INTERVJU

Prof.dr. Husnija Kamberović: Historijski revizionizam može dovesti samo do dubljih podjela

Objavljeno u kategoriji Intervju na 09.12.2017 19:50:00

INTERVJU

Prof.dr. Husnija Kamberović: Historijski revizionizam može dovesti samo do dubljih podjela

Objavljeno u kategoriji Intervju na 09.12.2017 19:50:00


Husnija Kamberović (Foto preuzeto sa RSE)

Razgovarao: Armin Aljović

Dr. Husnija Kamberović redovni je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za historiju. Historičar, publicist, autor više naučnih radova i knjiga. U javnosti istupa otvoreno i argumentirano.

Posljednja publikacija "Jugoslavija u istorijskoj perspektivi" na kojoj su uz profesora Kamberovića radili ponajbolji historičari u regionu ocijenjena je kao najrelevantniji pristup istraživanju jednog razdoblja zajedničke prošlosti naroda bivše Jugoslavije.

U intervjuu za Patriju govori o posljednjim sukobima u BiH, haškim presudama, historijskom revizionizmu.

Možete li staviti presude Karadžiću, Mladiću i Prliću i drugima u nekakav pravni i historijski kontekst? Je li bilo sličnih primjera genocida i agresije u historijama drugih država?

Mi smo svjedoci da se širom svijeta vode razni ratovi, ali također vidimo da jake države uspostavljaju standarde pravde. Nije to ništa neuobičajeno, tako je bilo tokom čitave povijesti: vođeni su brojni ratovi koji su rezultirali masovnim ubojstvima. Neko je već negdje zapisao da je čitava historija „sinonim za beskrajnu smrt koju su proizveli ljudi“. Rađene su studije u kojima su pravljene usporedbe genocidnih karakteristika nasilja tokom 20. stoljeća, ali smo također svjedoci različitih interpretacija da li je nešto genocid ili ne (šta se dešavalo nad Armenima 1915, na primjer), ili događaji u Ruandi ili Kambodži, ako to gledamo izvan evropskih okvira.

U ovom konkretnom slučaju, kada su u pitanju presude Karadžiću, Mladiću, Prliću i drugima važno je imati u vidu da je na Međunarodnom krivičnom sudu (Haški tribunal) princip po kojem se sudilo individualna odgovornost i dokazivanje individualne krivnje. Tu se nije sudilo državama niti ideologijama, nego pojedincima koji su počinili, nisu spriječili ili nisu kaznili počinitelje zločina.  Pred Međunarodnim sudom pravde vođen je spor između država, kada je Bosna i Hercegovina tužila Republiku Srbiju ze genocid i znamo kako je to završeno. Ove presude Karadžiću, Mladiću, Priliću i drugima, koje su posljednjih dana veoma uzburkale javnu scenu u trima zemljama, trebale bi se i promatrati jedino u tom kontekstu individualizacije odgovornosti, a nikako poistovjećivanjem individualne sa kolektivnom, nacionalnom odgovornošću.  Ali, ipak, treba imati u vidu da ove presude, premda isključivo individualne, imaju jednu dodatnu dimenziju – institucionalnu, jer nije riječ o bilo kojem pojedincu, nego o pojedincima koji su zauzimali najviše vojne i političke pozicije tokom rata.

Na jednoj strani je sudski dokazan genocid, na drugoj agresija. Ne zna se koja je teža kvalifikacija. Kakve su promjene moguće na osnovama tih presuda?

Ja mislim da treba puno smirenije gledati na sve ove presude, te da ih treba detaljno analizirati. Presuda Prliću i drugima napisana je na gotovo 1.500 stranica, i sumnjam da ima puno ljudi u Bosni i Hercegovini koji su je u cijelosti pročitali i analizirali. No, glavne teze su poznate: nesporno je da je u presudama Karadžiću i Mladiću potvrđen zločin genocida u Srebrenici, a u presudi Prliću i drugima je zaključeno da je postojao udruženi zločinački poduhvat, u koji su bili uključeni najviši dužnosnici Hrvatske, pri čemu se spominju Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. To jesu teške kvalifikacije, ali su one donesene na temelju detaljnog propitivanja dokumenata koji su se našli u sudskim spisima.

