UGLEDNI BRITANSKI NOVINAR

Vulliamy: Nisam siguran šta je Praljak postigao ovim samoubistvom

Objavljeno u kategoriji Svijet na 30.11.2017 14:25:40

UGLEDNI BRITANSKI NOVINAR

Vulliamy: Nisam siguran šta je Praljak postigao ovim samoubistvom

Objavljeno u kategoriji Svijet na 30.11.2017 14:25:40


Ed Vulliamy Foto: Twitter

SARAJEVO, (Patria) - Britanski novinar Ed Vulliamy, koji je tokom rata izvještavao s područja BiH, te potom u više navrata svjedočio pred Haaškim tribunalom (između ostalog i na suđenjima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću) napisao je komentar za britanski The Guardian povodom smrti generala Slobodana Praljka koji je popio otrov tokom izricanja presude pred Haškim tribunalom i kasnije preminuo u bolnici. 

Jutarnji list preveo je njegov tekst iz The Guardiana s engleskog na naš jezik.

 - Bilo je to 6. maja 2006. godine. General Slobodan Praljak bio je na nogama u haškoj sudnici te me ispitivao kao svjedoka. I to nije bilo prvi put kada smo se susreli licem u lice.  

Taj drugi susret bio je u septembru 1993. u njegovom sjedištu u samoproglašenoj državici "Herceg-Bosni". General Praljak je potpisao naredbu kojom je trojici novinara, uključujući vašeg korespondenta, dozvolio da uđu u koncentracijski kamp pod njegovom komandom u Dretelju, pokraj hrvatskog uporišta u Čapljini. U tom logoru bosanski muslimani bili su izloženi zlostavljanju, izgladnjivanju i ubistvima.

S toliko pažnje koja je usmjerena na presudu generalu bosanskih Srba Ratku Mladiću prošle sedmice, mnogi su zaboravili na navodni drugi rat u Bosni, u kojem su bosanski Hrvati nastojali uspostaviti svoj "etnički čist" teritorij. Praljak je tog dana 2006. bio optužen da je bio jedan od vođa tog ubilačkog poduhvata i ja sam bio pozvan na sud da ispričam šta znam o njegovoj ulozi u tome.  

Kao i vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić, Praljak se sam branio, vrlo rječito, te je odbio advokate. Dijelio je Karadžićevu avanturističku ludost, koja bi se mogla smatrati ekscentričnom da nije bilo toliko smrtonosna.

 - Nemamo mnogo vremena. Stoga Vas molim da odgovarate kratko i precizno - počeo je Praljak. Bio je samopouzdana, dominantna ličnost u bilo kojoj prostoriji pa tako i ovoj.

Rekao sam sudu kako smo u septembru 1993., temeljem pisma hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koje sugerira da uvjeti u logorima u Bosni gdje se drže muslimani nisu u skladu sa Ženevskom konvencijom, išli istražiti o čemu je riječ.

Ponovo nam je odbijen ulaz u Dretelj. No, konačno - zbog razloga poznatih samo njemu - Praljak je potpisao naredbu da nas se pusti tamo. Kada smo se pojavili u bivšoj vojnoj bazi JNA i pokazali naredbu komandantu logora, majoru Šakoti, on je bio zaprepašten, ali je poštivao Praljkovu naredbu te smo pušteni unutra.  

U jednom skladištu bilo je smješteno stotine preplašenih muškaraca, koji su sjedili ili čučali. Nešto prije toga vrata su ostala zatvorena punih 72 sata, ostavivši ih da se guše u vrućini i smradu, prisiljeni da piju vlastiti urin.

Nakon toga krenuli smo prema dva hangara na brdu. Vrata su bila otvorena, ali unutra je bilo mračno. Zatvorenici su tamo bili u jezivom stanju - tanki kao kosturi, nefokusiranog pogleda, s problemima na koži. Rekli su nam kako su vrata često bila zaključana, a jedne noću su pijani stražari pucali kroz njih i ubili nekoliko zarobljenika i ranili još nekolicinu.

Vidjeli smo rupe od metaka u metalnim vratima, kao i na stražnjem zidu tunela. Iako muslimani, mnogi zatočenici borili su se za Praljkov bosansko-hrvatski HVO protiv zajedničkog srpskog neprijatelja. Sada su bili zatočeni i progonjeni od strane bivših suboraca.

Svjedočio sam i o raširenom i užasavajućem pokolju u muslimanskoj enklavi u istočnom dijelu Mostara, koju je opsjedala Praljkova vojska, ali prema mome znaju ne za vrijeme kada je on imao direktnu komandu nad njom.

Trinaest godina kasnije, Praljak nije htio čuti za to. Želio je razgovarati o tome kako etničke skupine imaju "pravo suvereniteta" te me pitao: "Je li pravo na odbranu i slobodu obaveza i pravo suverenog naroda?". Nije mu para izlazila iz ušiju, ali osjećalo se kao da je tako. 

Sudac Antonetti je intervenirao:

 - Gospodine Praljak, možete li, molim Vas, postavljati pitanja na koja svjedok može odgovoriti? - i tom stilu smo neko vrijeme razgovarali. 

Praljak je fokusirao svoj pogled na mene i upitao:

 - Jeste li istraživački novinar ili politički novinar?

Rekao sam mu da tokom izvještavanja iz rata "morate, smatram, znati barem malo o političkoj situaciji".

Vrtjeli smo u krug cijelo vrijeme.

 - Gospodine Praljak, sudije s moje lijeve i desne strane... smatraju da postavljate pitanja koja nisu direktni vezana uz stvari koje ovdje nastojimo ustanoviti.

Nakon što je optuženi neko vrijeme pričao o drugom logoru, Gabeli, vrijeme je isteklo i Praljak je insistirao da "iako sam imao puno više pitanja za vas, zaustavit ću se ovdje. Hvala Vam što ste odgovorili na pitanja". U zapisu suda stoji da je svjedok rekao: "Hvala Vam, generale". I to je bilo to.

Praljak je napravio šou u sudnici, ali nisam bio siguran šta je postigao, osim toga šta sam se držao svoje priče protiv ratnog zločinca koji je imao svoju priču za ispričati. Njegova predstava u srijedu bila je odlučnija, ali nipošto izvan njegove uloge - zaključio je Vulliamy.