Piše : Edin Urjan Kukavica

Dženaza u odsutnosti ili autoput za Anadoliju

Bosna nije nikakav Endelus, raskošan, blještav, luksuzan i napredan... samodopadan, samozadovoljan i samodovoljan, tašt i umišljen, uljuljkan u moć nad ljudima i narodima oholo siguran u vlastitu potrebitost svijetu i vijeku toliko da je spreman širom otvoriti svoje granice i kapije prijatelju i neprijatelju.

Bosna i Hercegovina je klasično nerazvijeno društvo koje je u historijski iznimno kratkom vremenu napravilo kulturološki i civilizacijski skok iz klasičnog feudalizma u digitalno, postinformatičko društvo. Pritom, nisu riješeni ni feudalni zemljišni odnosi ali ni, najgore od svega, feudalna svijest koja ide uz feudalno zemljoposvjedništvo... postoje ljudi koji smatraju da imaju historijsko pravo na zemlju, vlast... jedna politička grupacija koja smatra da ovdje treba izvršiti refeudalizaciju društva i da je normalno da desetak feudalaca sa svojim porodicama vladaju zemljom.

*

Analiza bošnjačke politike tokom proteklih gotovo četvrt stoljeća vjerovatno bi se kretala duž linije koja bi počinjala sa jeftinim populizmom preko vaniinstitucionalnih i paralelnih kanala vođenja politike, korištenja loših procjena, brojnih subjektivnih slabosti, od korupcije, preko nepotizma, nekompetentnosti do neodgovornosti, subjektivizma i nekompetentnosti odakle nenabrojivo mnoštvo improvizacija i reagiranja u zadnji čas. Po svemu tome do sada se nisu izdvajali od svojih političkih partnera /suparnika u zemlji, pa ni od općeg stanja u okruženju, ali to nipošto i nikako ne smije biti opravdanje za slabosti ljudi na vlasti. Ali politika, kao javna djelatnost demokratskih legitimiranih izbornih zvaničnika i dužnosnika nigdje se pa ni kod nas ne može graditi na neodgovornosti, subjektivizmu i nekompetentnosti.

Preveliko zvanično bavljenje zvaničnom bošnjačkom politikom u ovom trenutku je suvišno. Njen feudalni i vazalski koncept vlasti prema onima koji su rekli: Krk Bosnak, bir adem (četrdeset Bošnjaka = jedan čovjek), njena monopolizacija islama i prava da se Bošnjak bude samo uz uvjet da si i musliman, njeno poimanje države u kojoj samo određena i odabrana skupina ljudi na određenom prostoru ima neograničenu političku vlat i ekonomsku moć kojom će u šaci držati sudbine i onih koji ih podržavaju i onih koji im se protive... stvar je devetnaestog, pa i nekih ranijih stoljeća. 

Problem generalno jeste, nizak nivo institucionalne kulture i ogromno nepovjerenje prema institucionalnim oblicima življenja i djelovanja: naše javne institucije su postale plijen političkih stranaka tako da oni koji bi ih trebali čuvati i izgrađivati najviše rade na njihovom derogiranju.
Žrtvoslovlje i žrtvoslavlje kao osnov politike autoviktimizacije, predimenzionirano naklanjanje Velikom bratu, kreiranje atmosfere napetosti... ako su ikada imali smisla i bili razumljivi neposredno nakon rata, danas su potpuno besmisleni politički potezi / promašaji. Pribjegavanje politici koja ima takve manifestacije izraz je nezrelosti, nedosraslosti, potkapacitiranosti aktualnih političkih / stranačkih elita nesposobnih da formuliraju načela političkog djelovanja u skladu sa zahtjevima i potrebama vremena.

