Piše : Edin Urjan Kukavica

A šta je sa drugim i ostalim... 

...da ne kažem preostalim danima maja i preostalim mjesecima? 

Gotovo na današnji dan prije ravno pet godina napisao sam: „Prvi je maj! Praznik rada. U Wikipediji piše da je to „Dan kada je 1886. godine u Chichagu protestiralo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja i kada je policija intervenirala i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je protestanata uhapšeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju. U spomen na krvoproliće u Chichagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se tog dana, svake godine, održavati radnički protesti, da bi već od slijedeće (1890.) 1. maj postao međunarodnim danom opće solidarnosti radništva... Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije. U istočnim zemljama radnički su pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokracije i svakog radničkog samoorganiziranja u tim zemljama.“

U neko primitivno doba, prije više od stotinu godina, sindikati su - u ime radnika - u SAD-u tražili uvođenje standarda, u najmanjem osmosatnog radnog vremena. Kada im to obećanje nije ispunjeno sindikati su pokrenuli generalni štrajk sa krvavim ishodom. Iz bosanske perspektive, ove žrtve – kao, uostalom ni mnoge druge – uopće nemaju smisla jer, osim činjenice da se njima ništa nije promijenilo, više od stotinu godina kasnije, rad je poniženiji, a radnici obespravljeniji nego ikada prije. U propalim ekonomijama kakve je naša, sa neutvrdivim brojem nezaposlenih i patetičnim programima zapošljavanja kojima se „nezaposlenima daje pravo i omogućava da sami traže posao“ – kako to prije neku večer reče direktor Federalnog zavoda za zapošljavanje, radnik je sredstvo pomoću kojega poslodavac dolazi do kapital. I to nimalo cijenjeno sredstvo jer, nezaposlenih ima previše te to poslodavcu daje „pravo“ da onoga koji mu donosi zaradu ne cijeni, jer „ako nećeš ti, ima ko hoće“.

Sindikati su u tih stotinjak godina devoluirali: u privatnim firmama sindikati ne postoje, a takozvani „granski“, u najvećem broju slučajeva, umjesto zagovornika radničkih i ljudskih prava pretvorili su se u mizantropskog suradnika vlasti, žrtvujući čak i latentni utjecaj za mrvice sa stola moćnika. Čini se da su sindikalisti imali više svijesti u 19. stoljeću, kada su američki radnici zahtijevali da se uvede standard osmosatnog radnog vremena. Proročanske riječi njemačkog imigranta Augusta Spiesa izgovorene u Chichagu: „držimo se zajedno, inače nećemo uspjeti“ i danas zvuče aktuelno koliko i, utopistički. 

Zanimljivo je da se Prvi maj najprije počeo tradicionalno obilježavati u Meksiku i to grandioznim feštama, pa su neki američki sindikalisti u drugoj polovici prošlog stoljeća odlazili u Meksiko da bi vidjeli kako se organizirano slavi ovaj praznik. Vraćajući se, izjavljivali su da su posramljeni američkim ignoriranjem ovoga dana, koji se u SAD-u povezivao s komunizmom, dijelom i zbog toga što se 1. maj, već od Oktobarske revolucije, kao praznik rada, slavio i u tadašnjem SSSR-u. To je osnovni razlog zašto Amerikanci kao Dan rada - umjesto 1. maja - slave prvi ponedjeljak u septembru. Nekoć je miris majskog jorgovana, prvog maja prigušivao miris janjetine i ćevapa. Radnička klasa bježala bi iz gradova u prirodu, a pivovare bi sedmicama prije podizale proizvodne norme svojim radnicima. Nekoć bi sva politička elita hitala u parkove gdje građani dolaze po prvomajske porcije besplatnog graha, da se, sa ili bez crvenih karanfila u reverima, isprse pred fotoaparatima i televizijskim kamerama. Danas im ni to nije zanimljivo. Mrske face odnedavno najavljuju nove mjere u korist zapošljavanja ili obećavaju da će dolaskom na vlast riješiti sve probleme radnika, ali ništa od toga nema veze sa 1. majem, nego izborima. Radnicima će se  - ako će uopće - baviti samo jedan dan, a već sutra će potplaćenima radni dan trajati duže od osam sati, a ostalima – nezaposlenim i državnim službenicima – valjat' će opet cijeli dan ništa ne raditi. 

Po čemu se ovaj datum u Bosni i Hercegovini razlikuje od 30. aprila ili 3. maja? Po tome što je ekonomski sistem u našoj zemlji više nalik na feudalizam nego na kapitalizam ili, pak, po tome što ga morbidna mašta kolokvijalno nazva „kad jaganjci utihnu“, asocirajući na broj ovčijih podmladaka koji će tog dana biti žrtvovani i pojedeni u ime nerada. Prvi maj na taj će način proslaviti uglavnom nezaposleni, potplaćeni, (za platu) uskraćeni i nezadovoljni; oni ostali će ga obilježiti; iskoristit će priliku, spojiti dva neradna dana i vikend i otputovati negdje da odmore glave i tijela. Prije tačno godinu dana napisao sam: „Ne mogu, a da se ... ne osvrnem na mali kolektivni godišnji odmor povodom takozvanog praznika rada. Samo iznimno neinformirane može čuditi odsustvo inicijative pa čak i bilo kakvog zanimanja za organiziranje nekog vida radničkih protesta. Osim poznatih činjenica da je najbrojnije monolitne skupine u Bosni i Hercegovini čine nezaposleni (preko 550,000) i prenzioneri (preko 350,000), radnici u ovoj zemlji predstavljaju pravu rijetkost. Gotovo incident. Svedeni na podkritičnu masu, do krajnosti iscrpljeni ne samo neisplaćivanjem plata i neuplaćivanjem doprinosa, nego prije svega stalno lebdećom prijetnjom od mogućeg i izvjesnog gubitka posla u slučaju bilo kakvog reagiranja protivnog raspoloženju poslodavca, ali prije savega zahvaljujući jalovosti svih dosadašnjih protesta u organizaciji svojih anemičnih, birokratiziranih ali i sumnjivo neaktivnih „sindikata“, radnici niti znaju s kim bi, a ni protiv koga bi protestirali. Sistemsko i sistematično obezvrjeđivanje, uništavanje i na koncu privatiziranje kapaciteta svih proizvodnih grana od bazične, preko građevinske do namjenske industrije, davanje njihovih sudbina u ruke manje-više „kontroverznih biznismena“, uglavnom viđenijih članova i/ili sponzora stranaka i partija za koje su glasali nadajući se boljem sutra, obezglavljeni i kastrirani, radnici su potpuno izgubili svijest o sebi kao ozbiljnoj snazi koja je u stanju uzrokovati, pokrenuti i uvjetovati promjene.“ 

Pred nama je izbor(i): hoćemo li i dalje čekati slijedeći 1. maj da zaključimo da nas (još) izrabljuju i ne plaćaju ili ćemo im, uz debeo račun, naplatiti već s početka jeseni.“

Očigledno, pet godina kasnije nije bilo potrebe pisati ništa novo...
 

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android