INTERVJU

Ismar Mujezinović u intervjuu Patriji: Želim da me tretiraju kao bosanskog umjetnika

Objavljeno u kategoriji Intervju na 15.06.2018 18:10:14

INTERVJU

Ismar Mujezinović u intervjuu Patriji: Želim da me tretiraju kao bosanskog umjetnika

Objavljeno u kategoriji Intervju na 15.06.2018 18:10:14


Abdulah Sidran i Ismar Mujezinović Foto Patria

Razgovarao: Sead Omeragić

Ismar Mujezinović je svjetsko ime u slikarstvu. Dobitnik je više od dvadeset značajnih regionalnih i svjetskih slikarskih nagrada. Svugdje se predstavlja kao bosanski umjetnik, premda mu Bosna nije promotivna sredina. Mujezinović danas piše romane i priče, komponuje muziku za svoje filmove i šansone. Ovog juna boravio je u Sarajevu i u nekoliko navrata družio se sa velikim književnikom Abdulahom Sidranom. Za agenciju Patria govori o svojoj umjetnosti, analizira kulturnu stvarnost u BiH. Otkriva do sada ono neiskazano iz svog života i prošlosti svoje familije.

PATRIA: Rođeni ste u Osijeku, živjeli ste u Tuzli, u Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani i Lovrečici u Istri. Svugdje pripadate, ali gdje ustvari najviše pripadate?

MUJEZINOVIĆ: Po rođenju sam Slavonac, po majci Dalmatinac, a po ocu Bosanac. Kada sam u Osijeku, dobro se osjećam, ali tamo nikome ne trebam. U Tuzli sam živio efektivno pet godina i uglavnom sam se bavio sportom. Tenis, košarka, bez nekog bitnog uspjeha. Imao sam dva izleta u glumačke vode, na radiju u dječijoj igri, pod režijom Lorenca Perce, a u pozorištu kao gimnazijalac u Nušićevom „Pokojniku“ igrao sam Ljubomira Protića. U tom periodu oko 1953. i 1955. bio sam i ilustrator, ali i fotograf „Fronta slobode“. Sa dvanaest-trinaest godina sam već zarađivao novac. To sam nastavio u trećem razredu Više gimnazije u Sarajevu crtajući strip za „Zadrugar“. Osnovnu, prvi klasične, kao i poslije šesti, sedmi i osmi sam završio u Sarajevu. Tako sam se formirao u Sarajevu i postao Sarajlija po osjećaju, gdje sam bio 'de facto' od svoje četvrte godine pa do studija, izuzimajući tih pet godina boravka u Tuzli. U Zagrebu sam bio na akademiji i kasnije na postdiplomskom kod Krste Hegedušića, sve skupa skoro devet godina. To mi je bio uspješan period i uglavnom sam tamo stekao svu afirmaciju, posredno i neposredno. Nakon odsluženja 'vojnog roka' vratio sam se u Sarajevo i radio oko pet godina na ALU, a onda sam dao otkaz i vratio se u slobodnjake. U Istri sam domaćin i tamo slikam, jer sam sebi izgradio atelje, ali ne izlažem puno. Imao sam samo izložbe u Poreču i Rovinju. U Ljubljani sam imao jednu samostalnu izložbu. Nisam likovno aktivan, ali pišem, snimam filmove i komponujem muziku. Kako vidite svugdje pripadam, ali me svaka sredina baš i ne benda, a ja nisam navikao da se namećem. Moja je teorija da sredina svojim utjecajem određuje kvalitet rada i fazu autora. U mom slučaju i medij. Da li su to uslovi rada, interakcija kulturnog miljea ili konflikt sa tim ambijentom, pitanje je analize plusa i minusa kvalitete i vrste kreativnosti pojedine sredine. Kako ja sve odlučujem, u umjetnosti nisam kompromisan, opredjelio sam se da sam bosanski umjetnik i tako se tretiram, mada mi Bosna nije bila promotivna sredina. Promociju sam, uglavnom, kako sam rekao, stekao u Zagrebu, i kasnije u Norveškoj i SAD. Za Sarajevo sam samo emotivno vezan.

