KOMENTAR

ESAD DURAKOVIĆ Kultura, vizija i Banu

Objavljeno u kategoriji BiH na 27.11.2018 13:00:04

KOMENTAR

ESAD DURAKOVIĆ Kultura, vizija i Banu

Objavljeno u kategoriji BiH na 27.11.2018 13:00:04


Foto RSE

(Patria) - Akademik Esad Duraković 2012. godine apeluje na vlast i javnost da spase institucije u Bosni i Hercegovini koje imaju neprolazni kulturalni i naučni, ali i državni značaj: „Dakle, problem nije samo u tome što će se – izgledi su vrlo realni – urušiti temeljne institucije nauke i kulture, već je problem i u tome što one imaju istovremeno fundamentalni politički značaj u krajnje depresivnoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti: one još uvijek postoje kao državne institucije, u vrijeme kada se s mnogih strana i svim silama nastoji sravniti sa zemljom sve što još predstavlja faktor državnosti.“

Šta se promijenilo sedam godina kasnije? U kakvom su položaju kulturne i naučne – i ne samo te – institucije u Bosni i Hercegovini? Jesu li one u međuvremenu osnažene ili oslabljene? Njihov položaj oslikava stanje u kojem se nalazi Bosna i Hercegovina.

Tekst akademika Durakovića jednako je aktuelan i sada kao i tada:

Objavljeno u: Oslobođenje, 3. jaunar 2012., str. 10.-11.

Po svemu sudeći, institucije kulture u Bosni i Hercegovini sada su u situaciji kada im je preostalo samo obraćanje javnosti, jer su, vjerovatno, već iscrpljene sve mogućnosti obraćanja izravno na adrese resornih ministarstava, ili na adrese odgovornih moćnika, imenom i prezimenom. Valja se ponadati da će oni koji mogu utjecati na sudbinu neposredno ugroženih institucija (obično se spominje njih 7) uvažiti sud javnosti, ako do njih već ne dopire vapaj direktora ovih institucija.

U općoj pometnji vrijednosti, očajnička pozicija institucija kulture u BiH naročito je indikativna. Naime, riječ je uglavnom o institucijama nacionalnog (državnog) značaja, koje su veoma dugo bile simboli (i nosioci) državnosti BiH (među njima je, dabome, i ANUBiH) a takvima bi morale i ostati  upravo zato što se nastoji poništiti državnost BiH. Dakle, problem nije samo u tome što će se – izgledi su vrlo realni – urušiti temeljne institucije nauke i kulture, već je problem i u tome što one imaju istovremeno fundamentalni politički značaj u krajnje depresivnoj bosanskohercegovačkoj stvarnosti: one još uvijek postoje kao državne institucije, u vrijeme kada se s mnogih strana i svim silama nastoji sravniti sa zemljom sve što još predstavlja faktor državnosti. Moguće je razumjeti da u ovo doba smutnje i pometnje neka ministarstva ne prepoznaju značaj nauke i kulture – nerijetko, to i nije uslov za imenovanja ministara, nažalost – ali bi partijsko-politički šefovi morali prepoznati barem taj nemjerljiv državotvorni značaj institucija o kojima je riječ: time bi pokazali svoju državničku mudrost i viziju, što za njih i jest najvažnije, i time bi istovremeno omogućili kompetentnima da se bave naukom i kulturom. Zato valja apelirati da političke strukture, ministarstva i dr. prevladaju to fatalno fragmentiranje sistema, do beskonačnosti i propasti, te da se snažno založe za očuvanje onih državnih institucija koje već postoje i koje treba čuvati kao zalog države BiH za neka bolja vremena u koja bi ona trebalo da uđe. Političarima je nužna ta vizija, ako im je zaista stalo do integriteta BiH; oni se moraju i u ovome domenu oduprijeti inerciji mrvljenja zemlje, tim odveć snažnim i pogubnim centrifugalnim silama.

