Beograd je opet prvi počeo

Bakir Izetbegović nije bio voljan susresti se sa predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem sve dok se u pritvoru u Švicarskoj nalazi Naser Orić.

Naružiše ga dobro ovdašnji analitičari i kritičari, uz poruku da se samo dijalogom rješavaju problemi.

Na istom je fonu i njegov kolega Mladen Ivanić, koji cijeni da nijedan čovjek ne može biti razlog za narušavanje odnosa dviju zemalja, te da bi rado Nikolića vidio u Sarajevu.

Da je kojim slučajem u utorak 16. juna, dok advokatica Vasvija Vidović strahuje da bi Naser Orić mogao biti izručen Srbiji, Izetbegović prošetao sa Nikolićem Baščaršijom, zagarantovano je, ovdašnja bi ga javnost razapela. Bili bi naslovi „Nikolić u Sarajevu, Orić u zatvoru“. Da se razumijemo, nije baš da se i on pretrgao oko ovog slučaja, odnosno poduzimanja preventivnih mjera da nakon Ganića i Divjaka ponovo ne bude hapšenja bh. patriota, ali eto makar je u finišu rekao ne. 

Kada je taj Nikolić već tako dobronamjeran prema BiH, zašto nije kada je ova posjeta dogovarana prije mjesec-dva poslao kakvog habera da za Orićem ima raspisana difuzna potjernica.

Nije baš da predsjednik Srbije ne zna šta radi tamošnje tužilaštvo koje upravo slučajeve ratnih zločina počinjenih u BiH redovno procesura.

Ipak je ono u službi srbijanskih političara.

A Srbija je, da se ne zaboravi, ona država što „nije učestvovala u agresiji na BiH“, pa ostaje nejasno zbog čega onda Beograd proganja bh. patriote.

Kad je već Ivaniću stalo do dobrosusjedskih odnosa, onda bi se trebao ponašati kao šef države BiH, pa zaštititi prava Nasera Orića, ne ratnog komandanta Srebrenice, već građanina i državljanina Bosne i Hercegovine.

Pa bi onda taj isti Ivanić, ako baš toliko želi da radi na pomirenju, naložio svom Crnadku, šefu bh. diplomatije da pošalje protestnu notu Švicarskoj jer je uhapšeno i maltretirano nekoliko državljana BiH, među kojima je i načelnik Srebrenice Ćamil Duraković.   

Naravno, nije mu to palo napamet, jer se sada rame uz rame sa Dodikom bori da izlobira kod Rusa stavljanje veta na rezoluciju o Srebrenici.

Pa zar Mladene Ivaniću upravo usvajanje rezolicije o Srebrenici ne vodi ka pomirenju?

Samo priznavanjem istine i onoga što je čitav svijet potvrdio a Srbija i RS to uporno negiraju, može se pričati o izgradnji i dobrosusjedskih odnosa i suživota i pomirenja. 

I na koncu, ponovo pitanje Ivaniću: Zar samo hapšenje Orića po potjernici Beograda nije već narušilo dobrosusjedske odnose? Ko je onda prvi počeo?