Piše : Edin Urjan Kukavica

Velike politike malih političara 

Generacijama rođenim nakon potpisivanja mirovnog sporazuma u Daytonu „Bosna i Hercegovina“ kakvu poznaju izgleda kao pokušaj okončanja rata po svaku cijenu i uspostave mira sa minimumom mogućnosti ponovnog izbijanja ratnih sukoba širih razmjera, osiguravanja nemogućnosti nacionalnog preglasavanja i uspostavljanja dominacije jednog nad druga dva i vice versa naciona..., pritom potpuno zanemarujući osobenosti Bosne i Hercegovine koje su prepoznavali i, reklo bi se, neupućeniji, poput delegata oba zasjedanja ZAVNOBIH-a na kojima su postavljeni temelji i određene granice teritorija SR BiH čiju tradiciju nastavlja RBiH, a za njom i „Bosna i Hercegovina“.

To je bio kontraproduktivni rezultat opita međunarodne zajednice, uprimjeren na karakterističnom multinacionalnom mikroprostoru, kakvim su se u to vrijeme (kraj 20. i početak 21. stoljeća) rješavali istovjetni problemi u sličnim sredinama u drugim dijelovima svijeta, napose Bliskom istoku, u kojima je bilo potrebno, radi reformiranja starih i uspostave novih omjera i podjela na globalnoj razini, višestoljetne, višenacionalne i višekonfesionalne zajednice preurediti u neodržive i međusobno zavađene etnije, radi stvaranja stalnih žarišnih mjesta sukoba sa krajnjim ciljem otvaranja stalnog i isplativnog tržišta za proizvode vojne industrije i istovremeno i naporedo iscrpljivanje resursa predmetnog geografskog područja / teritorija i zaštitu postojećih energetskih trasa.

Tako je „Bosna i Hercegovina“ postala konstrukt bez presedana u dosadašnjoj politološkoj teoriji, a potogovo u političkoj praksi, tako i toliko da za nju i njeno društveno uređenje ne postoji čak ni adekvatna terminološka odrednica, odgovarajući dovoljno deskriptivan naziv koji bi definirao o kojoj se vrsti društvenog uređenja radi te postoji samo pod svojim složenim imenom: Bosna i Hercegovina. 

„Bosna i Hercegovina“ slovi kao zemlja / država slučaj, vještačka tvorevina sastavljena(?!) od dva entiteta, Federacije BiH (FBiH) i Republike Srpske (RS), te Distrikta Brčko, sa neodrživo složenom unutarnjom organizacijom i nefunkcionalnim društvenim uređenjem u kojem se nijedna odluka ne može donijeti bez konsenzusa predstavnika tri većinska narodna / nacionalna korpusa prethodno međusobno sukobljena i zaraćena do nepomirljivosti u vrtlogu međusobnog suprostavljanja i podržavanja. 

„Bosna i Hercegovina“ – nedovršena država ili hiljadugodišnja tradicija?

„Bosna i Hercegovina“ iznimno (loše) je administrativno organizirana, podijeljena i raslojena zemlja (država), u toj mjeri da se čini da joj je namjenjeno da nikada i nikako ne profunkcionira. 

Temeljeći društveno uređenje, suverenitet i integritet države u (tro)nacionalno načelo, politički sistem i sistem donošenja odluka u dogovor naroda, nezamislivo neodrživ i potencijalno vrlo ograničen, svakovrsnim zloupotrebama otvoren sistem, kreirano je ozračje u kojem je bilo iznimno lahko ostvariti politički, ekonomski, socijalni i svaki drugi status quo koji će postati jedna od temeljnih odrednica višedecenijskog stanja. Pritom, u takvom sistemu svakom narodu na raspolaganju stoji cijeli niz administrativnih instrumenata za sprječavanje provedbe bilo koje – svake – smislene, a kamoli, pozitivne i napretku usmjerene odluke, koja se ne svidi bilo kojoj interesnoj skupini u međuvremenu formirane radi ostvarenja vlastitih, uglavnom materijalnih interesa. 