Pitanje je: šta sada te presude znače i kakve promjene one nude? Ja na njih gledam prije svega kao na poziv na suočavanje sa prošlošću, i ne vjerujem da će njihove posljedice ići dalje od određivanja kazne za konkretne osobe osuđene u tim presudama. Osim toga, mislim da nema mjesta nikakvoj euforiji na bošnjačkoj strani, ali bi bilo dobro da se i u Hrvatskoj tenzije spuste, jer ovu presudu nije donijela Bosna i Hercegovina niti Bošnjaci, nego Međunarodni krivični sud. Čini mi se da bi za Hrvatsku i njene savremene lidere bilo najbolje ukoliko bi ova presuda bila poziv da se više okrenu ka saradnji sa Bosnom i Hercegovinom kao cjelinom, a ne samo insistirati na saradnji, pomoći i podršci Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Ova presuda upravo pokazuje koliko je takvo djelovanje u prošlosti, odnosno oslonac samo na podršku Hrvatima u BiH, bila pogrešna politika.

S druge strane, presuda Prliću i drugima pokazuje da doista valja pažljivo analizirati politiku Hrvatske prema Bosni i Hercegovini tokom 1990-ih godina, ali pri tome voditi računa o raznih fazama te politike. No, to više nije posao ovoga Suda nego posao historičara. Ako je politika Franje Tuđmana od 1991. tretirana kao politika koja vodi ka podjeli Bosne i Hercegovine, te ako je sudjelovanje Hrvatske vojske u operacijama u Bosni i Hercegovini tokom 1993. tretirano kao dio udruženog zločinačkog poduhvata, valjalo bi vidjeti i šta je značilo sudjelovanje te vojske u operacijama 1995, kada su vođene bitke u Krajini, i posebno šta je to značilo za grad Bihać, naprimjer! Bez sagledavanja te cjeline i suočavanja sa raznim zabludama i greškama teško možemo ići dalje. Zato mislim da ove presude jesu poziv i za suočavanje sa zabludama i pogreškama činjenim u prošlosti.

Jeste li se ikada u karijeri bavili ili susretali sa saznanjima o saradnji Tuđmana i Miloševića? Čak je i Haag govorio o njihovim snažnim i iskrenim dogovorima?

O tome sam čitao u knjigama koje se time bave, te čitao ekspertske izvještaje rađene za Haaški tribunal. Neki bliski Tuđmanovi saradnici su o tome ostavili svjedočanstva, neki su to osporavali tvrdeći kako se radi o mitu, ali po svemu sudeći najbliže je istini da su Tuđman i Milošević o tome doista razgovarali, ali da nisu nikada postigli definitivni dogovor koji bi bio predočen u razgraničenja iskazana u kartama. O tome je, konačno, ostalo puno stenografskih bilješki u samom Tuđmanovom kabinetu, koji je kao historičar bio opsjednut da sve to ostane zabilježeno. I sada to historičari koriste. Ali, vidimo da je to koristio i Haaški tribunal, na šta Tuđman sigurno nije računao.

Svjedoci smo da se u Srbiji i Hrvatskoj ruše spomenici narodnim herojima i antifašistima, a grade spomenici najgorim kvislinzima. Mijenjaju se nazivi ulica, skidaju imena antifašista, a ističu ratni zločinci. Upravo smo čuli da je pred UN-om predsjednik Haškog tribunala upozorio lidere Zapadnog Balkana da ne ulaze u rizike historijskog revizionizma.

Ta pojava historijskog revizionizma, mijenjanja naziva ulica ili škola, rušenja antifašističkih spomenika i slično nije ograničena samo na Srbiju i Hrvatsku, ali je tamo jako raširena, jer se na toj reviziji pravdaju zločini počinjeni u ovom posljednjem ratu. Ne zaboravimo da je ratovima 1990-ih prethodila revizija historije Drugog svjetskog rata, pa je ta revizionistička slika služila kao homogenizirajući faktor za novi rat. Naprimjer, revizija uloge četnika u Drugom svjetskom ratu poslužila je kao okvir u kojem su građeni novi heroji i u ovom posljednjem ratu. To je bio model građenja novih heroja.

Srbija i Hrvatska vrve od revizionizma. Postoje li takvi primjeri u BiH?

