INTERVJU

Azem Vllasi: Velika Srbija je gubljenje vremena, treba se okrenuti budućnosti

Objavljeno u kategoriji Intervju na 04.07.2018 20:01:47

INTERVJU

Azem Vllasi: Velika Srbija je gubljenje vremena, treba se okrenuti budućnosti

Objavljeno u kategoriji Intervju na 04.07.2018 20:01:47


Foto Beta Arhiv

Razgovarao: Sead Omeragić

Azem Vllasi je advokat i dugogodišnji politički djelatnik i funkcioner. Devedesetih je surovo proganjan od Miloševićevog režima, osuđen, zatvaran, ali nikada nije pokleknuo. U martu prošle godine naručeni atentator ga je teško ranio. Vllasi je bio politički savjetnik mnogih kosovskih političara od Bajrama Kasumija do Agima Čekua. Oženjen je uglednom novinarkom Nadirom Avdić – Vllasi. Ostao je dosljedan svojim demokratskim i ljudskim uvjerenjima. Za Patriju govorio o Kosovu i Bosni i Hercegovini, o demokratskim rješenjima za budućnost Balkana, o kretanju regije prema ujedinjenoj Evropi...        

Patria: Vlada Srbije je svojevremeno tražila odgovor od Međunarodnog suda pravde da li je Deklaracija o proglašenju nezavisnosti Kosova u suprotnosti sa međunarodnim pravom i da li je u suprotnosti sa Rezolucijom 1244 SB UN-a. Odgovor ICJ je potvrdio državnost i suverenitet Kosova. Zašto se to u javnosti Srbije gotovo i ne spominje?

Vllasi: Ta odluka Međunarodnog suda pravde je kao pečat na diplomi da je proglašenje nezavisnosti Kosova neupitno sa stajališta međunarodnog prava. Kosovo je do sada priznalo kao nezavisnu i suverenu državu 115 država članica UN. Znači, kao drugih šest, tako je i Kosovo kao sedma država nastala raspadom bivše Jugoslavije, nesporna i neopoziva. Međutim, kao i po nekim drugim pitanjima državno rukovodstvo Srbije, po navici iz Miloševićevih vremena, ono što joj se ne sviđa ne priznaje da se desilo. Osporavanje međunarodnog legitimiteta državnosti Kosova od strane Srbije, zapravo je otvoreno izražavanje teritorijalnih pretenzija prema Kosovu. Kao i prema pola Bosne prema onom što se zove entitet RS. Ili prema Crnoj Gori, iako u slučaju te dvije države na drugi način. To što neke države još nisu priznale Kosovo, među njima i pet država EU, one za to imaju unutrašnje razloge i ne žele narušavanje odnosa sa Srbijom. Zbog takvih razloga ni Bosna još nije priznala Kosovo. Jer, rukovodstvo Srbije uporno kod tih država pokušava da stvori predstavu da status Kosova nije riješen i da se zato vode razgovori u Briselu. Takođe stvara lažnu predstavu da dok se Srbija ne složi da je Kosovo nezavisna država, nezavisnost se nije ni desila.

Patria: Svima je jasno da bi Vučić vrlo rado napustio priču o Kosovu. Već dugo on traži izlaz iz ove situacije. U Bosni a vjerovatno i na Kosovu je jasno da jedno govori a drugo misli. U BiH se čini da kad god spomene Kosovo pomisli na Republiku Srpsku. Upravo službeni Beograd pokušava svakim svojim potezom od RS napraviti državu u državi. Šta je odgovor na jednu takvu situaciju?

Vllasi: Vučiću i većini srpske javnosti jasno je od 1999. godine da je kosovska priča završena i da je Kosovo nezavisno od Srbije. Ali još su prilično žilave političke snage iz vremena Miloševićevog režima koje su i sada u strukturi vlasti i po inerciji ne odustaju od sna o "velikoj Srbiji“. Ako ne onoliko velikoj, za koju su prije 27 godina pokrenuli ratove, ono nešto manjoj. Makar sa dijelom Kosova i dijelom Bosne i Hercegovine. Međutim, to je samo gubljenje vremena umjesto da se Srbija okrene svojim problemima i evropskim integracijama, pa da prizna i normalizuje odnose sa Kosovom što bi bilo od koristi i za kosovske Srbe. Te stare snage velikosrpskog nacionalizma još uvijek Srbiju drže zakovanu za prošlost koja se ne može ponoviti i zanose se snovima koji su neostvarivi. 