Prema njenom ustavnom uređenju „Bosnom i Hercegovinom“ ne vladaju njeni građani, čak ni ljudi, sljedstveno tome ni (etno)nacioni, nego konstitutivni narodi, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, preko narodnjačkih pokreta koji nikada nisu nadrasli puki, najjednostavniji i najjeftiniji oblik populizma karakterističan za historijski period između dva svjetska rata te (kao patetični romantičarski pokušaj oživljavanja osjećaja bratstva i jedinstva) preko stranaka sa socijaldemokratskim predznakom (u FBiH) koje se, paradoksalno, u RS-u ideološki manifestaciono ni po čemu ne razlikuju od ekstremno desnih političkih subjekata. U međuvremenu, dolazi do potpunog iskrivljenja odnosno zadešnjavanja nacionalnog predznaka; tako ustavna odrednica član Predsjedništva BiH iz reda (naprimjer bošnjačkog) naroda postaje (bošnjački) član Predsjedništva (isto vrijedi i za ostale dvije nacionalne denominacije).

Treba imati na umu da kada se govori o političko-nacionalnom pluralitetu Bosne i Hercegovine, ustvari se govori samo o njenom dijelu pod nazivom Federacija Bosne i Hercegovine, budući da je drugi entitet, Republika Srpska, etnički gotovo čist te idejno-politički monolitan.

Stoga, zaštita nacionalnih prava u smislu (nacionalne) jednakosti ili, pak, insistiranje na ravnopravnosti građana stoje samo kao floskule i služe isključivo kao sredstva i instrumenti u svrhu ostvarenja zajedničkog interesa – apsolutnog i apsolutističkog eksploatiranja svih raspoloživih resursa, pri čemu i za što među političkim subjektima u BiH gotovo da, osim unekoliko u retorici i narativu, nema nikakve razlike.

Građanin, kao jedini stvarni i punopravni vlasnik i nosilac političkog suvereniteta i društvenog integriteta, potisnut je u opskurnu kategoriju ostalih koja se, temeljem preovlađujuće (tro)nacionalne paradigme, također poima u (is)tom nacionalnom kontekstu kao nacionalno neopredjeljeni, tako da se potpuno gubi.
Politički patronat nad ostalima u „Bosni i Hercegovini“ preuzele su takozvane nenacionalne stranke (partije, fronte, savezi...) krajnje uvjetno rečeno lijeve provenijencije. Ova uvjetovanost ishodi iz činjenice da predmetne stranke – Socijaldemokratska partija (SDP), Demokratska fronta (DF), Naša stranka (NS) ... svoje ljevičarstvo manifestiraju i dokazuju samo i isključivo multietničkim sastavom / članstvom i tvrdnjom da nisu nacionalne, a nikako ideologijom, niti praktičnim djelovanjem, nuđenjem socijalne, ekonomske i političke alternative. Dapače, u praksi su pokazale – dijelom koaliranjem sa nacionalnim strankama, a dijelom i samostalnim djelovanjem u jednom periodu (vrijeme vladavine Alijanse za promjene) da se, ustvari, ni po čemu značajnije ne razlikuju od nacionalnih / nacionalističkih stranaka.

Etnonacionalne autosubjektivizacije

Cijeli taj nefunkcionalni i latentno koruptivni sistem još gorim učinila je redukcija narodnih / nacionalnih interesa na tri respektivne autosubjektivizacije, političke stranke, partije, zajednice, a i njih na tri institucionalizirane persone ili personalizirane institucije u vidu partijskih prvaka i njihovog najbližeg kruga saradnika, radije sljedbenika koji će, s malim personalnim i nominalnim izmjenama, zadrža(va)ti vlast u zemlji koristeći se svim raspoloživim sredstvima. Dakle, bosanskohercegovačka društveno politička paradigma temelji se na zajedničkom interesu svih političkih subjekata (stranaka, partija, saveza) u čemu prednjače etnonacionalne stranke koje su državu reducirale na stranku, stranku na interesnu skupinu, a interesnu skupinu na pojedinca.

Značajno je spomenuti još jednu nenaučnu karakteristiku, svojevrstan paralelizam u poimanju stvarnosti u kojem političke autosubjektivizacije angažirane u političkom životu odnosno vlasti, bez obzira na razinu, žive i djeluju u potpuno dekoncentriranoj, izmještenoj i ekscentričnoj stvarnosnoj dimenziji, gotovo virtualnoj stvarnosti koja postoji po sebi i za sebe; bave se stvarima i problemima koji nemaju nikakvog dodira niti odraza u stvarnom životu – životu na razini svakodnevnog življenja; svaka etnonacionalnia politička (auto)subjektivizacija ubijeđena je i tvrdi da djeluje i da je isključivo ona ustavna (konstitutivna) zastupnica (konstitutivne) nacionalne cjeline te u tom samodefiniranom virtualnom kontekstu istupa u ime naroda! Moglo bi se i bez velike ekspertize reći da se radi o svojevrsnom kolektivnom politološkom i sociološkom autizmu.

