Piše : Edin Urjan Kukavica

Saga o mrtvom moru

Preoštra nacionalistička retorika – povremeno čak, naglašeno šovinistička – i cijeli slijed postizbornih reakcija u F BiH uglavnom lamentiranja, ucjenjivanja i uvjetovanja, a u RS-u u vidu neke vrste slavlja uz isukivanje pendreka... uz učestalost ponavljanja i opetovanja o pobjedi i pobjedničkim strankama SDA, HDZ i SNSD, pozivanje na prirodno partnerstvo tri nacionalna pokreta koji bi, prirodno, ustvari trebali biti međusobno makar suprostavljeni i njihovo ponovno koaliranje radi uzimanja i zadržavanja vlasti... izravno ukazuju na nekoliko činjenica od kojih su neke poznate, poput činjenice da se ovdje nikada nije radilo ni o kakvim demokratskim promjenama nego samo o smjeni režima... dok neke, koliko god u ovom trenutku bile tek latentne ipak, ako ne govore onda ukazuju više nego što se to dȃ na prvi pogled zaključiti, a to je da je nacionalizam u posrtanju i da nužno potrebuje tenzije i sukobe za što će se postarati HDZ i SDA te, politički cirkus za koji je zadužen uvijek spremni master of puppets MD uz nemalu pomoć njegovih prijatelja iz Srbije i (ne)prijatelja iz Hrvatske.

S druge strane, činjenica da je za postizbornu koaliciju u Kantonu Sarajevo bilo potrebno čak šest lijevih političkih subjekata da se sakupi dovoljan broj „ruku“ koje će nadbrojati nacionaliste makar na (jedno)kantonalnoj razini napose govori puno više i lošije o nekadašnjoj samoproglašenoj opoziciji nego što su oni spremni sami sebi, a kamoli svojim glasačima i biračima priznati; u najmanjem o šest ogromnih i bodljikavih sujeta smještenih u balon od sapunice bolnih kompromisa učinjenih da bi se vlast po bilo koju cijenu formirala.

No, u zraku, osim čestica čađi i ko zna kakve sve kancerogene nečistoće, još uvijek lebdi mnoštvo kantonalnih skupština i vlada temeljenih na labavim i krhkim koalicionim dogovorima, nekoliko parlamenata i skupština, većina federalnih institucija i sve državne osim Predsjedništva... ali i uvijek izvjesna opasnost od preletačevića. Osim onih koji decenijama usrdno glasaju ili ne glasaju u korist vlastite štete, nesreće i bijede malo je ovdje doista, naivnih... mada se ni spomenute poslije ovoliko godina ne može svrstati u tu kategoriju: riječ je samo o iznosu i ko će prvi ponuditi i ko će prvi pristati. Ako mislite da su milioni za jednu „ruku“ puno podsjetit ću vas da je budžet samo Kantona Sarajevo uz rebalans nekih hiljadu miliona! A kamo ostali kantoni i njihovi budžeti, pa federalni pa državni...

Iako se politike u Bosni i Hercegovini zasnivaju na protivljenju, suprostavljanju i sprječavanju svega što makar i zerru miriše na Bosnu i Hercegovinu, najsvježiji blistavi proizvodima bh. političke misli imaju historijsku priliku da promijene ne samo narativ i paradigmu nego i način razmišljanja o Bosni, još uvijek je malo izgleda da će se dogoditi bilo šta revolucionarno.

Mučni i (pre)dugotrajni pregovori u većini kantona o novim ili starim koalicionim partnerima, ko s kim hoće a s kim nipošto neće... već su se razvukli u nedogled... Federacija će stati, ako već nije stala da se nikada ne pokrene, na ovom ili onom zakonu, zahtjevu, uvjetovanju i protivljenju tom uvjetovanju... i tako ukrug i uzduž i poprijeko sve do početka kampanje za lokalne izbore 2020... svi skupa i pojedinačno računajući na genetski poremećaj Bosanaca i Hercegovaca da sporo pamte i brzo zaboravljaju.

Budući da politička scena u Bosni i Hercegovini po svemu ponajviše podsjeća na reality show svaki razvoj situacije moguć je i dogleda u jednom od slijedećih scenarija soap opera: neki će događaj, mali ili veliki, naprimjer, omiljeni neprijatelji, svi koje smo voljeli da mrzimo, preko noći će postati saradnici, da ne kažem partneri i sve se izvrnuti naglavačke. Nakon nekoliko (desetina) epizoda sa samo jednom replikom: „Ko god progovori protiv on je neprijatelj i dušmanin!“ i „Proklet bio ko god kaže bilo šta (suprotno onome što ja sad kažem)!“ prvi će se, naravno kako je i red, javiti oni sa naodvratnijom rečenicom u historiji ljudskog govora: „Jesam li vam rekao!?“ a za njima će uslijediti oni sa: „Ja sam oduvijek govorio da bez nas nema rješenja!“

Do tada... pjevači i pjevaljke će pjevati, glumci glume i nikad neće prestati glumiti, slikari će slikati bojama koje su im (pre)ostale od prošle godine... i ništa se neće pomjeriti sa dna mrtvog mora.

I da Arsen nije napisao veliku istinu, onu: Mali narodi trebaju velike pjesnike / Mali glumci rasipaju velike geste / Mali supruzi potrebuju veće supruge / Mala kazališta igraju historijske drame / Mali ljudi uplaćuju velike automobile / Male pjesme zahtijevaju najveće glasove... zasigurno bi podsjećalo na lošu, klišeiziranu, rutiniziranu, pretencioznu i tendencioznu sapunicu... srećom, Arsen je spasio dan.