Piše : Hanka Vajzović

Kojeg naroda jezikom govorite?

Bh. novinska agencija Patria prenosi drugi dio analize prof. dr. Hanke Vajzović, redovnog profesora na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. 

Kojeg naroda jezikom govorite?

Suština priče o preimenovanju nastavnog predmeta sa Bosanskog jezika na Jezik bošnjačkog naroda, manje je ili više poznata, jer je slučaj s razlogom dobio i značajan medijski publicitet.  Pa ipak, nije naodmet ukratko podsjetiti. Republički pedagoški zavod RS-a (navodno Zavod, ali sasvim sigurno ne bez znanja nadređenog Ministarstva prosvjete i Vlade tzv. manjeg entiteta) odlučio je nakon cjelogodišnje agonije konstitutivnih Bošnjaka (roditelja i njihove djece), tzv. povratnika sa entitetskim državljanstvom RS-a (!?), problem napokon riješiti tako što je naprasno donesena odluka da se njihovim zahtjevima ipak udovolji. Ponuđeno je rješenje, reklo bi se, kompromisno: dobijete predmet kako i tražite, ali ne onako kako vi hoćete već kako to mi odredimo. Vi se pozivate na Ustav BiH, a mi imamo svoj Ustav RS-a, pa ko jači i uporniji. Bošnjačka su djeca tako najzad formalno ostvarila svoje pravo na izučavanje maternjeg jezika, ali to više nije „Bosanski“ već „Jezik bošnjačkog naroda“. Tako ni 13 godina od presude Ustavnog suda BiH da se entitetski ustavi moraju uskladiti sa državnim, očito u vezi s jezikom ništa urađeno nije. Naprotiv, kad propadne višegodišnje insistiranje da se jezik konstitutivnih Bošnjaka, suprotno i njihovoj volji i Ustavu zajedničke nam države,  preimenuje u „bošnjački“, onda se, umjesto toga, makar u Ustavu RS-a,  odredi da je u njih u upotrebi  jezik srpskog, jezik hrvatskog i jezik bošnjačkog naroda. Zgodno! Deskriptivno, reklo bi se baš „mimosvijet“, ali makar je, eto, ravnopravno – svima isto.  Međutim, na temelju takvih odredbi, odluči se tik pred početak ove školske godine da će bošnjačka djeca odsad u školama učiti „Jezik bošnjačkog naroda“. Malo im bilo ono u Ustavu, pa sad još deskriptivnije i još „grđe“ (dođe nekako kao „brat od strica“) i uz to još i krajnje diskriminatorno, jer će u istim školama sa tzv. paralelnim programom, djeca srpske i hrvatske nacionalnosti imati ocjene iz Srpskog, odnosno iz Hrvatskog jezika. Prosto je nevjerovatno - zamislimo samo da se u Americi ili u Australiji  u školama pohađa nastava iz „Jezika engleskog naroda“!?  Razumije se da u takvoj pretvorbi, lingvistički ili formalnosemantički gledano, nema ništa spornog, samo što nas treba biti strah da uskoro, analogno navedenom slučaju, ne bude i Republika Srpskog Naroda umjesto Republike Srpske. Ni tada se semantički ništa ne bi promijenilo (doduše, ni funkcionalno, suštinski, u smislu aktuelnog stanja na terenu), jer je i u postojećoj sintagmi  (Republika Srpska) riječ o posesivnom pridjevu (srpski) koji nam je  nekad neko  (slučajno, u gramatiku neupućen?) podvalio. Naravno, neću dalje ovaj put o tome - d(r)uga je to priča.   

Umjesto toga, podsjetit ću one manje upućene da su se rasprave o pitanju naziva jezika Bošnjaka, odnosno, debate o pitanju službenog jezika u RS-u, odvijale i puno prije, odavno ili godinama kontinuirano. Tako je u Srbiji još davne 1998. (nepune tri godine po okončanju rata) Upravni odbor Matice srpske zvanično donio odluku da nije i ne može biti bosanski već bošnjački jezik, i to uz obrazloženje da se u nazivu bosanski krije težnja Bošnjaka „ka unitarnoj BiH, u kojoj bi vladali i oni i njihov jezik“. I kasnije (2001/2002.) isti zahtjev iz RS-a (da bi se bosanski morao promijeniti u bošnjački jezik „osim ako neka sila u demokratiji ne kaže drugačije”), samo tada uz još žešće obrazloženje ondašnje SDS-ove zastupnice u Narodnoj skupštini RS-a Desanke Rađević: „Oni koji se zalažu da to bude bosanski, hoće“, oštro je naglasila, „da izvrše genocid.” (sic!). I u Federaciji se tim povodom o jeziku raspravljalo, naročito  u vezi sa amandmanima na Ustav Republike Srpske. Bošnjaci su na sve to reagirali tada donošenjem  Povelje o bosanskom jeziku u kojoj između ostalog stoji da „Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjećaju svojim”, te da „Manipuliranja nazivom bosanski jezik u političke svrhe (…) ne dovodi u pitanje vjerodostojnost korišćenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu.“ I tako, s vremena na vrijeme, počesto neko izvuče ovu temu i pokuša je politički kapitalizirati, između ostalog i u vremenu priprema za popis stanovništva. I tada su iz RS-a sijevale oštrice, žestoke i nacionalističke, ali i one recimo umjerenije: Ne sporimo pravo Bošnjacima da imaju svoj jezik, ali se on ne može nazivati bosanskim već bošnjačkim. Bošnjaci tada listom odgovarali argumentima: bosanski je jezik historijska činjenica i međunarodno priznat jezik za koji se prema popisu stanovništva iz 1991. izjasnilo oko 1,640.000 građana i mi, uprkos vašim političkim provokacijama, znamo da imamo pravo birati ime svome jeziku kako to sami želimo. I tako, svako svoje. Godine prolaze, a problemi kao da je jučer rat bio.

