Nacionalizam se protivi i biologiji čovjeka

Piše: Edin Urjan Kukavica

Osim činjenice da se nacionalizam protivi zdravom razumu činjenica je i da se protivi zdravoj biologiji – ako se već uspije i definirati „šta je to'“ postavlja se pitanje: „Je li uopće moguće naći potpuno čistokrvnog(?!) pripadnika jedne nacije?“

Nacionalizam u Bosni i Hercegovini svoju je konačnu banalizaciju doživio u vidu dva dva dezintegrativna politička projekta maskirana u političke stranke / partije / zajednice (SDS-SNSD i HNS-HDZ) koji, ispunjavajući vlastite interese realiziraju teritorijalne aspiracije mentora sa Istoka i Zapada (Srbije i Hrvatske) i jednom pokretu za kulturnu i vjersku autonomiju muslimana (SDA) koji se u međuvremenu iz materijalno zainteresirane skupine pretvorio u porodično-familijarnu udrugu osmišljenu da na temelju navodne i prividne zaštite (sve)bošnjakih interesa uspostave oligarhijski sistem u kojemu je osobni / porodični / stranački interes na prvom, a svi ostali na nekon nepostojećem drugom mjestu. Istina, isto bi se s malim ogradama moglo reći i za prva dva spomenuta pseudopolitička bloka. Taj „nacionalizam“ svoju je konačnu demistifikaciju doživio na izborima 2018. (sve)hrvatskim lamentiranjem zbog neulaska D.Č. u Predsjedništvo BiH i očajem SDA i panikom B.I. zbog odbijanja njihove kao srp „pružene ruke“ za formiranje široke ideološke(?!) koalicije.

Samo potpuno lud, ekstremno neinformiran i dosljedno zlonamjeran čovjek mogao bi ustvrditi da je u ovoj zemlji, Bosni i Hercegovini, bilo šta ispravno poredano, dobronamjerno veleučinjeno u cilju demokratizacije društva i države i / ili zamišljeno i provedeno u ime općeg dobra ili makar na sreću i radost osviještenih naroda i nacija.

Sve što se (u) ovoj zemlji i njenim stanovnicima čini čini se u ime partije, za dobrobit očeva (i majki) naroda i nacija i u korist nekolicine materijalno zainteresiranih okupljenih i tijesno zbijenih uz skute oca i majke. To što su svima puna usta Bosne i Hercegovine, patriotskih i drugih fraza i floskula i pozivanja na otriježnjenje, osvještenje i druge vidove zajedničkog nastupanja – nismo toliko naivni – samo je još nekoliko manifestacija najgnusnijeg licemjerja ali i one surove ali i istinite Radovićeve: Kad lopovi počnu da brane ono što su stekli, neće biti ljućih boraca za poštenje, a protiv lopova.

Što bi rekli, sve u svemu, ni ovi izbori nisu donijeli ništa novo... gledamo i slušamo nekoliko puta pregledane i preslušane reprize i remake serije sa lošim scenarijem... uloge su malo promijenjene i zamijenjene ali su glumci i glumice uglavnom isti i nemam osjećaj da će se u narednih dvije, tri godine, do one (pred)izborne bilo šta promijeniti ni nagore, a kamoli nabolje.

Bilo kako bilo, vrijedi skrenuti pažnju na nekoliko činjenica iz predizbornog i postizbornog perioda tek da ne bi bilo da smo svi toliko blesavi da nam je promaklo ili toliko otvrdnuli na laži i podmetanja da nam je postalo svejedno odnosno, u najmanjem, zbog upozorenja da je Bosna i Hercegovina do kragne duboko u stanju koje je moguće opisati samo jednom rječi za slovo drukčijom od riječi stanje.

U istom smislu sveobuhvatnom preispitivanju i kritici može i treba biti izložena i floskula koja je koliko god netačna toliko i proizvod stvarnog (ne)razmišljanja – probosanske stranke. Šta bi trebale biti probosanske stranke u politici u Bosni i Hercegovini?!

Bosancima i Hercegovcima je nužno – i žurno – potreban (sve)nacionalni konsenzus u smislu identificiranja i definiranja i u cilju uspostavljanja donje granične crte optimalnih – nipošto, minimalnih – (sve)nacionalnih interesa...

Identificiranje političkih subjekata, stranaka, partija, zajednica, sabora, vijeća, fronti (ili fronotova?), listi i spiskova sa narodima, nacijama, ljudima općenito bili oni nacionalisti, socijalisti, demokrati, liberali, štagod... obmana je. Jedina identifikacija koja je vjerodostojna je da Većina „ljudi sa ulica“ nema poslove, nema nikakvo socijalno i zdravstveno osiguranje, iscrpljeni su i bolesni, na rubu opstanka ili odlaska, dok njihovi politički predstavnici imaju vile i ogromne plate, neki čak avione i jahte... Gotovo na svim razinama, od općina do državnog nivoa, vlast je dovela svoje građane pred kapitulaciju. Upravo takvo stanje, probudilo je građane koji više nisu spremni trpjeti podcijenjivanje njihove ljudske i političke inteligencije.