No, fragmentacija je prisutna i u drugim domenima. Skorašnje osnivanje BANU djeluje upravo u tome smjeru. Na prvi pogled, bila je to vrlo zavodljiva ideja jer je, navodno, panbošnjačka i vrijeme je, opet navodno, da i Bošnjaci imaju svoju Akademiju nauka i umjetnosti. Međutim, to je suštinski kontraproduktivno jer vodi ka separiranju Bošnjaka i podrivanju istovrsne državne institucije, a to jest sjajan argument onima koji teže potpunoj fragmentaciji ove zemlje – do njenoga raspada. Logika je tu vrlo jednostavna: sve što je u funkciji slabljenja temeljnih državnih institucija, to je i protiv suštinskog interesa Bošnjaka jer ih sve metode samoizolacije vode ka palestinskoj sudbini.

U vezi sa državnim institucijama kulture u BiH o kojima je ovdje riječ, problem je i u tome što su problematični njihovi osnivači, odnosno što neće niko da ih preuzme, ali – u datim okolnostima morala bi brigu o njima preuzeti neka druga tijela (na nivou Federacije, prije svega) do nekih boljih vremena a prije nego što se konačno uruše. Za sve probosanske partijsko-političke snage makar na nivou Federacije, očuvanje državnih institucija mora biti prag ispod kojeg ni jedna ne smije ići; u vezi s tim, treba da preuzimaju brigu o njima, bez obzira na „suparničke“ odnose u mnogim drugim pitanjima. To je osnovni test njihova patriotizma i državničke zrelosti. Problem je i u tome što nemamo kompetentnu i konzistentnu politiku u oblasti kulture, već se stvari improviziraju, često više u skladu s individualnim a to znači i privremenim/povremenim sklonostima političkih pozicionera nego u skladu sa općim i nacionalnim (državnim) potrebama. Primjera radi, u BiH već duže vrijeme resorna ministarstva ispoljavaju naglašenu sklonost prema nekim oblastima i umjetnostima, tako da našim prostorom dominira festivalski karakter kulture, dok druge oblasti i grane tavore ili propadaju. Uopće ne minimiziram značaj favoriziranih oblasti umjetnosti i kulture (one doprinose imidžu zemlje), ali valja reći, naprosto, kako je favoriziranje jednih i istovremeno „puštanje niz vodu“ drugih svjedočanstvo o odsustvu strateški osmišljene i konzistentne politike u kulturi, umjetnosti, nauci. To je također svjedočanstvo o nekompetentnosti onih (društveno)političkih instanci koje bi se morale konstituirati upravo po načelu kompetentnosti. Istini za volju, ne snose odgovornost uvijek ni ministarstva (iako bi u mnogim slučajevima morala pokazati više osjećaja za red prioriteta) jer se problem mora riješiti sistemski.

Stanje o kome govorim ilustrirat ću vlastitim iskustvom – samo zato da bih pokazao kako aktualni problemi u vezi sa opstankom državnih institucija kulture i nauke proizlaze ponajviše otuda što odgovarajući nivoi, odnosno organi društveno-političke zajednice nisu svjesni njihova značaja, ali jednim dijelom i otuda, u nekim slučajevima, što rukovodioci, odnosno tzv. menadžment ne ulaže odgovarajuće napore da vlastitim snagama amortizira udare krize koliko je to moguće. (Koliko mi je poznato, neki organizatori međunarodnih manifestacija kulture/umjetnosti kod nas uspješni su upravo u menadžerstvu.)