PATRIA: Vaš otac Ismet je bio svjetski poznat slikar. Diplomirao je u Zagrebu. Manje je poznato da je 1926. godine imao prvu samostalnu izložbu u Sarajevu. Pohađao kurs historije umjetnosti na Sorboni. Bili ste ponosni sin, a interesantna su vaša sjećanja, kad ste ga prvi put vidjeli kad je došao iz partizana.

MUJEZINOVIĆ: Ismet je u Zagrebu završio ALU i fresko specijalku kod Joze Kljakovića. Na Sorboni u Parizu je upisao, dobio indeks, dao dva semestra iz istorije umjetnosti i otišao na Azurnu obalu, gdje je pravio portrete diplomatama. Bio je izuzetan portretista. Svjedočio sam da je naslikao portret naravne veličine sa rukama za cca 25 minuta. Upravo toliko koliko je meni trebalo da spakujem kofere i prtljag u gepek auta. Kako je slikanje portreta profitabilno, uvijek je imao posla, mada to nije koristio. Bio je sklon društvenom životu.

Prvi puta sam ga vidio u Osijeku u uniformi. Kao djetetu sa tri i po, četri godine strašno mi je imponovao, pogotovo što sam već tada i ja volio crtati. Da bude jasno, on je otišao u partizane dok je mama bila u drugom stanju. Kada se to u Sarajevu saznalo, morala je bježati od Luburića u Osijek, kod roditelja. U Osijeku su je podozrivo gledali, ali nije imala nekih većih problema, dok je muž njene sestre ubijen u Jasenovcu, samo zato što je bio bogat. Bio je Čeh i politički neaktivan. Sudbine su često neobjašnjive jednostavnim zaključcima.

PATRIA: Djetinjstvo ste proveli u Tuzli. U Sarajevu, negdje blizu vas je stanovao i Meša Selimović. Meša i vaš otac su bili istinski prijatelji. Pamtite li te njihove susrete?

MUJEZINOVIĆ: Mešu su u Sarajevo iz Beograda pozvali Ismet i Mladen Čaldarević, nakon što su ga tamo izbacili iz partije. Dobio je stan u Vakufskom neboderu koji sprat ispod nas i ponovo su ga primili u partiju. Znam da je za početak pisao likovne kritike za izložbe ULUBiH-a. Bio je u tim kritikama dosta tvrd u stavovima tadašnjeg socrealističnog opredjeljenja, da se umjetnost mora staviti u funkciju izgradnje zemlje. Ubrzo je dobio konkretnija zaposlenja i koliko se sjećam, bio je dramaturg u Pozorištu, radio u Bosna filmu, na Filozofskom fakultetu kao profesor i bio u „Svjetlosti“ i „Oslobođenju“ urednik. Znam da je otkrio Nedžada Ibrišimovića po osnovu priče koju mu je objavio u kulturnoj rubrici nedeljnog izdanja „Oslobođenja“. Pisao je scenarije i ja sam ga tada kao književnika znao po pričama iz NOB-a. Po tim pričama je snimljen i film. Igrao ga je sarajevski glumac Mišo Margetić. Moj otac i Meša su bili prijatelji, ali sa različitim stavovima po pitanju umjetnosti, politike, kao i u prefaransu, koji su po cijelu noć uz dosta nadmudrivanja znali da igraju. Bio je to trio Mladen, Meša i Ismet. Mladena je kasnije jedno vrijeme zamijenio Branko Subotić . Meša je volio hollywoodski film, a Ismet, kao i ja evropski. Znam da mu se nije dopao Ajzenštajnov „Ivan Grozni“, kojeg smo gledali na jednoj ponoćnoj projekciji kina Radnik, dok sam ja bio oduševljen. O ukusima se ne diskutuje? Meša je volio Elizabet Tajlor, valjda što joj  je njegova supruga Darka bila slična. Sjećam se da je posebno volio Elizabetinu ulogu u filmu „BUtterfield 8“.

