„Iskreni“ nacionalizam ili političke provokacije?

Piše: Hanka Vajzović

U toku predizborne kampanje koja je i zvanično počela 12. septembra, nekoliko događaja iskorišteno je u svrhu podizanja nacionalnih tenzija, a situacija se dodatno zakomplicirala kada je u RS donesena odluka o promjeni naziva predmeta „Bosanski jezik“ u „Jezik bošnjačkog naroda“. Analizu ovih događaja za bh. novinsku agenciju Patria pripremila je prof. dr. Hanka Vajzović, redovni profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. 

„U jeku predizborne kampanje svašta se radi, svašta priča i svašta kaže; mnogi bezočno „zaobilaze istinu“ – bilo da štošta prešućuju ili da se diče onim čega bi se iskreni stidjeli. Sve u svemu, stranke su „kampanjski“ okupirane same sobom i domišljanjima kako diskvalificirati protivničke tabore da bi se još koji mandat sačuvala vlast. I dobro, kampanja u pravilu znači „borbu“, doduše u nadmetanju ko je bolji (u nas: ko će protivnika bez pravila igre učiniti gorim ili ga „udarcima ispod pojasa“ posve dotući), pa je i uobičajeno i (ako cilj opravdava sredstvo) valjda legitimno sebe hvaliti, drugoga kuditi. Dozvoljeno je, mada nije uvijek ni lijepo ni pošteno, pa čak ni mudro ukoliko se u huškačkom žaru ili u patetici pretjera. Kampanja uvijek ima, praktično, četiri glavna pravca djelovanja: reci, uslikaj se, uradi, promoviraj – najavi i objavi! Tako smo ovih dana svjedoci hvalisanja, obećanja, blaćenja drugih i uzvikivanja već istrošenih, toliko opetovanih parola sa improviziranih govornica sela, gradova ili „dupke punih“ prostorija mjesnih zajednica širom zemlje. Za promjenu, neki se (bogatiji idejama) slikaju kako čiste prostor kraj kakvoga puta, posjećuju hendikepirane, grle narod, gromoglasno aplaudiraju (zgodno za Youtube) onim opetovanim parolama svojih lidera ili viđenijih kandidata, užurbano grade i presijecaju vrpce, svojataju donesene zakone, brzinski podižu krstove, najavljuju da će još svašta u preostalih 15-ak dana uraditi (i nebo će nam naše navodno napokon vratiti) – i još svašta nešto što za četiri godine ili znatno više godina „nisu stigli“.  Takva je kampanja – nema šta nema i sve nam je nekako postalo normalno.

Taman da je i kampanja, puno je

Pa ipak, ni kampanja ne znači uvijek uobičajenu, naoko društveno-politički „bezazlenu“ retoriku u kojoj se uvijek više gleda ko nego šta kaže ili je, kad nam se ne dopada, poistovjetimo sa „lajanjem koje vjetar nosi“ i „karavanima koji prolaze“. Ono što se posljednjih dana (baš zahuktalo u predizborno vrijeme) dešava u oblasti obrazovanja u  RS-u, čini se kao „malo“ previše i „malo“ preopasno, pogotovo što traje i nije samo retorički ružno, a i ne radi to ovaj put samo neka politička stranka makar se slutilo da ni to nije isključeno. Naprotiv, dakle, govorimo o protuustavnom i diskriminatornom institucionalnom djelovanju (Ministarstvo prosvjete i kulture RS-a) koje je društveno-politički još opasnije ako je nacionalistički motivirano. Jer, nacionalizam je u nas (iako u poređenju sa prethodnim godinama, reklo bi se, u značajnijem opadanju) mnogima još uvijek, nažalost, značajan politički i promidžbeni alat, „hepo kockica“ kad zatreba brzo i efikasno potpaljivanje širokih narodnih masa, pogotovo u predizborno vrijeme. Problem je, naravno, činjenica da nacionalizam nikako ne znači bezazlenu privrženost svojoj naciji već nužno podrazumijeva i odanost mjerenu isključivo stepenom pokazane mržnje i netrpeljivosti prema drugima. Iz tih razloga diskriminiranje „onih drugih“ postaje neprocjenjiv dokaz ljubavi prema svome i vrlo efikasno sredstvo u ostvarivanju političkih ciljeva.  