PRIMJER PRVI. Moćna međunarodna organizacija ISESCO je prije nekoliko godina izrazila namjeru, zapravo želju, da na nivou države BiH registrira svoju Kancelariju za pružanje podrške obrazovanju, nauci i kulturi u našoj zemlji. ISESCO je velika organizacija koja nudi golem novac, kao grant sredstva za finansiranje projekata koje ISESCO-u podnosi nacionalna (u značenju: državna) Komisija za saradnju sa ISESCO-om. Dakle, mi bismo određivali projekte. Bila je to naprosto nevjerovatna prilika! Sa gospodinom Muhamedom Šerbijem (koji je vodio Kancelariju ISESCO-a zu vrijeme agresije na BiH) angažirao sam se na tome, vrlo zdušno, čak smo uradili elaborat i proslijedili ga u Kabinet tadašnjeg resornog ministra na nivou države. Štaviše, u dva navrata sam lično zamolio ministra da uvede taj predmet u dnevni red sjednice Vijeća ministara, ali nikada nije stigla bilo kakva povratna informacija. ISESCO sarađuje samo sa državama, uz jedan izuzetak: sarađuje sa Jerusalimom. Šerbi i ja – nakon neuspjeha kod državnog ministra – uhvatili smo se za tu činjenicu i uvjeravali smo odgovarajuću instancu u ISESCO-u da načini još jedan izuzetak: da sarađuje sa „evropskim Jerusalimom“ – sa Sarajevom. Pristali su. Tim povodom, bio sam nekoliko puta u Kabinetu tadašnje gradonačelnice Sarajeva, koja je bila vrlo sklona realiziranju naše inicijative, ali – koliko znam – to nije moglo proći kod mnogih tadašnjih vijećnika. Uzalud sam objašnjavao i pisao da ISESCO nije nikakva islamistička organizacija, da marljivo koordinira svoje aktivnosti i projekte sa UNESCO-om, da se novcem koji poklanjaju mogu renovirati spomenici kulture svih religija, a ne samo spomenici islamske kulture... Nakon neuspjeha u Gradu Sarajevu, prenijeli smo „predmet“ u Kabinet kantonalnog ministra obrazovanja i nauke, ali ni otuda nikada nije stigla nikakva reakcija, čak ni informacija. Zaprepašteni tom ravnodušnošću, digli smo ruke od svega a velik novac koji se nudio našoj nauci i kulturi odbačen je. Toliko o „viziji“ naših političara.

PRIMJER DRUGI. Zahvaljujući mojim ličnim kontaktima u arapskom svijetu, zamolili su me neki prijatelji iz toga svijeta da posredujem između Aleksandrijske biblioteke i naše Nacionalne i univerzitetske biblioteke – koja je također pred zatvaranjem – s napomenom da Aleksandrijska biblioteka želi sarađivati i podržati našu biblioteku. Aleksandrijska biblioteka je moćna, pravo je svjetsko čudo u svojoj oblasti, jer teži da dostigne značaj antičke aleksandrijske biblioteke koja je izgorjela. Prihvaćajući molbu svojih prijatelja, tri puta sam telefonom zvao aktualnog direktora Nacionalne i univerzitetske biblioteke, ostavljao sam poruke kod njegove sekretarice zbog čega zovem, da je izuzetno važno, da je riječ o naročitim interesima naše biblioteke... Gospodin direktor nije našao vremena da odgovori na moje pozive i ostavljane poruke. I šta sam mogao odgovoriti svojim arapskim prijateljima?! Mogao sam u zemlju propasti.

(Uzgred, nedavno se u nas pisalo o imenovanju naše univerzitetske biblioteke koju se namjerava graditi. U vezi s tim, valja reći kako vjerujem da bi bilo najbolje da ponese naziv sadašnje biblioteke – Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, naziv prenapučen sadržajima – jer bi se time, među ostalim efektima, sačuvala postojeća biblioteka kao još jedna važna nacionalna institucija.)

Stanje jest sumorno, gotovo neprozirno, ali valja nam apelirati na ovdašnje nosioce moći da smjenjuju nesposobne – i „svoje“ i „tuđe“, jer svi smo na istome brodu; naročito valja apelirati na njih da nađu načina (a može se naći) da spase institucije koje imaju neprolazni kulturalni i naučni, ali i državni značaj. Neka osluhnu javne apele naučnika i istinski nezavisnih intelektualaca, neka ih prihvate kao svoje sagovornike, makar im i ne godile uvijek njihove riječi. Tako neće pogriješiti. Naprotiv, na taj način će sigurno nadživjeti vlastiti mandat. Zadugo.