INTERVJU ZA PATRIJU

Boris Pavelić: Daleko smo od raskidanja veze sa ekstremističkim nacionalizmom

Objavljeno u kategoriji Intervju na 14.12.2017 19:00:00

INTERVJU ZA PATRIJU

Boris Pavelić: Daleko smo od raskidanja veze sa ekstremističkim nacionalizmom

Objavljeno u kategoriji Intervju na 14.12.2017 19:00:00


Boris Pavelić Foto Privatni Arhiv

Razgovarao: Armin Aljović

Boris Pavelić je publicista, novinar i kolumnista. Jedan od najvećih kritičara ekstremnog nacionalizma u Hrvatskoj.

Autor je nekoliko knjiga, među njima i čitane knjige "Smijeh slobode - uvod u Feral Tribune", za koje Pavelić kaže da su najhrabrije novine od osamostaljenja Hrvatske, a i ranije.

U intervjuu za Patriju govori o odnosu politike iz Srbije i Hrvatske prema BiH, o HDZ-u i Bošnjacima, devedesetima, nacizmu na Balkanu, o novinarstvu u zemljama bivše Jugoslavije.

U grupi ste malobrojnih novinara koji pozivaju vlasti u Hrvatskoj na razumna rješenja. Napisali ste: "Promijenite politiku prema Bosni i Bošnjacima; prihvatite presudu i moralnu odgovornost za zločine Herceg-Bosne; ispričajte se žrtvama i obeštetite ih; prestanite manipulirati Hrvatima u BiH". Kako što prije i lakše izliječiti odnose između Hrvatske i BiH i napraviti ih normalnim susjedima?

Pavelić: Dopustit ću si neskromnost pa reći - baš tako kako sam napisao. Kažem to, međutim, samo zato što su isto to, još mnogo razrađenije i upućenije, rekli i napisali i mnogi drugi, još jako davno, prije nego je rat u BiH uopće bio i počeo. Dopustite da vas podsjetim na otvoreno pismo što su ga Franji Tuđmanu 6. siječnja 1992., iz Sarajeva uputili pisci Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Miljenko Jergović i Ivan Kordić, te Ivo Komšić, reagirajući na njegovu izjavu da bi cijepanje BiH "moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda i interesima stabilnosti u ovom dijelu Evrope". Potpisnici pisma, uz ostalo, pišu: "Onaj tko u političkom uništenju Bosne i Hercegovine može vidjeti bilo kakav interes hrvatskoga, ili ikojega drugog naroda, i 'uvjet trajnoga mira', taj o stvarnom interesu hrvatskoga naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran; onaj tko prema muslimanskom narodu u Bosni i Hercegovini kani provoditi onakvu politiku kakva se trenutno provodi prema hrvatskomu narodu u Hrvatskoj, sam sebi oduzima pravo da zastupa povijesne interese hrvatskoga naroda u cjelini." Njihove su riječi aktualne danas kao i u trenutku kad su napisane - uz, nažalost, dramatični dodatak da su potvrđene u svom onom strašnom i nepotrebnom nasilju hrvatsko-bošnjačkoga rata. 

U posljednjoj kolumni u Novom listu upozoravate na "zaoštravanje nepovjerenja prema Bošnjacima", za šta se koriste i predblaganski dani. Terorizam se fakturiše Bošnjacima, iako oni sami među prvima osuđuju svaku vrstu nasilja. Zbog čega HDZ u Bošnjacima traži neprijatelja umjesto partnera?

Pavelić: Jer ne uspijeva pronaći način za uljudan i učinkovit razgovor, pod uvjetom da s druge strane ima iskrena i dobronamjernog sugovornika. To i jest problem svih ovih godina, ne samo u BiH, nego i na cijelom zaraćenom Balkanu: ekstremističke politike nisu mogle biti provedene mirno, argumentima i nadmudrivanjem, nego samo ratom, nasiljem i razaranjem. Otud svako naše ovdašnje uzajamno žigosanje. Problem je danas još i produbljeniji: s teretom Herceg-Bosne, a sada i pravomoćne haške presude za njezine zločine, HDZ će mnogo teže, čak i kad bi htio, pronaći otvorenog partnera za razgovor. A sve je to moglo biti drugačije, da su samo htjeli.

Sve je u prošlim ratovima bilo dogovoreno. Dva velikodržavna fašizma hrane jedan drugi, jer su jedan bez drugog mrtvi. Mnogi se plaše da ti fašizmi i danas jašu. Ako je to tako, kako raskinuti te velikodržavne veze režima u Srbiji i Hrvatskoj, i te države učiniti sretnijim mjestom za živjeti? To bi se sigurno odrazilo i na stanje u cijelom regionu.