Osim svega toga, činjenica je da je limitirani i restriktivni idejni i ideološki pojmovnik iz prethodnog sistema koji se nerijetko naziva i režimom, preuzet bez gotovo ikakvih suštinskih intervencija, tek uz nužnu zamjenu idološke kleronacionalnom leksikom i samo prenesen u nove društvene i historijske okolnosti. Tako, ideološki, nacionalne stranke i blokovi poimaju se desnim, a stranke socijademokratske provenijencije, sve nastale prisvajanjem naslijeđa Saveza komunista SR Bosne i Hercegovine te sukcesivnim odljevom kadrova iz osnovne, ishodišne Socijaldemokratske partije kao lijevo orijentiranim političkim strujama i subjektima. Otežavajuću okolnost predstavlja činjenica da u Bosni i Hercegovini, ustvari, nema prave, ideološke razlike između desnih i lijevih, osim po snazi i utjecaju.

Dogovor naroda i / ili mirni razlaz

S tim je lahko dovesti u vezu i politike respektivnih narodnjačkih pokreta u međuvremenu, nekih od njih, preraslih u političke zajednice, stranke i partije, ali i svojevrsne nacionalne klanove: otcjepljenja dijela teritorija i formiranje velike Srbije, Hrvatske u granicama banovine iz 1939. godine i ostvarenje kulturne i vjerske autonomije bosanskohercegovačkih muslimana te blijedu i neinventivnu neoromantičarsku viziju Jugoslavije u malom.

Ova naizgled jednostavna, nostalgična i romantična, gotovo literarna metafora, ustvari, krije dvije opasne zamke: prva, koja bi se mogla nazvati pozitivnom, počiva u činjenici da ona implicite ukazuje na to da Bosna i Hercegovina, kao uostalom ni Jugoslavija, nije moguća kao jednonacionalna država, te jednako izravno ukazuje da pripada svim njenim građanima podjednako. Ovu tezu, u spinovanoj varijanti, koriste neki politički subjekti iz reda srpskog i hrvatskog nacionalnog korpusa u smislu plasiranja teze da ni Bosna i Hercegovina, kao ni Jugoslavija, nije održiva kao zajednica naroda, te izravnog ili neizravnog zagovaranja secesionizma, otcjepljenja, odnosno neke vrste mirnog razlaza.

Jasno je da mirni razlaz u Bosni i Hercegovini nikada nije opcija ni kao razlaz, a pogotovo ne kao mirni, te stoga ta kritična tačka predstavlja stalno mjesto iskrenja. U tom smislu, svaki nacionalni korpus razvio je zaseban agens koji, uz instrument zaštite nacionalnog interesa, koristi isključivo u cilju zaštite vlastite i stečevine povlaštene skupine. U tom složenom društvenom, sociološkom, politološkom i svakom zamislivom okruženju, sistem se pokazuje najvećom preprekom etabliranju države i uspostavi njenih funkcionalnih institucija.

Tim tragom i na tom temelju nacionalističke partokratije grade svoju dvodecenijsku vlast ali i, neuporedivo gore od toga, monopol na svaku ideju, od političke do ekonomske, koja se na bilo koji način protivi njihovima; taj monopol ponajprije i ponajviše ogleda se u polaganju prava na pripadnost naciji: ako osoba nije član određene stranke – nije i ne može biti dovoljno ili uopće dobar Bošnjak, Srbin, Hrvat, na patriotizam, u obliku nacionalpatriotizma: samo ono što dolazi iz stranke je patriotska misao, prijedlog, čin... sve ostalo je nešto drugo, pa čak i na dobronamjernost: samo ono što dolazi iz okrilja određene stranke može biti i jeste dobronamjerno; sve ostalo nije i ne može biti... Sve to političke subjekte pomalo pretvara u kvazireligijske sekte, a aktualni historijski period upriličuje u vidu, u najboljem sivog, a ustvari najcrnjeg srednjovjekovlja. Drugim riječima, načelna tronacionalna podjela vlasti u Bosni i Hercegovini i etnonacionalna politika koja nacionalnim teritorijima vlada po principu kneževine, banovine i begluka, što uz blisku vezu nacionalnih lidera i prvaka vjerskih zajednica, dakle politike i religije, ukazuje na još jednu feudalnu karakteristiku (potreba za božanskim legitimitetom vlasti), ustvari su elementi feudalnog društvenog uređenja koje ne poznaje niti dopušta ni mogućnost iskoraka izvan mentalnog odnosa suveren – podanik.