PATRIA: Vi ste koračali očevim putem, kao što je to sudbina mnogih od nas. Diplomirali ste u Zagrebu na Akademiji likovnih umjetnosti kod Krste Hegedušića. Kao i vaš otac, isto zagrebački student, davno prije. Onda ste se bacili na filmsku umjetnost. I vaš otac je statirao u pariškim pozorištima, napisao pozorišnu predstavu (u NOB-u), a prije Drugog svjetskog rata u Beogradu je snimio i film. Tek poslije je ušao u slikarstvo, za razliku od vas...

MUJEZINOVIĆ: Ismet me je savjetovao da idem na arhitekturu, a mene je interesirao film. Imao sam kameru već 1957. i snimao amaterski. Filmove smo slali u Austriju na razvijanje, što bi trajalo skoro čitav mjesec. Tada mi je falila montaža da uobličim to što sam radio. Kako tada nisam mogao napisati više od dvije stranice teksta, a trebalo je za prijemni, u zadnji čas sam se odlučio i otišao na Akademiju likovnih umjetnosti. Imao sam rezervnu varijantu, ako me ne prime da se ukrcam na brod za put u Japan, kao mali od kužine. Ali, položio sam prijemni i slikao, crtao umjesto da na brodu gulim kormpir u kuhinji. Na drugoj godini sam u Radničkom univerzitetu vodio filmsku studentsku sekciju sa Zoranom Tadićem, a mentor nam je bio Krsto Papić. Taj sam posao napustio u trećoj godini i na film su me ponovo zvali na majstorskoj. Prvo mi je Ivan Šibl nudio ulogu u seriji, koju je kasnije igrao Zvonimir Črnko, a onda Tonči Vrdoljak u svom filmu "Kad čuješ zvona". Vodopivec mi je napravio probno snimanje, a kod Kreše Golika sam išao na časove glume. Na kraju smo saglasno odustali od tog eksperimenta, jer sam imao neke izložbe u projektu, a i učenje teksta mi je bilo naporno. Naredne godine, šest mjeseci  sam radio kao asistent scenografa na filmu "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića. Poslije vojske sam radio još dva filma kao scenograf i kostimograf, da bi kasnije dizajnirao samo plakate za filmove: Nikoli Stojanoviću, Bori Draškoviću, Vlatku Filipoviću, Hajrudinu Šibi Krvavcu, Puriši Đorđeviću i Emiru Kusturici za Dolly Bell.

PATRIA: Vi brinete o ostavštini svog oca. Čuvate njegova djela, što je skup posao. Obilježili ste prošle godine 110 godina od njegovog rođenja. Snimili ste dokumentarno-biografski film o svom ocu: „Ismet Mujezinović – Atelje“. Donirali ste ono što je Ismet zavještao, kuću sa ateljejem i hiljadu crteža. Ostalo je posuđeno na revers galeriji, kao što je čuveni portret sa crvenom maramom...

MUJEZINOVIĆ: Koliko mogu sa sestrom  Ozrenkom i bratićem Enesom, održavamo neki spomen na Ismeta. Izdali smo monografiju crteža za stogodišnjicu njegovog rođenja. Sada sam napravio drugi dokumentarni film o Ismetu. To isto radi i Galerija portreta Tuzla, prigodnim izložbama, dok Sarajevo nema interes za Ismeta. Nije postojala nikakva želja od bilo kakave institucije, ni pomisao da mu se obilježi ni stogodišnjica ni sto deset godina od rođenja. To nije moj ni naš familijarni problem, nego problem novokomponovane kulturne likovne javnosti, gdje je struku zamijenila logika preživljavanja i organizovanja izložbi koje donose bilo kakvu zaradu. Shvatam njihov problem, ali im ne mogu pomoći? Bojim se da takva politika podrazumijeva gašenje Sarajeva kao likovnog centra... Jednom sam rekao da je savremenost most između prošlosti i budućnosti. Ako nema tog mosta onda nema ni napretka, sem onih pojedinaca koji to uspjevaju vlastitom prodornošću. Problem je što su vrlo često oni najtalentovaniji promotivne šeprtlje ili zatajni umjetnici koji se drže svog radnog ćoška. Samohvala nije karakteristika svih uspješnih. Na kraju, moraju znati da se biljka sadi tamo gdje joj odgovara klima. Nema paradajza ili banana na Grenlandu! Da li ćemo biti Grenland ili Sahara ovisi od "kulturnih klimatskih promijena"?

