INTERVJU

Dr. Mujo Begić: Veličina zla u Tomašici se ne zaboravlja

Objavljeno u kategoriji BiH na 12.10.2017 19:40:00

INTERVJU

Dr. Mujo Begić: Veličina zla u Tomašici se ne zaboravlja

Objavljeno u kategoriji BiH na 12.10.2017 19:40:00


Dr. Mujo Begić

Prof. dr. Mujo Begić rođen je u Bihaću. Studirao je u Beogradu i Sarajevu, a zvanje doktora pravnih nauka stekao na Univerzitetu u Bihaću. Uz mnoštvo naučno-istraživačkih radova autor je i nekoliko zapaženih knjiga. Nakon istraživanja "Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi", objavio je knjigu "Genocid u Ključu", zatim "U opsadi 1.201 dan - Bihać, zaštićena zona UN-a". Tu je i veliko istraživanje sa Senadinom Ramićem i Zlatanom Ališićem “Tomašica – masovna grobnica”, pa knjiga "Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine" i ove godine objavljena knjiga "Genocid u Sanskom Mostu".

Patria: U svojim djelima naučno ste istražili genocide u Prijedoru, Ključu i Sanskom Mostu. Vi tvrdite da je genocid nad Bošnjacima bio ne samo u Srebrenici nego i u tim krajiškim općinama. Recite nam zašto to tvrdite?

Begić: Nepobitno je i u brojnim sudskim presudama utvrđeno da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija i da je počinjen genocid. Također, Pretresno vijeće međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu protiv Slobodana Miloševića, u Odluci po prijedlogu za donošenje oslobađajuće presude, (Međupresuda) od 16. juna 2004. godine, utvrdilo je da je počinjen genocid nad Bošnjacima u općinama Ključ, Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. Brojne sudski utvrđene činjenice, prikupljeni podaci i relevantna naučna saznanja u cijelosti i nedvojbeno potvrđuju da su civili i civilno stanovništvo Bosanske krajine bili mete srpskih vojnih i policijskih jedinica kao dio planirane, organizirane i sistematične kampanje potpunog ili djelimičnog uništenja Bošnjaka na navedenom području.

Patria: Imamo Muzej genocida, ali zašto nemamo biblioteku o zločinima nad Bošnjacima i na jednom mjestu literaturu o genocidu nad Bošnajcima dostupnu građanima? Kako sačuvati istinu o zločinu genocida nad Bošnjacima? Koje institucije za „kulturu pamćenja“ moramo praviti.

Begić: Ključno i suštinsko je da se institucionalno bavimo "kulturom pamćenja" i to je najbolji odgovor na zaborav. Nažalost, pojedinačni pokušaji da se istina o genocidu i agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu sačuva nisu dovoljni. Vrlo važno je da kroz instutucije od općinskog do državnog nivoa materijalno i kadrovski uspostavimo ili ojačamo postojeće naučne, stručne i druge institucije koje se bave našom novijom historijom. Danas, oni koji se bave istraživanjem i publikovanjem događaja iz agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu najčešće su prepušteni sami sebi, izostaje finasijska pomoć u publikovanju i predstavljanju tih izdanja.

Osim toga tiraži su ograničeni tako da vrlo vrijedna naučna i druga djela ostaju skoro neprimjećena. Izuzetak su napori Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu da kroz ozbiljna, naučna i temeljita istraživanja da odgovore na brojna pitanja iz ove tematike. Ono što primjećujem jeste i činjenica da jedan velik broj Bošnjaka nije "spreman ili ne želi" da čita ili sluša "teške teme" koje se odnose na brojne zločine protiv čovječnosti i međunarodnog prava počinjen nad Bošnjacima. Mislim da jedino putem institucija, škola, univerziteta, muzeja, medija možemo učiniti korak više u "kulturi pamćenja."

Patria: Vi ste istraživali i zločine genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu. Posebno je odjeknula vaša knjiga „Zločini ustanika u ljutočkoj dolini 1941“. Naime ljudi vrlo malo poznaju historiju i stradanje Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Kakve su reakcije na to vaše djelo?

Begić: Ključno i motivirajuće da sam se opredijelio za istraživanje zločina nad nevinim žrtvama u Ljutočkoj dolini 1941. godine bila je spoznaja da se o tome šutjelo 60-70 godina i da su se 1992. godine ponovili zločini iz 1941. godine nad Bošnjacima. Sistemskim i institucionalnim nametanjem "šutnje i zaborava" od strane postratne jugoslovenske vlasti postignut je puni efekat jer o ovim strašnim zločinima nad skoro 2.300 žrtava Kulen Vakufa, Orašca i okolnih naselja nismo imali skoro nikakvih napisa ili ozbiljnijih istraživanja. Ono što je poraznije jeste činjenica da žrtve tih zločina nikad nisu pronađene, ekshumirane, dostojno pokopane ili podignut bilo kakav spomenik kao podsjetnik na ove žrtve. Knjiga je u svakom slučaju popunila prazninu koja je postojala u našoj historiografiji o ovom događaju. Ono što mi se čini vrijednim pomenuti su autentična svjedočenja nekoliko preživjelih svjedoka zločina ustanika.