Pavelić: Ne bih rezolutno tvrdio da je "sve u prošlim ratovima bilo dogovoreno". Kada je o prošlom ratu riječ, trebamo se kloniti očitih i jednostavnih istina, pri čemu ne želim opovrgnuti da današnja politika u Hrvatskoj i Srbiji, baš kao i ona devedesetih, preko svojih provoditelja u Bosni i Hercegovini Čovića i Dodika, ne čini ništa dobro Bosni i Hercegovini, štoviše. Pitanje je samo kontroliraju li ti "najbolji neprijatelji" u Zagrebu i Beogradu Mostar i Banja Luku, ili je možda obrnuto. Kako raskinuti te veze? Tisuću je puta rečeno - odustajanjem od ekstremističkog nacionalizma. Prevedeno na jezik ovdašnje politike - nikako. Nažalost, dakako.

Rat u Evropi je završen 1945., a 22 godine poslije, dakle 1967. godine Evropa je bila potpuno obnovljena. Čak su uveliko radnici iz Jugoslavije išli na privremeni rad u Njemačku. Hrvatska je 1979. godine imala veći BDP nego 2015. godine. Jednako teška situacija je i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije. Je li Njemačkoj pomoglo upravo to jer su se na vrijeme odrekli svog fašizma?

Pavelić: Bez sumnje, premda se Balkan devedesetih ne može uspoređivati s Njemačkom četrdesetih, ponaprije zato što saveznici nacizam na Balkanu nisu prepoznali, ili ga nisu htjeli prepoznati, ili im nije dovoljno prijetio, da bi ga prepoznali. Današnja je situacija logičan ishod tog prvog propusta.

Umalo ste dobili otkaz zbog tvrdnje da je jedan visoki dužnosnik HDZ-a bio pripadnik UDB-e. Koliko još uvijek sudbinu određuju ti isti ljudi?

Pavelić: Nisam ja to bio rekao, nego prenio iz drugog medija, utoliko je taj pokušaj otkaza bio još bizarniji. Odgovor na vaše pitanje ovisi o tome koga podrazumijevate pod "tim istim ljudima". Ako ste željeli pitati, koliko našu sudbinu određuju isti ljudi koji su nam, svima zajedno, početkom devedesetih nametnuli nacionalizam, odgovor je - određuju uvelike, svaki dan to osjećamo na vlastitoj koži.

Hrvatska je imala Feral Tribune i usred rata novinare poput pokojne Jasne Babić. Tu su i osobe poput Heni Erceg, Drage Hedla, vas, i naravno Borisa, Predraga, Viktora. Nevjerovatno je da je Hrvatska imala više slobodne riječi u najtežem vremenu rata, nego li danas. 

Pavelić: Nije Hrvatska u vrijeme rata imala više slobodne riječi nego danas. Tada, uz ljude koje ste nabrojili, jedva da je bila još grupica - a ja moram priznati da nisam bio među njima. Danas je mnogo nezavisnih portala i slobodnih autora za koje se u Bosni i Hercegovini vjerojatno ne zna dovoljno. Slično je bilo i u vas: devedesetih, imali ste Dane i Slobodnu Bosnu; danas imate portala koliko ti duša želi. Utjecaj je nešto drugo: može se činiti da su nezavisni mediji devedesetih bili utjecajniji, ali čini mi se da je tomu uzrok bio međunarodni nadzor nad našim državama i nadzor na ponašanjem ovdašnjih vlasti. Danas, kad tog nadzora više nema, prepušteni smo sami sebi. I moram reći, imamo li na umu kakve su nam vlasti, katkad se ugodno iznenadim utjecajem koji, s vremena na vrijeme, ipak uspijemo ostvariti.

Feralova ekipa je još uvijek aktivna kroz neke medije. U BiH i Srbiji također postoje novinari koji pokušavaju biti maksimalno objektivni i u službi istine. Ali se mora priznati da su oni ipak na nekoj vrsti margine. Kako to objasniti?

Pavelić: Lošim i zlonamjernim vlastima, i kupljenim vlasnicima medija kojima nije do novinarstva i istine. Na Balkanu, postala je već zakonomjerna istina da su najbolji novinari i pisci potpuno istisnuti iz središnje struje javne diskusije. Dopustite da javno pitam, vas u Sarajevu: kako je moguće da u bosanskohercegovačkim medijima nema mjesta za Ivana Lovrenovića? Ne bi li taj pisac i novinar - koji je, da podsjetim, o Herceg-Bosni pisao prvi, najbolje i najstrasnije - trebao dobiti glasa u svojoj vlastitoj zemlji? Ne bi li, da se vratim u Hrvatsku, Viktor Ivančić i Boris Dežulović trebali uređivati najvažnije novine u državi? Ne bi li Aleksandar Trifunović u Banja Luci trebao biti podržan od države, a ne da njegova Buka neprestano ovisi o neizvjesnim donacijama i trci za projektima? Naravno da su odgovori na sva ta pitanja pozitivni - ali sve je to već godinama posve nezamislivo. Drugim riječima, u bivšoj smo Jugoslaviji svi toliko navikli na normalizaciju nenormalnoga, da i najrazumnija rješenja zvuče kao posve iluzorna maštanja.