Koncentracija moći + monopol na vlast + korupcija = zarobljena država

Koncentracija moći sa podrazumijevajućim monopolom na vlast, latentna i izvjesna korupcija i, rezultirajuća, zarobljena država tri su najveća zla koja pritiskaju svaki segment ovoga društva. Ostala (zla) su: manjak, odnosno, nedostatak konkurencije, reagiranje samo na očigledno uz potpuno zanemarivanje suštinskog (od drveta ne vidimo šumu), potpuno odsustvo bilo kakvog plana (šta ćemo sutra) i predviđanja (šta ćemo prekosutra) i, kadrovi! „Nema politike do kadrovske politike“ zaključili su davno neuporedivo ozbiljniji i iskusniji političari od naših. Doista, kadr(ov)iranje je jedan od najtežih i najozbiljnijih političkih poslova. Odluke koje se u tom domenu donose u normalnim zemljama mogu i imaju dalekosežne posljedice ne samo po stranku / partiju nego i po državu, odnosno, onaj državni segment na koji se kadri(ov)ranje odnosi. Tim odlukama se, u prvom redu, određuju prioriteti i ciljevi političkog i svakog drugo djelovanja političke strukture. Ali, istovremeno i svejednako pokazuje stvarno zanimanje za oblasti i resore koje kadrovi zauzmu.

Moć i znanje i sposobnost da se ona stavi u funkciju i iskoristi dvije su karakteristike vlasti koje su rijetki vladari/moćnici uspijevali staviti u funkciju na pravi način, odnosno, u cilju dobrobiti podanika; savremeni vladari Bosnom i Hercegovinom zasigurno nisu među njima. Moć je oduvijek izazivala i privlačila pažnju kako onih, iz bilo kojih razloga zainteresiranih da je uposjeduju i zadrže bilo na naredbodavnoj, izvršnoj ili funkcionalnoj ravni, tako onih koji su na bilo koji način željeli da se približe i zadrže u društvu posjednika moći – moćnika, ali i cijelog niza stručnjaka razičitih specijalnosti koje je „volja za moć“ zanimala iz sasvim drugih, politikoloških, socioloških, fenomenoloških ili medicinskih razloga. Problem moći i raspolaganja njome do te mjere prožima sve strukture i slojeve jednog društva da bi se, bez ograde, moglo reći da to predstavlja sami kriterijalni osnov temljem kojeg se cijeni sve: od osnovne ćelije društva, gotovo zaboravljene porodice, do definicije i kategorizacije društvenog uređenja zemlje i stupnja njenog razvoja.

Problem se dodatno usložnjava ako se gotovo neograničena moć „pomnoži“ sa zabranom kritike, manjkom samokritike, izostankom odgovornosti, odsustvom bilo kakve kontrole i fenomenom koji se popularno – i eufemistično – naziva koncentracijom moći, a koji se manifestira kao monopol na vlast.

Problem koncentracije moći i monopolu na vlast nikada i nigdje nije posvećeno dovoljno pažnje, baš kao ni mnogim drugim koji zadiru u pitanje nekontrolirane moći javnih funkcionera kao i neodgovornosti koja tu i toliku moć, nužno, prati. Ova pojava u svome najosnovnijem, odnosno najprimitivnijem vidu, primjetna je u rasporedu političkih, javnih i ostalih funkcija koje – sve – imaju materijalnu pozadinu. O ostalim pojavnim oblicima koji vode do predaje i/ili prodaje temeljnih nacionalnih i državnih interesa radi vlastite ili koristi male skupine osobno zainteresiranih ljudi ne usuđujem se ni razmišljati.

Jedan za sve... sve za jednoga

Bošnjacima nije dozvoljeno reći da su ih / nas ubijali, klali, silovali, zatvarali u koncentracione logore, protjerivali iz vlastitih kuća da bi ih, potom, opljačkali i spalili; nije im / nam dozvoljeno pravim, pogrdnim imenom nazvati ubicu, silovatelja, pljačkaša jer to vrijeđa osjećaje cijelog jednog naroda, a i vraća nas u devedesete; nije im / nam dozvoljeno četniku reći da je četnik (iako on to sam za sebe tvrdi), ustaši da je ustaša (iako se on ponosi time), baliji da je balija (iako i on zna šta je)... 

Bošnjaci u Bosni ne mogu reći da su većina, a kamoli to potvrditi rezultatima popisa, jer to izaziva nervozu kod druga dva naroda; Bošnjaci svoj jezik ne mogu zvati kako oni hoće nego kako im se predloži ili naredi, naprimjer, maternjim, ali moraju učiti srpski, ili hrvatski... ili, kako se dogovore i jednoglasno zaključe predstavnici sva tri naroda!?

Neki Bošnjaci imaju genetski poremećaj da budu muslimani, da vjeruju Boga onako kako oni žele, a to znači da su za jedne retrogradni, a za druge radikalni, odnosno ili su zaostali ili su teroristi.