Za sve je kriv naš tzv. Ustav   

To što se trenutno dešava u obrazovnom sistemu RS-a, samo je ilustracija, detalj iz ukupne slike stanja. Puno je pitanja koja i dan-danas zbunjuju građane, gotovo 20 godina nakon Dejtona. Neka se od njih odnose na politiku, neka tek na elementarnu logiku.

- Kako je moguće da je neko uopće ponudio i neko drugi prihvatio ovako nakaradno neponovljiv politički identitet jednoj civiliziranoj, kažemo i demokratskoj, evropskoj državi: država = jedna republika jednoga od tri tzv. konstitutivna naroda + jedna federacija države + jedan distrikt (okrug ranga općine), ničiji i svačiji?

- Kako je moguće da ni nakon dvije decenije po okončanju rata, još uvijek nemamo Ustav  već nekakav odavno funkcionalno prevaziđeni Mirovni sporazum i njegov Aneks 4, pa uz njih još pretjerano autonomne, osamostaljene, neusaglašene ustave entiteta, distrikta, kantona (zamalo još i mjesnih zajednica)? Uostalom, ako je Dejton bio sredstvo za zaustavljanje rata, pitanje je zašto ga se i danas tako grčevito držimo (nije valjda….zlu ne trebalo).   

- Kako je moguće da građani jedne male države sa oko 3,8 miliona stanovnika moraju imati unutrašnje dvojno državljanstvo (državno + entitetsko) i da im se time uvjetuju neka osnovna ljudska prava, jer se u slučaju neprihvatanja tog nonsensa, prava jednostavno oduzimaju (Distrikt, slučaj Pilav, Zakon o prebivalištu, izbor članova predsjedništva itd.)?

- Kako je moguće da, primjerice, Bošnjaci budu većinski narod na prostoru države (ima ih gotovo 50 %), a tretiraju se kao manjina u jednome entitetu ili u nekim kantonima; slično je i sa druga dva konstitutivna naroda – ističe se đah većina, đah manjina, a onda se time uvjetuju i različita ljudska prava? O obespravljenosti nekonstitutivnih, valjda nema više fajde ni govoriti.   

- Kako je moguće da se 51 % teritorija „državne Federacije“ dodijeli dvama konstitutivnim narodima (sa gotovo 2,400.000 stanovnika), a 49 % državnoga prostora  „republici“ (i onomastički rezervisanoj za samo jedan narod – srpski), a da ima gotovo upola manje stanovnika ili tek nešto više od 1,300.000?

- Kako je bilo moguće sve to onomade (Dejtonski sporazum) prihvatiti, a do danas, tokom dvije decenije gotovo ništa ne promijeniti, pa još i dalje pokušavati državu dijeliti i plasirati priču da je sastavljena od entiteta umjesto podijeljena na njih, pripremajući tako reformom samo federacije, zapravo prvo projekat „trećeg“, pa onda i ideju (kon)federalizacije – što labavije, jer se dalje lakše komada.   

I tako redom – pitamo se kako, a svjedočimo da jest moguće. Pitamo se zašto, a svi odgovor znamo. Nemamo državu, čak ni valjano „nacrtanu“, na papiru, a kamoli funcionalnu i pravno uređenu. Iz RS-a joj se rugaju i prijete otcjepljenjem, a Dodik je naziva đavoljom, trulom, tragikomičnom, institucionalnim monstrumom, zemljom na izdisaju, pogrešnom pričom, izdašno doprinoseći da bude još gora. Dokad? Nadati se -  do nove vlasti, izbori su na pragu. Svi znamo da su krivi temelji, da prokišnjava krov, ali i da se vlast pokušava baviti tek prozorima i namještajem. Pa i kad se pitamo ko je kriv što nam je sve tako prestrašno – politika ili narod, čini se da ne pomaknemo od vječne dileme: kokoš ili jaje? Kako god, ako nam se u narednom periodu ništa značajnije ne počne mijenjati ili barem ne zaustavimo urušavanje države i društva, neka nam je sami Bog na pomoći. Prva linija fronta bit će u domovima Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Ne bude li tu rezultata i napretka, sve će drugo ostati isto ili jednostavno postati deplasirana priča.

 

Web stranicu novinske agencije Patria možete pratiti i putem aplikacije za Android