INTERVJU

Biljana Nedić: Ako stalno sanjate, ima šta da vam se i ostvari

Objavljeno u kategoriji Intervju na 21.03.2018 14:09:38

INTERVJU

Biljana Nedić: Ako stalno sanjate, ima šta da vam se i ostvari

Objavljeno u kategoriji Intervju na 21.03.2018 14:09:38


Biljana Nedić Foto Privatni Arhiv

Biljana Nedić iz Banja Luke kaže da ne čeka prilike nego ih stvara. Zbog toga za sebe kaže da je sanjalica i da se trudi da živi svoje snove.

Košarkašica je Košarkaškog kluba invalida „Vrbas“. Diplomirana je novinarka, borac za prava osoba sa invaliditetom, aktivistkinja, a ima i nekoliko hobija.

U intervjuu za Patriju Nedić govori o odnosu bh. društva i vlasti prema osobama sa invaliditetom, svojim košarkaškim uspjesima ali i optimističnim pogledima na život. 

NAP: Košarkom se bavite gotovo profesionalno. Proglašeni ste i najboljim sportistom. U Košarkaškom klubu Vrbas ste jedina žena. Klub je šampion BiH i regionalne lige. Koliko se vlasti brinu o osobama sa invaliditetom i koliko pomažu njihove aktivnosti u sportu ili društvenom životu?

NEDIĆ: Mislim da su ne samo vlasti nego i građani mnogo otvoreniji i pristupačniji u odnosu na neka prošla vremena. Ali kao što je nekad prije dvadesetak godina taj odnos zavisio uglavnom od nečije ljudskosti i otvorenog uma, a informisanost o svemu bila zakržljala... danas imamo drugi problem što se taj javni prostor koristi na pogrešan način. Pa su OSI ili heroji ili manje vrijedni, predstavljeni kao neko kome je potrebna pomoć, a ne neko koga društvo sputava tj neuslovi u ostvarivanju svojih ambicija.

Sa druge strane svaki pojedinac je društvo i ako on to ne shvati i ne radi za dobrobit svih ponovo smo u problemu, jer neće shvatiti da mu je bolje da ne radi nikako nego svakako. Ponekad nam upravo dobre namjere zbog lošeg nastupa mogu dati više štete nego koristi. Ovo se može primijeniti u svim oblastima. Jer ako npr. u medijima, koji su nam najbolje oružje u borbi za jednakim statusom, predstavite sport za osobe sa invaliditetom kao drugačiji, ako ga izdvojite, već imamo problem. A tako se uglavnom radi, mi smo i u izboru za najbolje u nekoj posebnoj kategoriji, nikako ne možemo među najbolje iako su naši rezultati možda u tom momentu najbolji. 

To odvajanje na „invalidni“ i „validni“ sport nam pravi velike probleme. Posebno kada su finansije u pitanju. Konkretno što se tiče košarke, jedna kolica koštaju od 5.000 do 10.000 KM, a naš godišnji budžet od grada je sličan toj cifri. Ta kolica mogu na jednoj utakmici toliko da se oštete da im nema popravke i tada imamo ogroman problem. To vam je isto kao da vam igrač usred sezone slomi nogu. Vlasti ne mogu bez nas ni mi bez njih. Oni ne mogu znati šta nama treba dok mi to ne kažemo... a nama treba njihova podrška u cjelokupnom procesu građenja nekog boljeg sistema. 

Jednokratne pomoći kada su u pitanju neka velika takmičenja, obilježavanje nekog datuma i sl. su samo trenutak. Građenje sistema jeste spor proces, ali je bitan jer ćete ako ne današnjim generacijama, onda onim koje dolaze ostaviti jednu dobru stvar gdje će ih samo brinuti kako do rezultata, a ne kako ući u dvoranu, kino, opštinu, banku, biblioteku, bolnicu, vjerski objekat, kako nabaviti opremu, kako otići na takmičenje, kako upisati željeni fakultet i sl. Za to izjednačavanje se moj klub bori kroz rezultate. Kao najtrofejniji klub nekako stičemo pravo da zahtijevamo, uz to imamo i nekog prostora više u odnosu na ostale. Teško je to i sporo, ali nećemo odustati.