Od te smo situacije, koja jeste dosta specifična u mnogim stvarima, uz falsificiranu historiju i puno laži... napravili jedan model zatvorenog društva koje se ni po čemu ne može ni mjeriti, a kamoli uklopiti u tokove modernog, razvijenog i otvorenog svijeta. Tu smo izgradili vlastiti sistem kvazivrijednosti: naše smo slabosti proglasili vrijednostima i njima se ovo zatvoreno društvo, zatvorena sredina... tvrdeći da smo bili „europa prije Europe“, „svijet prije Svijeta“... brani i tješi, ne dozvoljavajući otvaranje prema svijetu i prema pravim standardima i mjerilima... ne pratimo kretanja, ne poznajemo trendove i nemamo priliku usporediti se i vrjednovati se u odnosu na druge. 

Mi živimo u prostoru od dvije-tri hiljade kvadratnih kilometara i od tog malog prostora napravili smo svoj svijet... ne pratimo kulturološke, političke, društvene, socijalne, znanstvene, trgovačke, ekonomske, finansijske, investicijske procese ni u našem okruženju, a kamo li šire. Onda se dešavaju paradoksalne stvari da uopće nemamo razvijene odnose sa svojim susjedima ni sa obližnjim državama poput Rumunije, Bugarske, Mađarske, Italije, a imamo odnose sa zemljama poput Katara, Bahreina ili Pakistana. Istovremeno, prateći „naše“ medije i javni život, niti znamo a niti nas interesuje, šta se dešava na Palama ili u Kiseljaku, u odnosu na Sarajevo dva susjedna predgrađa ili dva susjedna sela koja su četiri godine određivala sudbinu 300 hiljada ljudi, sudbinu ovog grada. 

Bolje nečasna pobeda, nego častan poraz

Političkim elitama oligarhijskog tipa, kakve su ove naše, ta zatvorenost odgovara. To je klasičan oligarhijski sistem upravljanja državom poznat od Aristotela do danas i tu nema nista posebno novo. Ne možemo reći da je to cilj te političke oligarhije koliko je to, ustvari, izraz nedostatka stvarnog političkog cilja kod nje jer, ovdje je sasvim legitimno pitanje da li tu postoje neki ciljevi ili ne. Politička praksa je kriterij političke teorije. Očevidno je da aktualni bošnjački politički establišment ne posjeduje jasne političke ciljeve i to je osnovni problem te političke grupacije. Zato se svaka promjena smatra neprijateljskim činom; zato se uporno i očevidno pothranjuju teritorijalni apetiti susjeda i njihovih ekspozitura u Bosni i Hercegovini; zato se građansko načelo proglašava s jedne strane islamističkim, a sa druge antimuslimanskim; zato su vaninstitucionalni oblici političkog, finansijskog i svakog drugog djelovanja uvedeni umjesto institucionalnih i odatle i zato sve teorije i prakse zavjera: jedini cilj je zadržati status quo jer samo zadržavanje postojećeg stanja osigurava razlog postojanja nacionalističkih političkih koncepata, a njima neograničenu vlast.

Mi ovdje imamo problem objektivno nerazjašnjenih nekih političkih problema koji nas opterećuju... Sasvim je jasno da je u pitanje Bosne ključno srpsko, ali ponajviše hrvatsko nacionalno pitanje i sve dok hrvatska politička kolektivna samosvijest (u Hrvatskoj) ne prizna Bosnu kao zaseban, jednakopravan, politički, kulturološki identitet – a isto vrijedi i za Srbiju – mi ovdje nećemo razriješiti naše unutarnje probleme i prijepore. Bošnjačka politika formira se pod negativnim refleksom okruženja i to tako da negativni procesi u okruženju utječu na razvoj bošnjačkog političkog bića. 

Bosna nikada nije bila ničije područje ekskluzivnog nacionalnog življenja... osim dobrih Bošnjana koji su kao narod postojali prije nas i, ako Bog da, postojat će i kad mi završimo kao dio prošlosti – nelijepe, ali svakako prošlosti. No, razmišljanja o Bosni kao području ekskluzivnog nacionalnog življenja bilo je i još uvijek ga ima na svim stranama o čemu svjedoče nacionalni establišmenti (bošnjački, srpski i hrvatski) koji funkcioniraju na toj matrici. Reagirajući na srpske i hrvatske etnonacionalističke politike bošnjačka etnonacionalna politika je, ne nalazeći načina da formulira „šta hoće“ nego samo „šta neće“ prihvatila igru i izvanjski se zalažući za koncept cjelovite i integralne Bosne i Hercegovine, iznutar ostvaruje pretpostavke za formiranje ekskluzivnog nacionalnog prostora za Bošnjake. Istovremeno i svejednako, ta politika pokazala se kao vrlo upotrebljivom i korisnom za očuvanje vlasti. 