Naravno da postoje. Pogledajte šta se radi sa Partizanskim grobljem u Mostaru, ili u kakvom je stanju Spomen park na Vracama u Sarajevu, ili šta se promovira kao vrijednost u nazivu nekih sarajevskih škola ili mostarskih ulica. Stalno propitivanje prošlosti je imperativan zadatak historičara, a političke elite bi trebalo iz povijesti uzimati pozitivne vrijednosti i ugrađivati ih u savremenu kulturu sjećanja. Nažalost, izgleda da se u većini postjugoslavenskih zemalja, nakon propasti socijalizma i socijalističke Jugoslavije, nacionalne političke elite odriču i kulturnog nasljeđa socijalizma, iako mnogi kulturni spomenici iz tog vremena pripadaju vrhunskim ostvarenjima u oblasti kulture i umjetnosti i zaslužuju da ih se na svaki mogući način moraju zaštiti. Zašto to rade? Zato što savremenim nacionalnim elitama u postjugoslavenskim državama svako pozivanje na iskustvo multietničke Jugoslavije iz vremena socijalizma predstavlja opasnost po njihov legitimitet kao političkih etnocentričkih elita. Zato se i odriču pozitivnih vrijednosti iz socijalizma, pa i antifašizma, ali primjenjuju jednu vrlo lukavu logiku: oni kreiraju nacionalni antifašizam kako bi pomirili svoj nacionalizam i antifašizam.

Neću vas pitati do kada će u regionu vladati rigidni šovinizmi i revizionističke perverzije. Pitat ću vas do kada će lideri radikalnog nacionalizma moći raditi to što rade i bez reakcija demokratskog svijeta niti snažnijih domaćih slobodoumnih snaga?

U svijetu su populistički pokreti, koji promoviraju nacionalizam i „revizionističku perverziju“, kako to Vi kažete, vrlo popularni. No, mislim da to ne može donijeti ničega dobrog, pogotovo ne na Balkanu, gdje to može dovesti samo do još dubljih podjela. Zato je važno da se zajednički tome suprotstavimo. Kod nas je problem što se pojedinci koji se ne uključuju u dominantne nacionalističke struje odmah tretiraju kao nacionalni izdajnici, iako su to, zapravo, nacionalni heroji. Nužno je intenzivnije približavanje tih „domaćih slobodoumnih snaga“, odnosno antinacionalističkih skupina, ali bi bilo jako loše ukoliko bi to približavanje značilo odricanje od vlastitog identiteta.  Nacionalizam je naš ključni problem, a ne nacionalni, vjerski i kulturni identitet. Nama je nužno bolje međusobno razumijevanje i uvažavanje da bismo mogli ići dalje.

Milivoj Bešlin iz Srbije, Hrvoje Klasić iz Hrvatske, pa onda vi iz BiH, navodimo samo pojedine od vas historičara, da ipak ulazite u javnost i govorite sve otvorenije o zločinima i onome što se dogodilo u prošlim ratovima na Balkanu. Mogu li historičari polako preuzimati taj luč javnosti i istinu se suprotstavljati stalnim političkim lažima?

Znam da ima historičara koji još uvijek žive u 19. stoljeću, kada su historičari bili nacionalni radnici. Međutim, mi živimo u 21. stoljeću i naš zadatak više nije isti kao što je bio kod historičara nacionalnog romantičarskog razdoblja i od nas se sada očekuje puno više odgovornosti na putu razumijevanja prošlosti. Mi našem društvu, pa i našoj nacionalnoj zajednici, možemo pomoći ne kreiranjem bolje prošlosti nego što vjernijim objašnjenjima prošlosti jer jedino tako iz te prošlosti možemo nešto naučiti. Objašnjenjem zašto je srušen Stari most u Mostaru ili džamija Ferhadija u Banjoj Luci, kako su likvidirani ljudi u Kazanima u Sarajevu, ko je i kako činio zločine po srednjoj Bosni i genocid u Srebrenici, mogu nam pomoći da naša društva (u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) suočimo sa tom pošlošću. Ima takvih historičara u svim postjugoslavenskim zemljama, mi već radimo na nekim zajedničkim projektima, otvaramo kanale komunikacije i saradnje, ali bez nametanja „naše istine“ drugima. To međusobno razumijevanje i uvažavanje daje rezultate. Pomenut ću samo publikaciju koju smo nedavno objavili pod naslovom Jugoslavija u istorijskoj perspektivi, koja je u nekim krugovima već ocijenjena kao najrelevantniji i najobjektivniji pristup istraživanju jednog razdoblja naše zajedničke prošlosti. To je nešto što stvarno ohrabruje.