PATRIA: Postali ste vrhunski majstor slikarstva sa stotinama samostalnih i kolektivnih izložbi u najčuvenijim galerijama svijeta. Ljudi vas pamte u BiH upravo po slikarstvu. U Sarajevu ste bili šef Katedre za slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti i onda naglo napustili grad. Šta je presudilo?

MUJEZINOVIĆ: Afirmirao sam se jako rano, zahvaljujući Majstorskoj radionici koja mi je dala dobar suport u praktičnom smislu, kao i u kontaktima sa bitnom kritikom. Sa dvadeset sedam godina me je naš komesar za Pariški bijenale mladih Boris Vižentin, direktor Moderne galerije u Rijeci i Bijenala mladih, odredio da predstavljam Jugoslaviju.  Ali su u Beogradu komisijski zaključili da sam premlad, a da kolega iz Beograda Peđa Nešković ima 34 godine i da mu je to bila zadnja prilika da izlaže. Za mene su rekli da imam još dvije šanse, pa su me ostavili za sljedeći bijenale. Vižentin je tada organizirao prateći nastup "Skupnog rada" gdje smo trebali nastupiti zajedno: Nives Kavurić, Zlatko Šimunović, Nikola Koydl, Zdravko Tišljar i ja uz kritičarsku podršku mladih kritičara Darka Schneidera i Josipa Stošića. To bi mi bila konpenzacija za propali glavni nastup, ali sam ja, kako mi je bio zadnji rok, sa napunjenih 28 godina, otišao u Bileću, u školu rezervnih oficira, a oni u Pariz, u nešto drugačijem sastavu na bijenale. Interesantno je da je na tom bijenalu nastupio film Nikole Stojanovića „U kuhinji“, u produkciji Sutjeska filma. "U kuhinji" je izuzetno filmsko ostvarenje, sada skoro zaboravljeno! Idući bijenale 1971. je bilo tematsko – Ekologija. Kako ja nisam sklon tematikama, ja sam uz izvinjenje Bijenala fino izvisio, što ništa bitno ne mijenja u mom slikarskom razvoju, koji ovisi od moje želje i uvijeta koji su promijenjivi, kao kod svakoga. U Jugoslaviji sam tada dobio one bitnije nagrade struke kao nagradu „Josipa Račića“ i „Memorijal Nadežde Petrović“, kao i jednu nagradu u Italiji. Bio sam pozvan u Švedsku, u Lund, za samostalnu izložbu. Ali su u Galeriji BiH uvijetovali tu moju samostalnu izložbu u Švedskoj sa prihvatanjem deset kolega kao gostiju izlagača. Dvije godine je ta izložba stopirana, a da ja nisam znao razlog. Kolegijalno sam pristao na taj uvijet kada su mi to konačno otvoreno predložili. Želio sam izbjeći neugodnosti jer je Švedska prekinula kulturnu saradnju sa Jugoslavijom upravo zato što nisu dozvoljavali moju samostalnu izložbu. Tako se sve izgladilo i nastavila se kulturna razmijena.
 Što se tiče napuštanja Sarajeva, to je uvjetovano događajima koji su nastupili nakon raspada Jugoslavije. Moja supruga Špela (Rozin, evropski uspješna glumica - op.nov.) je gradila kuću u Istri i bili smo u Ljubljani za vrijeme osamostaljenja i tih deset, petnaest dana slovenskog rata. Kasnije smo još jedno vrijeme završavali kuću u Istri. Ali, tada se zatvorio put za Bosnu i u Bosanskom brodu, nakon čega se  ona nije više htijela sa sinom vratiti u Sarajevo. Pet godina sam bio u Sloveniji u statusu izbjeglice, jer nisam moga dobiti vizu kao slikar slobodnjak, a nisam se htio zaposliti, jer ne znam gdje bi i šta radio? U tom periodu sam uglavnom zarađivao u Švicarskoj, Austriji i Hrvatskoj kao slikar, a kao dizajner u Sloveniji.