Međutim, naše tradicijsko političko biće je multikulturno biće. Nismo mi prva generacija Bošnjaka i muslimana koja je ratovala za odbranu vlastitih života i vlastitog imetka i koja se prvi put susreće sa agresivnim Srbima i agresivnim Hrvatima, katolicima i pravoslavcima. Cjelokupna bosanska historija tako izgleda. Druga je stvar što smo mi s jedne strane stvorili krajnje preidiličnu sliku hisotrije Bosne, koja nikada nije bila takva, a sa druge, historiju utemeljenu na teoriji krvi i tla. U Bosni i Hercegovini gotovo da nema bošnjačke porodice u kojoj, u svakoj generaciji, neko nije poginuo u nekom ratu i to je bosanska zbilja. Ali i pored toga naši su preci umjeli da opstanu i da žive sa komšijama različite vjeroispovijesti, kulture i nacije. 

Zlo i naopako

Država, država, država... je jedini garant opstanka Bosne i Hercegovine i svih njenih građana u njoj (kako god se se zovu i kako god da su konstitutivno kategorizirani). Preduvjet svih uvjeta za „državu“ je minimum konsenzusa o Bosni i Hercegovini i maksimum suradnje u oblastima koje se tiču njenog statusa. Konsenzus podrazumijeva suglasnost o faktičkom, zatečenom stanju i administrativnom ustroju, a maksimum suradnje na planu ekonomskog napretka makar kao jedinog zajedničkog interesa. 

Dvije su vrste odnosa među političkim prvacima u ovoj zemlji: 1. zavađeni prvaci najvećih, dakle najznačajnijih političkih stranaka dok komunikacija, dokazano, postoji među njihovim strankama na nižim razinama, čak lijepo ili makar prihvatljivo mišljenje jednih o drugima; 2. zavađeni, suprostavljeni čak neprijateljski nastrojeni politički – nacionalni – bilo kakvi – lideri koji su privatno dobri, čak odlični prijatelji... Dakle, sva zvanična politika se temelji na sukobu... lažnom, stvarnom, dogovorenom, izmišljenom, planiranom, prirodno ili vještački održavanom, kakvom god ali, sukobu!

Drugim ili trećim riječima (ponavljam da bih bio potpuno dorečen, razumljiv i shvaćen): suradnja je osnov i (pred)uvjet opstanka Bosne i Hercegovine i svih i svakoga u njoj, a dovoljno paradoksalno napose da ne kažem zlo i naopako, etnonacionalne politike upredstavljene sa tri narodnjačka pokreta, vlast i opastanak na vlasti „duguju“ narativima od kojih se dva zalažu za disoluciju ili separaciju (i znaju kako), a jedan za recimo jedinstvenu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu (ali, nemaju pojma kako). Pritom, sva tri koncepta / subjekta u različitim prilikama i povodima svaki pokušaj ili inicijativu manje ili više organizirane suradnje nekog (drugog) političkog subjekta iz jednog etnonaciona sa mogućim partnerom iz nekog drugog proglašavaju nacionalnom izdajom (očigledno zadržavajući puno pravo na ocjenu pravovjerja u svim domenima življenja).

Etnonacionalistička politika je identificirala narodni pokret sa nacionalnom strankom, nacionalnu stranku sa jednim liderom, a lidera sa državom, a to je nedopustivo jer nužno vodi u jednoumlje, a iz jednoumlja je kratak put do tiranije i diktature kako god se ona manifestirala i na kojoj god se razini provodila... Protivnik politike ne smije se smatrati narodnim / nacionalnim neprijateljem; nisam ja neprijatelj Bošnjaka ako kritiziram bošnjačku nacionalnu politike, pokret, stranku, lidera... ja sam protivnik nekog činovnika koji će zbog mojih riječi ostati bez vlasti, masti i slasti. Naćalost, taj činovnik se pita ko je prijatelj, a ko neprijatelj Bošnjaka, ko je pravi a ko krivi Bošnjak i musliman i taj isti se pita hoću li ja zbog sigurnosti njegovog položaja ostati bez glave.
Stoga se, hitno, mora prestati sa dosadašnjim tretmanom drukčije mislećih i drukčijih kao neprijatelja, a kritika prihvatiti kao vid dobronamjernog i besplatnog savjeta, a u cilju ostvarenja novog višeg cilja.