„Iskreni“ nacionalizam ili političke provokacije?

Ne tvrdim, dakle, da je odnos vlasti u RS-u prema nesrpskom stanovništvu uvijek, isključivo, primarno i iskreno nacionalistički motiviran, ali je uvijek korisno da se drži kontinuitet i „svojima“ ostavi dobar dojam neumorne brige za vlastitu naciju. Zato bi se moglo reći da su neki dosadašnji potezi (zasigurno će ih biti još) politički ili predizborno-taktički unaprijed osmišljeni koncept vladajuće garniture u RS-u, pogotovo što znamo da se borba za vlast u dobroj mjeri sa međuetničkoga prenijela na unutaretnička međustranačka sukobljavanja, pa nije zgorega i nacionalizam podgrijavati ako se želiš zaštitnikom nacije predstaviti. Međutim, činjenica da je u prošlosti nacionalističkog djelovanja bilo mnogo, mnogo više, nikako ne bi smjela uključiti tradicionalno „budalastu logiku“ našeg običnog svijeta: dobro je, ima sve gore od goreg, samo nek ne puca!       

Kad je riječ o nacionalističkim predizbornim aktivnostima, ne mislim ovaj put na provokacije tipa instaliranja nekakvih „unakrsno“ postavljenih betonskih greda na Zlatištu iznad Sarajeva. Ne, jer to u usporedbi sa ovim o čemu govorim, možda nije ni vrijedno reagiranja, budući da se neko (ne institucije države), očito s ciljem međuetničkog ili međureligijskog huškanja u političke ili predizborne svrhe, zapravo najprije narugao sebi i vlastitom odnosu prema pravoslavlju koje tobože tim improviziranim krstom brani. Ne, ovdje se osvrćem na ponašanje i postupke državnih (entitetskih) institucija (Vlada RS-a). O državnom je problemu riječ, o kršenju ustavnih odredbi i međunarodnih normi u oblasti ljudskih prava, jer kampanja će biti i proći, a ovakve bi posljedice mogle ostati. Naravno, motivi su i ovdje, kao i u slučaju Trebevićkog tzv. krsta, vjerovatno mogli biti isti ili vrlo slični: provokacijom nacionalizam probudi, a onda se naciji odanim pokaži!  Ili: zavadi, pa vladaj!   

Šta su u RS-u jadi đaka Bošnjaka?

Sve je počelo početkom prošle (2013/14) školske godine sa problemima roditelja i njihove djece iz Konjević-Polja i još nekih podrinjskih mjesta.  Negodovali su što im je u RS-u, gdje žive kao povratnici, uskraćeno pravo na tzv. nacionalnu grupu predmeta, odnosno, pravo da slušaju nastavu na maternjem, bosanskom jeziku, pa čak (kazivali su tada roditelji) ni na lokalnom - bosanskosrpskom već ponegdje čak na „uvezenom“ ekavskom (nastavni kadar iz Srbije) koji im je dodatno stvarao i probleme u razumijevanju sadržaja. Kad svoja prava na maternji jezik (prava koja se u civiliziranom svijetu nastoje ostvariti i nacionalnim manjinama, a kamoli tzv. konstitutivnom narodu) nisu uspjeli ostvariti redovitim putem (u RS-u ili u lokalnoj zajednici), roditelji su sa svojom obespravljenom djecom odlučili pravdu potražiti u Sarajevu. Čekali su je tri mjeseca boraveći u vrlo teškim zimskim uvjetima pod nekako „sklepanim“ šatorima postavljenim preko puta OHR-a. Ishod njihovih zahtjeva bio je, sjećamo se - džaba su se patili! Djeca izgubila školsku godinu, a ništa riješeno nije. U međuvremenu se roditelji nisu predavali - pokušali nastavu djeci nekako improvizirano osigurati, te nastavili strpljivo i uporno tražiti svoja prava. Uprkos svemu, odgovor entitetskih vlasti na zahtjeve Bošnjaka bio je neumoljiv, a mogao bi se, otprilike, sublimirati u sljedeće: NE, nemate pravo to tražiti, nećemo vam udovoljiti, to nije u skladu sa našim (entitetskim) ustavnim odredbama i zakonima, a ako i dalje insistirate, vidjet ćete ko je gazda. Naći ćemo mi i adekvatno zakonsko uporište ako treba (kako smo sa Zakonom o prebivalištu!), jer vi ste na našoj (entitetskoj) teritoriji (onih 49 % države) i ima da se ponašate kako mi odredimo, pa kome se ne sviđa, eno mu Federacija.