Patria: I Milošević je u vrijeme krvavih pohoda na Bosnu i Hercegovinu tražio podjelu Kosova. To je vrijeme kad je mislio da će uništiti Bosnu i Hercegovinu. Slovenačka Obramba je pisala 7. jula 1993. godine da je Miloševićev režim tražio rudnike i tvornice, a zauzvrat bi se odrekao spomenika i manastira. Da li se u to vrijeme na Kosovu znalo za takve ponude? 

Vllasi: U to vrijeme Milošević se zanosio da cijelo Kosovo bude srpsko i u okviru Srbije. Ako je moguće bez Albanaca, ili sa što manje Albanaca. Zato je svim sredstvima vršen pritisak na Albance da napuste Kosovo, a u proljeće 1999. godine pokrenut je masovni progon. Tada je za mjesec dana silom sa Kosova protjerano oko milion ljudi. Hvala Bogu, našom borbom i vazdušnom kampanjom NATO alijanse taj pogrom je okončan i protjerani Albanci vraćeni su svojim domovima. 

Akcija etničkog čišćenja u Bosni od 1992. do 1995. godine imala je isti cilj. Ako ne u cijeloj, a ono u što većem dijelu Bosne da bude što manje ili uopšte ne bude Bošnjaka i drugih nesrba. U Srbiji još ima onih koji se zanose takvim idejama. Otvoreno se čuju oni koji zagovaraju da Srbija ne prizna Kosovo, da se stanje u našim odnosima zadrži kao "zamrznuti konflikt", sve dok ne dođu "bolja vremena". Nepoznato je o kakvim to boljim vremenima sanjaju. Vučić, iako nacionalista po ubjeđenju, ipak pokazuje znake pragmatičnog državnika i voljan je da okonča jalovu priču o Kosovu i okrene se normalizaciji naših bilateralnih međudržavnih odnosa.

Patria: Veliki broj građana u Bosni i Hercegovini smatra da je i onaj dron na fudbalskoj utakmici Srbije i Albanije bio namještaljka. Baš kao što su Vučić i oni oko njega ispuštali ratne pokliče, sa onim vozom koji su poslali na Kosovo, dok se u isto vrijeme na Kosovu nalazi Bondstil, jedna od najmoćnijih baza NATO-a u Evropi. Vučićeva politika je dvolična, jer je svjestan da od Kosova nema ništa. Velikodržavni projekat prema BiH je još uvijek živ, ali nije jasno kakva mu je budućnost?

Vllasi: BiH je međunarodno priznata država i članica UN. Ima svoje međunarodno priznate granice i teritorijalnu cjelovitost. To moraju priznati sve pa i susjedne države. Težnje da se entitet RS odvoji i pripoji Srbiji dio su sna o “velikoj Srbiji", ali toliko je jalov san o takvoj Srbiji. Velikodržavni projekt samo je iluzija u glavama nekih zaluđenih Srba koji žive u prošlosti, ali ne i većine Srba koji žele mir i dobre odnose sa svojim susjedima, a u Bosni i sa sugrađanima. Velikosrpski državni projekt nema nikakve šanse ni budućnosti ni prema Bosni. Bosna se još suočava sa ratnim posljedicama, tamo su na političkoj sceni i na vlasti oni koji su proizašli iz ratne politike. Ali Bosna je stoljećima imala svoj identitet i samobitnost, kao mjesto triju naroda, religija i kultura. Ali, ima u svojoj dugoj tradiciji suživota ljudi u različitostima, ono što spaja te narode i kulture, ono što Bosnu čini specifičnom. Na taj suživot se silom i zločinima nasrnulo 1992. godine, baš zato da se ta posebnost Bosne uništi. Međutim, to je nemoguće. Nikada preko Drine nije se prostirala Srbija, niti južno od rijeke Save i Une Hrvatska. Bosna je Bosna, iako je dugo bila pod tuđinskim vlastima baš kao Srbija i Hrvatska. Taj suživot, koji je ratom i zločinima teško narušen, obnovit će se. A oni koji se ne uklapaju u tu specifičnost Bosne kao države triju ravnopravnih naroda i građana, vjerovatno će potražiti bolju šansu u drugim matičnim državama.