INTERVJU

Kajan: Šteta što Međunarodni tribunal u Hagu nije sudio i „novinarima“

Objavljeno u kategoriji Intervju na 07.03.2017 18:16:55

INTERVJU

Kajan: Šteta što Međunarodni tribunal u Hagu nije sudio i „novinarima“

Objavljeno u kategoriji Intervju na 07.03.2017 18:16:55

Foto Sanel Kajan Arhiv Foto Sanel Kajan Arhiv Foto Sanel Kajan Arhiv Foto Sanel Kajan Arhiv Foto Sanel Kajan Arhiv

Sanel Kajan je reporter na Al Jazeeri Balkans. Dio je profesionalne ekipe ove svjetske medijske kuće od početka emitiranja programa 11. novembra 2011. Prvi posao bio mu je na Radio Mostaru, a potom je uslijedio angažman na Televiziji Mostar, Radiju BiH, BHT1, TV1. Dobitnik je i brojnih novinarskih nagrada i priznanja.

Kajan je nedavno završio dokumentarac  „Sjećanje na herojski radio – Radio Mostar“, koji govori o malom ratnom radiju, jedinom svjetlu na kraju tunela za Mostarce tokom krvavog rata. Upravo na tom radiju Kajan je i napravio prve novinarske korake, iako je imao tek 16 godina.      

PATRIA: Gradski Radio Mostar bio je kultni radio u Hercegovini do '90-ih. Tokom aprila 1992. radio je nasilno preimenovan u Hrvatski radio – Radio postaju Mostar. HDZ je za direktora radija postavio Tomislava Mazala. Redakcija je premještena u tzv Topićevu zgradu. Šta se desilo sa novinarima koji nisu podržali novu politiku Radija?

KAJAN: Na Radio BiH – Ratni studio Mostar došao sam 1993. godine, u kasnu jesen. No, svakako sam upoznat s onim što se desilo samo godinu ranije. O tom vremenu govorile su mi kolege koje su tada radili na Radio Mostaru i prošli „transformaciju radija“. Dakle, tokom aprila 1992. godina tadašnji gradski, javni medij, Radio Mostar preimenovan je u Hrvatsku postaju Mostar. To je uradila tadašnja HDZ-ova vlast, uz svesrdnu podršku i vojnih organa HVO-a. Treba reći da je Ismet Hadžiosmanović, u to vrijeme čelnik SDA za Mostar i Hercegovinu, stao javno uz čelništvo „Herceg Bosne“, te se nije usprotivio preimenovanju Radio Mostara u Hrvatsku postaju. Kasnije su se braća Hadžiosmanovići, koji su 1992. godine vodili gradsku i regionalnu SDA potpuno stavili na stranu Mate Bobana i njegove politike.



Radio Mostar je, u aprilu 1992., naredbom HDZ vlasti, uz podršku HVO-a, izmješten iz svojih prostorija na 18. spratu zgrade „Mostarka“ u podrum tzv. „Topićeve zgrade“. Na čelo radija HDZ je imanovala Tomislava Mazala koji je bio i kadar te stranke. Odmah je naređeno da se na radiju, kojem su u naziv dodali prefiks Hrvatski mora govoriti isključivo hrvatskim jezikom. Dotadašnja muzika zamijenjena je zagrebačkim popevkama, slavonskim tamburicama i dalmatinskim klapama.

Novinari koji nisu podržavali novu politiku radija dobili su otkaze. Većina njih je nakon toga i napustila Mostar i Bosnu i Hercegovinu. Dio novinara koji je ostao u Mostaru, te iste 1992. godine u septembru, s novim snagama, pokrenuo je Radio Bosne i Hercegovine – Ratni studio Mostar.

PATRIA: Jedan od bivših uposlenika Radio Mostara Dario Terzić rekao je da je tog aprila '92. prestalo novinarstvo na Radio Mostaru. Počelo se širiti jednoumlje. U tome se naročito isticao Smiljko Šagolj. Postojao je i Srpski Radio Mostar, koji je također potpirivao međunacionalnu mržnju. Koliko su ti mediji zaista mogli utjecali na dešavanja u Mostaru?

KAJAN: Srpski radio Mostar djelovao je svega nekoliko mjeseci, u vrijeme kada su 1992. istočni dio Mostara i okolna naselja okupirale snage JNA i srpske paravojne jedinice. Ipak, i tih nekoliko mjeseci njihovog djelovanja bile su dovoljne da se i danas, 25 godina poslije, u Mostaru spominje taj medij kao primjer potpunog medijskog zla i mržnje.

Situacija s Hrvatskom radio postajom Mostar je bila drugačija, jer je taj medij djelovao od 1992. do 2009. godine kada im je tadašnja CRA, odnsno RAK nakon bezbrojnih opomena zbog kršenja pravila te agencije i govora mržnje, oduzeo dozvolu za rad, nakon čega je Hrvatski radio Mostar prestao s emitovanjem programa. Stanovnicima Mostara u sjećanju su ostali pozivi s frakvencija Hrvatske postaje Mostar tokom 1993. godine da Bošnjaci moraju nositi bijele trake oko ruke, a na prozore i balkone kuća i stanova izvjesiti bijele krpe i čaršafe. O tome imam i tonske zapise onih kojima su lično neki zaposlenici Hrvatske postaje Mostar kazali da istaknu bijele krpe. U Mostaru žive oni čijih se glasova i imena jako dobro sjećamo, a tokom ratnih, pa i poratnih godina medij na kojem su radili koristili su za širenje mržnje i podgrijavanje tenzija i straha u gradu na Neretvi. Viđam ih često na mostarskim ulicama. Kada prolaze pored mene obore pogled.