Nacionalna grupa predmeta – čemu i kako kome?

E sad, druga je stvar ili (pot)pitanje ko je, kada i zašto uveo tu tzv. nacionalnu grupu predmeta?  No, ako to već zasad jest naša realnost (što je – tu je), onda bi se makar morala poštivati jednakost u pravima sva tri konstitutivna naroda, da o izostanku bilo kakvih prava onih nekonstitutivnih, svakojako obespravljenih „Ostalih“ građana, i ne govorimo jer bismo došli do novog (pot)pitanja vezanog za konstitutivnost i opet ono isto: zašto, čemu, kome i kako? O ovome drugom nije u nas očito uputno ni govoriti, ali bismo se za nacionalnu grupu predmeta u ponečemu i mogli složiti.

Dakle, da je sreće i normalne države, zar bi geografiju trebalo etnički odjelito tumačiti (i unutar i izvan granica naše države) ili je svoditi na pitanje: Je l' Saraj'vo gdje je nekad bilo? Zar u (h)istoriji ne bi trebalo tragati za faktima, a ne tumačiti prošlost vlastitim istinama i etnopolitičkim interesima? Zar nije važnije da svi čitamo sve (domaće i svjetsko) i da školarcima ponudimo uzrastu prilagođene programske sadržaje, negoli da insistiramo na svojatanju književnika i etničkom interpretiranju „šta je pisac htio da kaže“? Zar Bosna i Hercegovina ne čini jednu jezičku zajednicu, jedan komunikacijski prostor bez obzira na tri imena jezika i tri prateće jezičke norme, ako znamo da su razlike (tako maloga procenta diferencijalnih crta) iskazane u tradicionalnom bogatstvu sinonimije i zar u nas ikome ikoga treba prevoditi? Naravno, da je (normalne) države kao što nije, i da na jezik poput svih normalnih naroda gledamo, prije svega, kao na „osnovno sredstvo sporazumijevanja među ljudima“, bilo bi i jezičke tolerancije: svi bismo znali sve i nikome ne bi smetala ničija sloboda individualnog izbora. Tada ne bi bilo ni ovako teških tema i pitanja, ali, Boga mi (i tu je ključ problema): niti prostora za poentiranje nacionalizma u političke i predizborne svrhe. Doduše, problemi u školstvu nisu, pošteno govoreći, nužno prisutni i aktuelni samo u RS-u, mada su tamo očito drastičnije izraženi. Jer, kad je riječ o obrazovanju, nije daleko od ove priče ni ona o „dvije škole pod jednim krovom“, ali se ono što se u Republici Srpskoj u vezi s pitanjem jezika dešavalo pred početak ove školske godine  (tačno čitavu jednu kalendarsku godinu od početka jada RS-ovskih Bošnjaka i njihovih tromjesečnih protesta pred OHR-om) - uistinu doima kao neviđena nacionalistički tendenciozna diskriminacija.     

U nastavku analize koji će bh. novinska agencija Patria objaviti u ponedjeljak, prof. dr. Hanka Vajzović podsjeća na rasprave o jeziku i debatama o službenim jezicima u RS-u...