Naša, a i „dejtonska“ Bosna i Hercegovina, ove godine, akobogda, puni dvadesetčetvrtu godinu, a s njom istu obljetnicu obilježava i dobar dio državne administracije. Nije malo poslanika, ministara i drugih namještenika koji su na jednoj funkciji doživjeli punoljetstvo što bi trebalo značiti da bi se konačno trebali početi bolje razumjeti u stanja i situacije u zemlji. Savremena eksperimentalna psihologija tvrdi da se svijest o posljedicama djela počinje razvijati tek od dvadesetdruge godine premda neki psiholozi kod kojih sam provjeravao tačnost rezultata ovog istraživanja sumnjičavo odmahuju glavom. No, recimo, ponadajmo se da će do slijedećeg rođendana dejtonska, a ne naša, BiH, a i njeni „(stara)oci“ konačno početi shvatati da nije dobro ako je samo njima dobro.

Nije dobro ako je samo njima dobro

Mi smo apsolutno ideološko i duboko ideologizirano društvo, u mnogim segmentima ideologiziranije nego što je to bilo komunističko. Zbog toga i u tom smislu u mnogim stvarima pretjerujemo (naročito u historijskoj evaluaciji nekih ličnosti) i tako gubimo vrjednosne kriterije, gubimo standarde, gubimo mjerila što je – sve napose i zajedno – iznimno opasno. 

Imamo jedan broj intelektualaca (možda čak i previše u odnosu na broj stanovnika), ali gotovo da nemamo inteligencije. Najvažniji zadatak koji je pred nama je praviti bošnjačku inteligenciju, slobodne, samostalne, samomisleće ljude, novu elitu... Ali, kako govoriti o slobodi u bilo kojem kontekstu kad ne možemo govoriti o neovisnosti jer je postojeća situacija takva da je situacija i stanje u društvu do te mjere ispolitizirano pri čemu politika kontrolira sve – naročito, zapošljavanje i radna mjesta - da nema načina da postanete ekonomski i politički neovisni, a bez neovisnosti nema inteligencije. 

Među nama je načelno iznimno malo ljudi koji su sačuvali vlastite i standarde svoga zanata (određeni broj ljekara, advokata, automehanicara...) ali je više onih koji računaju da svaku „mušteriju“ mogu prevariti po jednom, eventualno dvaput ali, to je sasvim dovoljno za njihovo blagostanje. Postoji i računica temeljem odliva kvalitetnog kadra jer se u tom slučaju neće imati kome otići nego onima koji se izdaju (i prodaju) za majstore svoga zanata, a ustvari, su prevaranti. O kulturi da ne govorimo... koliko imamo (živih) pisaca, pjesnika, slikara, grafičara, kipara, glumaca, opernih pjevača i izvođača sevdalinki... koji uživaju upći ugled i uvažavanje te jesu referentni u svojim oblastima? Nastranu to što se otimamo za mrtve pisce i pjesnike i veličamo minorne ličnosti uzdižući ih u ne znam kakve intelektualne visine dok nam desetine boljih, plodnijih, kvalitetnijih... nemaju gdje da žive, jedva da imaju šta da jedu i razmišljaju gdje će zaraditi koji honorar da makar ne misle o sutra...

U toj situaciji ne može se od ljudi tražiti da misle, da tragaju, da domišljaju i iznalaze rješenja za društvene probleme kad su ljudi u situaciji da moraju biti oportunisti, povlađivati da ne bi ostali bez osnovne egzistencije... Stoga je jedno od rješenja hitno i žurno uvođenje vladavine prava (uz sve što to podrazumijeva od čišćenja pravosuđa i službi za provođenje zakona), preko izgradnje javnosti (javnog mišljenja) i osiguravanja sigurnosti za one koji misle drukčije i usuđuju se kritizirati... Sigurnost o kojoj je ovdje riječ mora biti zajamčena u svim domenima i segmentima od materijalne – egzistencijalne do sigurnosti od progona, bio on pravni ili ilegalni... 