NAP: Diplomirali ste žurnalistiku, jednom ste rekli, kako bi se aktivnije borili za prava invalida. Kakvo je tu stanje i šta bi vi, da vam je „pet minuta vlasti“ uradili za invalide, počevši od osnovnih problema svakodnevnice pa do egzistencijalnih nevolja?

NEDIĆ: Već sam rekla da su mediji dobro oružje, samo trebaju biti naši saveznici jer u protivnom, posljedice mogu biti baš teško popravljive. To je bio nekako moj prvi razlog zašto sam se odlučila baš to da studiram. Kroz svoj neki individualni rad shvatila sam da dobrim primjerima možemo mnogo toga dobrog i da uradimo. Dobre stvari potiču i druge na dobro. 

Kada ljudi sa invaliditetom budu prisutni u svim društvenim sferama zbog onoga što jesu, zbog onoga šta su uradili, napravili ili za šta su se školovali, a da to nije tematska oblast, specijalizovana emisija za tu populaciju, tek tada ćemo i biti ravnopravni. Tada je svijest promijenjena i onda nećete morati upirati prstom jednom vlasniku ugostiteljskog objekta da nije napravio prilaz za ljude koji koriste kolica, nego će on to sam da uradi jer će predpostaviti da će imati goste kojima to treba.

Malo je teško odgovoriti na pitanje šta bih ja da mi je nešto, jer uglavnom ostvarim ono što poželim, a da imam vlast mi nije trenutna želja. Ali evo prokušaću. Ja bih samo na tih pet minuta zamijenila svima uloge. Ne samo da oni koji hodaju sjednu u kolica, već da sit bude gladan, da mršav bude debeo, da onaj ko ima pet kuća bude na ulici, da nekako ljudi bar pokušaju biti u tuđoj koži, jer je u stvarnosti to nemoguće. Zato moramo slušati šta nam taj neko priča i gledati na šta nam ukazuje, ako već imamo “moć” da učinimo nešto. Da zbog toga što ja imam ne budem iznad onog koji nema, nego da to podijelim sa njim pa ćemo biti srećni kad imamo oboje.

NAP: Bavite se i slikarstvom, čak ste i željeli studirati likovnu akademiju. U slobodnom vremenu ste i fotograf, zaljubljenica u muziku... Rekli ste jednom prilikom da „živite svoje snove“. Šta biste vi poručili mladima?

NEDIĆ: Ispravit ću vas, nisam fotograf, ponekad nešto ufotkam, ali ne mogu reći da mi je to hobi. Slikarstvo je ljubav i hobi i mislim da bi se, u mom slučaju, to promijenilo da sam to i studirala. Muzikom se isto donekle bavim, ali mi nije prioritet. Uglavnom sve svoje obaveze usklađujem sa košarkom, ona je broj jedan.

Mislim da bi svaki čovjek trebao da živi svoje snove i da to može. Samo ne znamo svi usmjeriti onu dobru energiju u mirisanje svog sna, opipavanje, slušanje, drhtanje od uzbuđenja što će da se ostvari... a onu lošu kanalisati kroz opet bavljenje nečim drugim. To zavisi od interesovanja i toga šta nas to oporavlja. To vam je kao kad se umorite radeći neki fizički posao dok sunce prži i onda mahinalno idete da se okrijepite vodom. Tako ja kanališem lošu energiju, krijepim se onim što provjereno znam da funkcioniše u međuvremenu ili nepredviđenim situacijama eksperimentišem. Prosto ne možemo na sve biti spremni, kako na loše tako ni na dobro, ali možemo tragati. Zato bih svima poručila da istinski sanjaju, stalno i uvijek, jer kada sanjamo ima šta da se i ostvari, ako se i ne ostvari, zabavili smo se dobro i nismo se trošili hraneći negativne misli. Poručila bih isto da vjeruju i budu strpljiv i da se ne rastuže ako nisu neke stvari došle onako kako su oni planirali, jer taj drugi oblik je možda mnogo bolji od onog koji bi uslijedio da smo ga mi planirali.