Piše : Armin Aljović

Može li neko zaustaviti ovo ludilo?

Nacionalna televizija Novog Zelanda emitovala je ezan, muslimanski poziv na molitvu, kao znak sjećanja na ubijene muslimane u terorističkom napadu u dvije džamije u Christchurchu, koje je ubio australijski terorist Brenton Tarrant inspirisan, između ostalih, i balkanskim krvnikom Radovanom Kradžićem. 

Pet dana nakon masakra Tarrant je saslušavan u novozelandskom zatvoru, a njegov idol Karadžić osuđen pred Međunarodnom sudom u Hagu na doživotnu robiju zbog genocida u Srebrenici i drugih zločina na području BiH devedesetih. Dakle, i učitelj i učenik otpremljeni su na smetljište.

U kojem ideološkom pravcu treba tražiti uzrok zla koje je devedesetih godina pogodilo Bosnu i Hercegovini, predvođeno Karadžićem, a prije nekoliko dana to je koštalo, eto, i 50 vjernika u džamiji Al Noor, od kojih, zasigurno, većina vjerovatno i ne zna gdje je Bosna i Hercegovina, kao što i u BiH malo znaju o Christchurchu? Treba ga, dakako, tražiti u velikosrpskom nacionalizmu koji je bjesomučno krajem prošlog stoljeća počeo nasrtati na susjedne zemlje, nakaradan kakav jeste pobudio i silne druge –inizme, i kako to reče bivši ministar odbrane Srbije Dragan Šutanovac, „zavio u crno i svoj i druge narode.“  

Šta se danas može reći o tome? Jedino opasnije od stotinu hiljada mrtvih i stotine hiljada protjeranih sa balkanskih prostora u periodu koji je iza nas, je što takva ideologija ima kontinuitet, i što nije ugašena do danas. Presudu Karadžiću pozdravio je cijeli svijet, od istoka do zapada, dok je ta presuda naišla na odbacivanje kod političkog vrha Srbije, kao i političkih predstavnika Republike Srpske, premda je kompletan nekadašnji vojni i politički vrh tog entiteta u BiH kažnjen za genocid i druge zločine pred UN-ovim sudom, dok su neki od njih sami priznali te zločine, poput Biljane Plavšić. Milorad Dodik je novinarima u Banja Luci uz svo osporavanje te presude još rekao i to da nikad neće podržati zakon koji bi zabranio negiranje zločina.

Fašistička ideologija koju brani i Dodik i Vučić i Brnabić u kontinuitetu živi još od Drugog svjetskog rata i Draže Mihajlovića, prekinuta je za vrijeme Titove Jugoslavije, a zatim ponovo uspostavljena i neprekidana od sredine osamdesetih dolaskom Miloševića, pa sve do danas, kada na nacionalizmu jašu i Vučić i Dodik. Dakle, ne radi se samo o bolesnim pojedincima koji u jednom trenutku i jednom prostoru mrze drugog i drugačijeg, već o agresivnom sljepilu koji je skoro četiri desetača ugrožava ove prostore i sve narode koji tu žive.

Akademik Esad Duraković u tekstu „Religijsko nasilje ili moralna nakaznost“ objavljen na Patriji upozorava da je svijet uveliko zakoračio u fazu vjerskih ratova i vjerskog terorizma. To postaje globalno. Na Bliskom istoku – u samoj biti stvari, makar se tako i ne činilo na prvi pogled – vode se vjerski ratovi koji u nekim važnim aspektima predstavljaju osavremenjene replike krstaških ratova. Terorizam od Nice do Novog Zelanda je ekstremno religijski..." Možemo li reči da se na mikro planu u Bosni i Hercegovini od devedesetih do danas također vodi rat protiv cijelog jednog naroda samo jer su muslimani? 

Kako bismo bolje razumjeli tu profesorovu tezu, raspakujmo političke poruke vodećih srpskih političara u regionu u zadnjih 30 godina. Prvo je Karadžić u govoru pred parlamentom Republike Bosne i Hercegovine 17. oktobra 1991. godine upozoravao da će muslimanski narod otići u nestanak. Tokom tog govora Karadžić je rekao: „Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimanski narod možda u nestanak, jer Muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje ..." Nekoliko godina kasnije, današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić također iz skupštinskih klupa, ovog puta iz Parlamenta Srbije, prijeti da će za svakog ubijenog Srbina ubiti 100 muslimana:  „Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana, pa da vidimo sme li međunarodna zajednica ili bilo ko drugi da udari na srpske položaje, i može li se tako ponašati sa srpskim narodom“. Vučić je ovo izgovorio svega dvije sedmice nakon srebreničkog genocida 11. jula 1995. godine, kada je međunarodna zajednica zaprijetila da će zbog tih zločina bombardirati položaje srpske vojske. Istu retoriku je nastavio i aktualni predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik. On je kao predsjednik Republike Srpske 2010. godine izjavio da njemu "ne mogu suditi sudije muslimani".

Nudi li fašistička politika, od Karadžića preko Vučića pa sve danas do Dodika i jedan argument za borbu protiv Bošnjaka, osim što su, eto, muslimani. Ako je to jedino razlog huškanja jednog naroda na drugi, onda je profesor Duraković u pravu kada govori o religijskim ratovima, koji su utoliko opasniji jer njima „nije cilj samo eliminirati Drugoga, kao pripadnika druge religije, već je pravi, 'uzvišeni' cilj eliminirati ga tako da se njegova religija – sa svim obiljem najosjetljivijih posebnosti – predstavi kao nešto što je, navodno, dostojno najvećeg mogućeg poniženja i obesmišljavanja, a na drugoj strani – da se vlastita religija predstavi u navodnoj uzvišenosti, u superiornosti koja, kao takva, ne smije trpjeti 'drugost'“.

No ostaje još smo jedan problem koji je potrebno odgonetnuti prije nego definitivno proglasimo eru religijskih ratova u Bosnu i Hercegovini. Koju religiju zastupa Karadžić, Vučić i Dodik? Bog na kojeg se proziva Srpska pravoslavna Crkva kaže – ne ubij! Crkva se protivi abortusu, dakle, ubistvu još uvijek nerođenog biča, pa su onda i Karadžić i Vučić tim više u problemu kada pozivaju na ubijanje djece koje je neko već rodio i odgojio, ili krenuo odgajati.

Da li je i kako moguće zaustaviti tu zlu kob? U Bosni i Hercegovini je to moguće samo uz pritisak velikih sila, kao što su Amerikanci nakon Drugog svjetskog rata pomogli da dođe do pomirenja između Njemačke i Francuske. Te zemlje su danas personifikacija zrelog društva u Evropi. Nijemce i Francuze iz gliba je izvukla pomoć Amerikanca i strah od Sovjeta. Procesi u Bosni i Hercegovini ponovo idu u krivom smjeru. Od ambijenta u kojem se ratni zločinci veličaju i nakon međunarodnih osude, može izroditi samo novo krvoproliće. U svemu tome ponovo konkretno, koliko-toliko, djeluju samo Sjedinjene Američke Države. Iz Evropske unije, kao i devedesetih, opet gledamo osude, izraze zabrinutosti i pozive na pomirenje. Nacionalisti se ne obaziru na takve poruke. Oni samo razumiju argumente sile. Ako im se dopusti, produkovat će nove sukobe.
 

 

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android