Budući da opisana paradigma političkog života besprijekorno funkcionira, čak, zahvaljujući jednako nakaradnom obrazovnom sistemu, osobito na razini osnovne škole (odvojene škole za djecu različitih nacionalnosti), sistem proizvodi nove generacije školovanih nacionalista, to bi se za prvu analizu moglo smatrati osnovnim uzrokom bezidejnosti i ozbiljnog manjka bilo kakvog inicijalnog spiritus movensa u vidu potrebe za iznalaženjem novog ili makar drukčijeg društvenog, političkog ili bilo kakvog drugog organiziranog djelovanja u smislu bilo kakve alternative.

Svaka pojedinačna navedenost napose te sve one zajedno uz nenabrojivo mnoštvo partikularnih manifestacija na dnevnopolitičkoj razini čine jedinstvenu sliku, paradigmu zemlje bez ikakve, a kamoli svijetle budućnosti. Jasno je da u tom kontekstualnom i kvaziideološkom okviru nema ni mentalnog, a ni bilo kojeg drugog prostora za razmišljanja o državi u nekom od socioloških, politoloških i filozofskih koncepata i konteksta tih pojmova, kao ni o pojavi, izdvajanju ili formiranju jedinstvenog političkog projekta u vidu političke subjektivizacije, formalno / neformalne skupine (udruženja) građana, odnosno, bilo kojeg vida organiziranog političkog djelovanja u smislu reafirmiranja prije svega državotvornosti, a potom i društva (us)postavljenog na osnovima civiliziranosti, pristojnosti, javnog govora, demokratije, slobodnog artikuliranja ideja i javnog dijaloga.

Stoga je razumljivo da trenutno na političkom prizorištu Bosne i Hercegovine ne postoji politička i / ili ideološka snaga koja funkcionira na drukčijim premisama i načelima od spomenutih. To ukazuje na idejni, ideološki pa i intelektualni vakuum, ili je, pak, riječ o obrnutom slučaju da je upravo taj (idejni, ideološki i intelektualni) vakuum uzrokovao mrtvilo ispod stalnog i urnebesnog mreškanja površine političke žabokrečine. S druge strane, nije isključena, čak je vrlo izvjesna, mogućnost oportunističkog i konformističkog pa i konzumerističkog stava angažiranih i neangažiranih intelektualaca od kojih se, nekako po pravilu, kao od misleće elite očekuje da ponude alternativu.

Totalitaristička zaleđina etnonacionalnih stranaka 

Historija uči da svaka vlast vremenom postaje sve strožija i sve totalitarnija. Osobitost Bosne i Hercegovine ogleda se u činjenici da je vlast strukturirana kao tronacionalna, što se, u međuvremenu, premetnulo uglavnom u tropartijsku. Ta tropartijska oligarhija ne funkcionira na razini ideologije (ukoliko se time ne smatra upravljanje i raspolaganje javnim resursima, premda je to u BiH doseglo razinu ideologije) nego naprotiv; sve najveće, najbrojnije i najutjecajnije partije / stranke, nastale su devedesetih godina prošlog stoljeća uoči samog raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao reakcijski, narodnjački i populistički pokreti koji su svoje postojanje opravda(va)li suprostavljanjem jednopartijskoj društvenoj strukturi prethodnog režima. Naravno, svaka od vodećih političkih autosubjektivizacija respektivnih naroda u Bosni i Hercegovini ima svoje specifičnosti kao, uostalom i stranke sa deklarativno socijaldemokratskim programom i građanskom političkom orijentacijom. Naprimjer, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) nastala je kao istoimena ispostava HDZ-a formiranog u Hrvatskoj, a onovremena najbrojnija srpska stranka u BiH, Srpska demokratska stranka (SDS) dobila je ime po istoimenoj stranci formiranoj također u Hrvatskoj, ali na dijelovima teritorija sa srpskom nacionalnom većinom. Činjenica da su najbrojniju i najveću bošnjačku stranku osnovali bivši politički progonjenici, osuđenici i zatvorenici dodatno usložnjava paradigmatsku definiciju Stranke demokratske akcije (SDA). 