PATRIA: Sarajevo je obećavalo da će postati centar Balkana u filmu, likovnoj umjetnosti, književnosti, u muzici, kao nekad što je bilo jedan od gradova koji su vladali u svim tim umjetnostima. Danas se vrlo malo novca izdvaja za film, galerije propadaju, izdavaštvo je u problemima...

MUJEZINOVIĆ: Moramo znati da je i u Jugoslaviji BiH odvajala najmanje za umjetnost. Recimo, Beograd je imao budžet od 50 miliona, Zagreb 40, a Ljubljana oko 35, dok je cijela BiH imala oko 12 miliona da bi od toga pozorišta, balet i opera potrošili 7-8 miliona. Negdje od sedamdesetih se razvija film, da bi osamdesetih doživio procvat, dok je to odmah nakon rata bilo slikarstvo, pa jedan period pozorište sa Gligorijevićem i Draškovićem oko 1955., pa dalje. Od sedamdesetih bila je moćna grafika i muzika. Sada je, oficijelno, film najbitnija umjetnost, uz nekoliko konceptualnih umjetnika koji su vani stekli afirmaciju. Po prvi puta bi se moglo reći da je „Sarajevo film festival“, kao domaća manifestacija, otvorio vrata filmadžijama. Likovna umjetnost bi trebala imati sličnu međunarodnu manifestaciju, jer naše oficijelne institucije namaju tu snagu ni reputaciju da afirmiraju mlađe umjetnike. Mladih umjetnika itekako ima, ali im je promocija van BiH nikakva. Konceptualcima je, kao i nekada grafičarima, lakše, dok je slikarima i kiparima to skoro nemoguće bez podrške države. Te izložbe su jednostavno preskupe za nekomercijalnog umjetnika. Ordinarna je glupost da se galerije mogu izdržavati bez državne podrške. Mi nemamo kulturni turizam kao Pariz, Rim ili Firenca da bi neko dolazio da gleda Michelangela, Rembrandta ili Rubensa. I ovo što imamo ne promoviramo, tako da se galerije mogu održati samo uz pomoć države. Sve ostalo je zabluda. Mi nemamo ni trg umjetnina, a ni potencijalnih mecena ili kupaca, a i ako se se neko odluči za kupnju, nema kriterije da bi odabrao vrijednu umjetninu, nego samo svom ukusu prigodnu. To ništa ne mijenja u valorizaciji autorstva i za kulturu države ništa ne znači. Najjednostavnije je da se na nivou države odrede, recimo, tri bitne institucije po regijama i da dobiju državni značaj, da bi mogle da koordinirano djeluju na promociji BiH. Ako se to ne uradi, vjerojatnost je da će se još više provincijalizirati. Banja Luka je nekada imala veliku Jugoslavesku izložbu, Tuzla još uvijek ima međunarodnu izložbu INTERBIFEP, dok Sarajevo kao glavni grad nema nijednu bitnu likovnu manifestaciju. Nisu bili u stanju ni da organiziraju nastup BiH na Venecijanskom bijenaleu. Ipak su krivi neposredni proizvođači, umjetnici autori, jer su pasivni i čekaju da im afirmacija padne s neba ili da izvuku bingo. Doživjeli su sudbinu radnika. Ni sindikat nemaju. Totalna apatija? Galerije, muzeji, ministarstva za kulturu su radi umjetnika, autora, dok se na osnovu prakse ima dojam da su umjetnici zbog tih institucija! Ako nema umjetnosti, moraju shvatiti da nema ni njih!