* * *

U kojoj to i kakvoj to demokratiji bilo koja odluka može biti punovažna i relevantna, da ne kažem i usvojena ako je „protiv“ nje pola onih koji bi trebali biti „za“ i uz to svoje protivljenje argumentiraju izvodima iz svih zakona i podzakonskih akata koji reguliraju predmetnu oblast dokazujući da odluka nije samo nedemokratska nego je i protivzakonita. Ta stara, oprobana i uvijek učinkovita praksa koja se temelji na falsificiranju većine, nadbrojavanja protivnika, potkrijepljena uvredama koje ne priliče ni uličnim obračunima a kamoli krugovima koji pretendiraju da se smatraju intelektualnim... imala je dobru prođu u svim režimima pa nema nikakvog razloga da nema i u ovom...

Nova bošnjačka politika mora se temeljiti na potpuno novoj paradigmi: državotvornosti umjesto nacionalizma, građanskoj istovjetnost bošnjaštva, srpstva, hrvatstva i bosanstva i uključenost umjesto i isključivosti. Jer, ako do sada nije jasno, a primjera i uprimjerenja je nenabrojivo mnošto – slučaj Mostar je samo najzorniji pokazatelj – Bošnjaci ili nemaju politiku uopće ili je ta politika toliko skaredna, nakaradna i kontraproduktivna da se ni po kojem osnovu ne može smatrati dobronamjernom. Odnosno, opisiva je samo onom ratnom: „kad mi ne znamo šta radimo, kako će onda naši neprijatelji znati!?“

Stari Kinezi kažu da je „bolje biti često sretan nego često u pravu“. I u pravu su. Naročito je loše biti u pravu u onome u čemu su vlasti u krivu. Drugim riječima šta ako – radije kad – se pokaže da je bošnjaštvo nekakva odrednica svih Bosanaca i Hercegovaca, odnosno šta ako su Bošnjaci – kao što jesu – ustvari, samo ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine neovisno o njihovoj konfesionalnoj i samopritvrđenoj etnonacionalnoj pripadnosti?

Ipak... Prvi puta u historiji Bošnjaci nisu predstavljeni samo jednom političkom strankom. Bošnjačka nacija se demokratizirala, a nije se rastočila postojanjem velikog broja političkih subjekata. Ona dokazuje da je slobodna, kako iznutar same sebe, tako i u odnosu na okruženje. Doduše, radi spomenute pragmatičnosti i praktičnosti treba razmisliti o podizanju izbornog cenzusa.

U inat... Vrijeme je da dosadašnju nepragmatičnu i sebičnu vlast zamijeni neka druga, neideologizirana pragmatična, funkcionalna interpretacija nas samih koja ne bi bila uvredljiva i opterećujuća, što se tiče proslosti.

Čemu vakat tome i vrijeme... Vrijeme je da stupimo u novu fazu nacionalnog, društvenog i državnog razvoja u kojoj će Bošnjaci pokazati veći stupanj političke (samo)svijesti i kulture u odnosu na svoje komšije Srbe i Hrvate, pokazujući da su svjesni da su u trenutnoj situaciji zarobljenici jedne krajnje neefikasne politike. Glasačke mase u srpskom i hrvatskom korpusu mogu glasati za svoje ekskluzivno nacionalne predstavnike jer su se one borile za takve ciljeve, njima to odgovara. Bošnjačke mase, bošnjačko nacionalno biće nikada nije bilo ekskluzivno nacionalno, nikada nije imalo takve redukcionističke političke procese i ono – pod vlašću nesposobne političke elite – neće biti u stanju da valjano reagira na globalne i regionalne procese koji slijede, neće biti kao što nije u stanju riješiti društvene probleme i vrijeme je da bošnjački narod reagira na jedini mogući način, neukazivanjem povjerenja postojećoj nomenklaturi. Tako narod treba da se ponaša prema svakoj budućoj vlasti.

Uprotivnom... Uprotivnom Bosni Hercegovini ćemo vrlo skoro klanjati dženazu u odsutnosti i to u nekoj dalekoj nepoznatoj daljini u koju ćemo biti otpremljeni „kao davno nekad brzim preko Bosne“... ili autoputom za Beograd, odvojkom preko Niša... pravo za Anadoliju.

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android