelo onog trenutka kad su dvojica bjelosvjetskih probisvjeta ubijedili da u Bosni i Hercegovini ne žive Bosanci i Hercegovci nego neki konstitutivni narodi i potpuno nepoznati ljudi koji treba da međusobno dijele vlast i da je to sve što treba znati i biti. 

Tako, u RS-u žive (samo) Srbi, od Konjica ili u najboljem slučaju od Mostara prema jugu (samo) Hrvati, a u ostatku zemlje Bošnjaci zajedno sa Ostalima... Svi koji se ne uklapaju u taj obrazac (trebalo bi da) su ugnjeteni i potlačeni. Upravo zato sam očekivao od bilo kojeg medija da primijeti nepravilnost u matrici... ali uzalud. 
Stoga smatram da u ovoj zemlji nema nedužnih... ugnjeteni i potlačeni koji ne reagiraju na ugnjetavanje i tlačenje nisu žrtve nego saučesnici.

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android