Patria: Napisali ste i knjigu o strašnoj grobnici Tomašici. Malo ljudi zna istinu o žrtvama Tomašice. Kako je nastala Tomašica? Kako ste vi i kako su Krajišnici doživjeli i doživljavaju Tomašicu i šta vas je najžešće pogodilo? Kako su reagirali istražitelji i tužioci iz Tribunala sa kojim ste bili nad užasom Tomašice?

Begić: Ono što je ostavilo neizbrisiv trag na mene i moje suradnike i koautore monografije "Tomašica-masovna grobnica" jeste veličina, broj i gotovo očuvani posmrtni ostaci žrtava. Masovna grobnica Tomašica nastala je kao dio plana srpskih vojnih i policijskih snaga da Bošnjake i Hrvate Prijedora eksterminiraju sa tog područja. To je bio sistematičan i organiziran plan da se hiljade ljudi ubije i prikrije debelim naslagama zemlje. Prilikom ekshumacije Tomašice koja je trajala skoro 4 mjeseca najviše su me emocionalno pogađali susreti sa porodicama žrtava. Skoro svakodnevno smo imali susrete sa majkama, očevima, djecom, sestrama, braćom i ostalim članovima porodica. Ti susreti za mene su bili najbolniji. Sa druge strane porodice žrtava su nam i najviše pomogle. Mislim da će Tomašica trajno ostati u mom i sjećanju porodica žrtava i sve ono što se događalo oko nje. Jednostavno ta veličina zla koju smo vidjeli nikad se ne zaboravlja i ne može zaboraviti.

Patria: U vašoj posljednjoj knjizi „Genocid u Sanskom Mostu“ do detalja ste napravili rekonstrukciju zločina u ovom gradu i općini. Definitivno nema nepoznanica u ubijanju Bošnjaka Sanskog Mosta. Tako ste uradili i sa ostalim gradovima u Krajini. Ali, da li tužilaštva rade svoj posao? Čini se da se zločinci šetaju slobodno i mirno po RS-u...

Begić: Osim što radim u Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine ja sam stalni spoljni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i bavim se istraživanjem zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Kroz temeljita i sveobuhvatna istraživanja nastojim istražiti ono što se događalo Bošnjacima na prostorima Bosanske krajine. Ono što mi se čini važnim jeste da uključimo mlade istraživače da se bave ovom problematikom. Ovom prilikom želim javno iskazati svoju zahvalnost akademiku prof. dr. Muji Demiroviću i akademiku prof. dr. Smailu Čekiću, koji su imali velik utjecaj na moje opredjeljenje za bavljenjem istragama ratnih zločina, ali i u mom naučnom sazrijevanju. Što se tiče procesuiranja odgovornih za ratne zločine mislim da se trebaju učiniti dodatni napori na ubrzanju procesuiranja odgovornih za zločine počinjene u Bosni i Hercegovine jer je to put u izgradnji povjerenja među građanima Bosne i Hercegovine. Procesuiranjem odgovornih za ratne zločine poslaćemo jasnu poruku i djelom prevenirati buduće zločine. Ako na ovom planu "zakažemo" šaljemo poruku da se ratni zločini "isplate."

Patria: Krajina i Bošnjaci u njoj su opstali nakon nadljudske patnje i herojske borbe od 1992. do 1995. godine. Čitav taj period od tri i po godine užasa i okruženja je pokazao neuništivost bošnjačkog naroda. Možemo li u svakom većem regionalnom centru imati makar Muzej pamćenja zločina i borbe Bošnjaka i svoju „strategiju opstanka“?

Begić: Ovih dana obilježava se 25 godina od formiranje 5. korpusa ARBiH koji je najzaslužniji za odbranu i opstanak Bošnjaka i Hrvata u tadašnjem Bihaćkom okrugu. Ta borba za odbranu, a kasnije za oslobađanje oko 3.500 kvadratnih kilometara okupiranog prostora Bosanske krajine pokazalo je šta može jedan narod koji je odlučan da brani svoju domovinu, slobodu, čast i univerzalne ljudske i civilizacijske vrijednosti. Krajišnici su i u drugim korpusima ARBiH dali su prepoznatljiv pečat svojim patriotizmom i herojstvom. To vrijeme je za mene, kao učesnika, nešto na što sam najponosniji.

Ono što je nephodno, vrlo važno, jeste izgradnja muzeja ili u okviru već postojećih postaviti stalne muzejske postavke koje će mladim generacijama biti podsjetnik na ta vremena. Nažalost, mi toga nemamo ili su to pojedinačne postavke ratne građe, predmeta i naoružanja. Ono što je mene razočaralo jeste odluka sadašnje Vlade USK da zgradu koju je prethodna Vlada USK namijenila za Muzej 5. korpusa, novom odlukom dodijeli RTV USK. Ovakav potez zapravo govori koliko nam je stalo da institucionalno pamtimo događaje i ljude iz naše odbrambeno-oslobodilačke borbe.