U kratkom, ali jezgrovitom i edukativnom članku pod podnaslovom Implikacije modela strukture društvene revolucije, Renato Stanković piše: Iz navedene argumentacije možemo zaključiti da se paradigmatska priroda društvenoga sustava može svesti na dvije karakteristike: strukturiranost i cirkularnost. Implikacije ovoga su izuzetno značajne. Naime, karakteristika strukturiranosti nam omogućuje da predvidimo proces društvenoga preokreta, a karakteristika cirkularnosti nam omogućuje da budemo sigurni da će se društveni preokreti događati u budućnosti. Osim predvidljivosti procesa same revolucije i rezultata koji dolaze s njom, na ovaj način moguće je predvidjeti i ponašanje sustava koji kontrolira sliku svijeta kroz određenu društvenu paradigmu. Naime, kada je riječ o znanstvenoj revoluciji, pojavu prvih anomalija sustav može negirati ili ignorirati. Kada se broj anomalija poveća, sustav postaje slab i mora pregovarati, ali u konačnici nastupa obrat. Ako bismo to htjeli primijeniti na društvenu revoluciju, proces je identičan (Stanković 2010: 16).

Upravo postojanje tolikog broja negativnosti, nepopunjenih praznina, ideološkog praznog hoda, veliki broj zabrana i uskraćenosti, nedosljednosti u političkom, administrativnom, ekonomskom i svakom drugom obliku djelovanja države ukazuje na otvoren i slobodan prostor koji je moguće aktivno i učinkovito iskoristiti u smislu pokretanja inicijative za promjenu političke, društvene, socijalne, ekonomske... državotvorne paradigme Bosne i Hercegovine po modelu političkog uređenja republike, sa modernom administrativno-regionalnom organizacijom, pristojnim institucijama koje ne vrijeđaju zdrav razum ni inteligenciju nijednog stanovnika zemlje bez obzira na nacionalnu ili nenacionalnu pripadnost, te početak ponovne izgradnje društva u koje će prije svih građani ove zemlje imati povjerenja, a potom se i upredstaviti kao pouzdan partner međunarodnim organizacijama i institucijama, ozbiljnim investitorima i njihovim investicijama, protoku ljudi, ideja i novca, a u cilju reformiranja bosanskohercegovačkog društva u otvoreno, civilno, civilizirano, kulturno i pristojno društvo zasnovano na općeprihvaćenim civilizacijskim normama koje slove kao europske vrijednosti.

Ideja Europe nudi nenabrojivo mnoštvo mogućnosti drukčijeg promišljanja Bosne i Hercegovine ne samo u doglednoj budućnosti, nego i u sadašnjosti i to ne samo temeljem vrijednosti koje skrbi: svijesti o individuumu kao osnovnoj ćeliji društva te slobodnim duhom pojedinca, pluralizmom perspektiva, demokratijom i tolerancijom, širenjem kruga inkluzije (kruga ljudi sa kojima se dijeli – i množi – zajedničko „mi“), kulturom ljudskih prava temeljem učenja o prirodnom zakonu, te historijskom svijesti i etičkim vrijednostima umjetnosti i kulture, nego i, za naše uvjete možda važnije i znakovitije, novim pojmovnikom, jer je postojećim jednostavno nemoguće izraziti nove ideje. 

Tek redefiniranjem naslijeđenog i definiranjem potpuno novog pojmovnika temeljem vrijednosti na kojima insistira napredna građanska intelektualna elita – prije svih na obrazovanju i kulturi kao temeljnim odrednicama neke nove pozitivne kolektivne identifikacije – bilo bi moguće očekivati pojavu novih ideja koje se ni objektivno ni subjektivno ne mogu poroditi u postojećim nametnutim i samozadatim okvirima. 

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android