PATRIA: Kroz razgovor smo se sjetili da ste napravili naslovnu stranicu i za jednu moju knjigu, koja je objavljena u Ljubljani davne 1994. godine. Ja sam bio ponosan što je takva istinska veličina autor naslovnice za moju knjigu, a onda ste mi rekli da ste napravili stotinjak naslovnica značajnih autora. To je u svijetu posebna vrsta umjetnosti.

MUJEZINOVIĆ: Pa, slikari su se uglavnom bavili designom kao dodatnom disciplinom. Na Majstorskoj radionici sam pravio naslovnice za Andriju Kačića Miošića i za „Tonkinu jedinu ljubav“ Augusta Cesareca. Sjećam se kako je Ismet odmah nakon rata pravio naslovnicu Ivi Andriću i pisao slova kistom, iz ruke, kako se to govorilo. Ja sam koristio letraset, a danas u kompjuteru imaš koju hiljadu raznih slova, pa biraš. Kompjuteri su to pojednostavili u realizaciji, dok je ideja još uvijek Božji dar. Ovisi da li ti kao misao „padne“, ili „ne padne na pamet“. U Ljubljani sam radio prosječno tri naslovnice mjesečno, pa se nakupilo. U umjetnosti se kao i svugdje uvode specijalizacije, što nisam siguran da je dobro? Izlet u drugi medij je inspirativan i po meni bolja varijanta nego stvaralačka kriza koja kod umjetnika zna da traje po nekoliko godina.

PATRIA: Vi snimate filmove, vi pišete knjige. Upravo ste ovog juna u Sarajevu promovirali roman „Nasljeđe“. Nakon svega, počeli ste komponovati. Kakvu muziku komponujete? Gdje će se završiti ti vaši interesi?

MUJEZINOVIĆ: Pisati sam počeo iz opklade: Ko će prije napisati roman!? Trebalo mi je 25 dana, za 200 strana. Onda sam ga poslao bratiću književniku, a on mi je reako da nije loše i da ga mogu objaviti. Drugi roman sam napisao tako da sam nastavio pisati scenarij za video art. Taj je roman od 260 strana kompletno u dijalogu. Uspio sam ubjediti birokraciju da na naslovnici nema ništa. Bijeli papir, tabula raza. Onda mi se to dopalo, pa čim sam bolestan ili mi se ne izlazi, ja pišem. Tako sam napisao pet romana, dvije knjige priča, jednu biografsku o Ismetu i knjigu nesnimljenih scenarija. Što se muzike tiče postoje dva razloga. Jedan je emotivni, a drugi praktičan, jer tu muziku koristim u filmovima. Ne plaćam tantijeme! Imam oko tridesetak kompozicija. Uglavnom su to šansone. Volim melanholičnu muziku. Do kada će to trajati? Imam u planu još jedan dugometražni igrani film da uradim, da zaokružim opus sa jednim dugim eksperimentalnijim filmom. Imam za sada sedam kratkih igranih, dva duga igrana i jedan dugi dokumentarni o Ismetu, kao i dvadesetak spotova, dokumentarnih priloga sa raznih izložbi. Najdraži su mi filmovi iz Druge koševske gimnazije snimljeni tamo negdje 1958. i 1959., kada sam se učlanio u kino klub Sarajevo, ali nisam bio aktivan. Tada sam bio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Imao sam ideju da napravim muziku i nacrtam koreografiju za balet, ali je to puno posla za moje godine, mada se nikada ne zna. Možda napokon opet krenem i slikati?