Piše : Amir Sužanj

Predsednik Vučić i kamen mudrosti 

„Uskoro će svanuti dan kad ćemo da lapćemo pomije slobode“, i nehotice se prisjetih čuvene revolucionarne, vizionarske izreke živopisnog sluge Boleta iz još čuvenijeg filma „Crni Gruja i kamen mudrosti“ dok sam gledao velike nedjeljne proteste protiv režima predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Koliko god to bezobzirno i izazivački zvučalo, čitava sadašnja politička situacija u Srbiji po mnogo čemu podsjeća na dogodovštine iz „Crnog Gruje“, samo što niko u dramatično podijeljenoj Srbiji nema ni vremena ni volje da u ozbiljnim političkim tenzijama traži i prepoznaje komične crte srbijanske sadašnjosti sa tim popularnim filmom. 

Nedjeljni protest, a pogotovo subotnji upad demonstranata u zgradu Radio-televizije Srbije svakome ko to hoće da primijeti u Srbiji pokazali su da su protesti „1 od 5 miliona“ prešli u jednu novu, vrlo osjetljivu fazu. Vlast, ili tačnije – režim više ne može jednostavno ignorisati proteste i sve one koji se bespogovorno ne slažu s vođom gurati negdje izvan života, izvan realnosti, praviti se da ne postoje. Vučiću i uskom krugu oko njega postalo je jasno da se poluge režima suočavaju sa sasvim novim izazovima i vlast nije sigurna ima li sposobnost da odgovori na njih. 

Ako je njegov um tako politički blistav, kako ga predstavlja široki krug iz njegovih struktura, Vučić bi morao shvatiti da je preokret u načinu protestovanja (koliko god upad u RTS bio slučajan) direktna posljedica njegovog tretiranja protesta. Potpuno ignorisanje protestnih šetnji, medijska blokada, koju provode režimski mediji kad je riječ o izvještavanju sa protestnih okupljanja, i stalne poruke kako neće razgovarati s demonstrantima i opozicijom koja ih predvodi, jednostavno su naveli ljude na ulici da shvate kako nema drugog načina nego da posegnu za radikalnijim metodama u borbi protiv režima. Međutim, njegov nastup na press konferenciji tačno u podne u nedjelju krenuo je u upravo u suprotnom smjeru – arogantno ponižavanje građana na ulici, kriminalizacija svih koji nisu odani sljedbenici Srpske napredne stranke i etiketiranje opozicionih lidera kao osoba u službi Kosova ili Hrvatske, bile su jedine poruke sa tog pressa, zakazanog u vrijeme dramatičnih događanja noć prije u zgradi Radio-televizije Srbije. To u osnovi znači da je predsjednik Srbije svojim obraćanjem radikalno intenzivirao svoj  model vladanja – politiku podijeljene zemlje!   

Zašto je sve eskaliralo u svojevrsnom zauzimanju državne televizije? Puna tri mjeseca traju protesti, i za to vrijeme na Radio-televiziji Srbije nije se pojavio nijedan političar, intelektualac, javni radnik bilo kojeg profila, koji bi rekao stavove demonstranata, odnosno, koji bi rekao bilo šta što nije u apsolutnom skladu sa oficijenom linijom Vučićevog režima. Sve što je javni servis ponudio građanima od početka protesta je po tridesetak sekundi do minut vremena, i to u drugom dijelu dnevnika. Čak i u vrijeme nedjeljnih protesta, Radio-televizija Srbije pokazala je ne samo apsolutnu neprofesionalnost, nego i potpuno odsustvo smisla i osjećaja za stvarnost. Nigdje na nacionalnoj televiziji nije bilo snimaka i poruka sa demonstracija ispred zgrade Predsjedništva – šta se dešava u tom trenutku javnosti je objasnio sam predsjednik Vučić, predočavajući građanima Srbije koliko ima demonstranata i ko su ti ljudi  – tajkuni, kriminalci, pedofili, sluge Tačija i Haradinaja, Hrvata i raznih političkih centara, neprijateljskih ili Srbiji nenaklonjenih država i međunarodnih krugova . Vučiću je u ovom trenutku očito najvažnije ocrniti trojicu lidera opozicije – Boška Obradovića, Dragana Đilasa i Vuka Jeremića. Ton Aleksandra Vučića bjelodano je, međutim, pokazao jednu stvar – režim je u strahu i svojevrsnoj konfuziji oko toga kako da odgovori. 

U isto vrijeme, sasvim je na mjestu zapitati se – od koga režim, ustvari, strahuje. Opozicija, koja navodno vodi proteste građana, vrlo je šarolika i, osim rušenja Vučića, nema nijednu ozbiljnu dodirnu političku tačku ili cilj. Oni djeluju bez ikakve političke platforme, bez vizije i bez strategije, što svakako obeshrabruje onaj svjesniji dio srbijanskog društva koji ne podržava Vučićevu vlast  da nedvosmisleno priđe demonstracijama i učestvuje u ovoj pobuni protiv režima, odnosno protiv modela vlasti u kojem sve poluge drži samo jedan čovjek. Političke razlike među njima su ogromne, od profašističkih Dveri Boška Obradovića, do ljevičarskih grupacija u okviru drugih stranaka tog neformalnog bloka. Nemoguće ih je i zamisliti kao jednu ozbiljnu političku grupaciju, koja može zajednički djelovati na bilo kakvoj racionalnoj političkoj platformi. Njihova jedina zajednička tačka je rušenje režima. 

Više niko, pa ni sam vrh Vučićeve vladajuće piramide, ne može sa sigurnošću znati šta će se dogoditi, a pogotovo ne kontrolisati situaciju. Čini se, doista, da Vučić u ovom  trenutku čvrsto drži poluge vlasti, od vojske, policije i žandarmerije do medija. Međutim, treba se prisjetiti da je i Slobodan Milošević čak i onog oktobarskog jutra 2000. godine kad je srušen, bio uvjeren da čvrsto upravlja polugama vlasti – a pao je prije nego što je pala noć. Možda je nezgrapno poređenje, ali i Milošević i Vučić su protiv sebe imali prave vukove – Slobo Vuka Draškovića, a Vučić Vuka Jeremića – i obojica su se suočila sa masovnim protestima zbog istog razloga – poraza na Kosovu.