Mislim da teško spavaju, a nadam se da će ih sve suze majki i djece zbog njih prolivene pratiti cijeli život i biti im teško breme. Moje je mišljenje da bi oni trebali odgovarati za zlo koje su nanijeli. Ipak, neki od njih nagrađeni su visokopozicioniranim funkcijama u institucijama vlasti, a neki još rade u medijima, pa i u Javnom rtv servisu BiH.

Mogao bih i o imenima...  O, itekako bih mogao. No, doći će vrijeme i za to!

PATRIA: U knjizi 'Dogovoreni rat' novinar Seada Omergića podsjeća na izvještavanje reporterke Rade Đokić koja kaže „Muslimanske snage drže Sarajevo u opsadi iznutra“. U knjizi Normana Cigara „Genocid u Bosni“ govori se o zastranjenjima nekih hrvatskih medija. Pisali su o ubistvima Hrvata koja se nisu desila. Možemo li govoriti o medijima kao saučesnicima zločina?

KAJAN: Uvijek kada sam u prilici ističem da je šteta što Međunarodni tribunal u Hagu nije sudio i „novinarima“. Riječ novinari sam stavio namjerno pod navodnike, jer oni su bili crna mrlja ove profesije, ljudi koji su širili mržnju, sijali strah... Mnogi su pozivali i na progone i ubistva. Oni koji žele, u prilici su u mom dokumentarcu „Sjećanje na herojski radio – Radio Mostar“ čuti dio poruka koje su sa svojih frekvencija upućivali Hrvatska postaja Mostar i Srpski radio Mostar.

Siguran sam da se stanovnici Sarajeva sjećaju šta su radili: Risto Đogo, Ilija Guzina, Rada Đokić, Marica Lalović... I mi u Mostaru imali smo „Riste“, „Rade“, „Ilije“, „Marice“...

PATRIA: U septembru 1992. godine počinje sa radom Radio BiH Ratni studio Mostar. Potpuna suprotnost onome što se do tada moglo slušati u Mostaru. Iz ovog radija širio se optimizam. Pozivalo se na razum i na prekid vatre. Koliko su poruke sa ovog radija čuli građani sa obje stane Neretve?

KAJAN: To bi najbolje bilo pitati građane Mostara. Ovih dana je jedna regionalna tv kuća to i uradila. Pitali su da li se građani Mostara sjećaju tadašnjeg Radija BiH studija Mostar. Neka čitaoci ovog intervjua nađu taj prilog i pogledaju. Svjedočanje građana Mostara utkana su i u moj dokumentarac. I u njemu možete čuti izjave onih koji su slušali Ratni studio Mostar i koliko im je značio.

Prije nekoliko dana, dok sam bio na svom poslu u Sarajevu, telefonski me pozvao jedan stariji gospodin. Reče da živi u Sarajevu, ali je iz Mostara. Gledao me, kaže, na televiziji, vezano uz moj radijski dokumentarac „Sjećanje na herojski radio“ i volio bi da se vidimo i porazgovaramo. I dva sata nakon toga smo se i susreli. Čovjek od nekih 80-ak godina, meni nepoznat. Pričao mi je, a ja uz njegovo odobrenje snimao, njegovo svjedočenje iz Mostara. Tokom svoje priče reče da je jedno vrijeme stanovao u Mostaru na adresi Stjepana Radića 76 B. Dah mi zastade. To je ulaz i u kojem sam ja živio tokom rata. Zgrada Vranica! On na drugom, ja na desetom spratu. U prizemlju se nalazio Radio BiH – Ratni studio Mostar.

Ispriča mi nevjerovatnu priču o jednoj magnetofonskoj traci koju mu je tada, 9. maja 1993. godine, dok je zgrada Vranice gorjela, dao, kako mi reče, neki momak s radija dok su ga vojnici HVO-a odvodili. Traku je sakrio na mjesto na koje nije mogao nakon toga dugo doći... I kada se vratio, poslije 10 godina – traka je bila tu! Donio mi je! To su tonska svjedočenja poput onih iz mog radijskog dokumentarca! Teška sudbina Mostara i njegovih stanovnika '90-ih.

Donio mi je nešto toliko vrijedno. Kaže, nije znao šta je na traci, a nije imao gdje ni čuti, jer magnetofoni odavno ne postoje. Reče mi gospodin, Džudža se preziva, na kraju tog razgovora da je inače s Luke. Mostarskog naselja gdje sam i ja rođen i živim. Spomenu i sokak u kojem je rođen. Ja zanijemih. Sokak je to u kojem sam i ja rođen, odrastao i sada živim sa svojom porodicom. Saznadoh da sam praktički odrastao ispred njegove rodne kuće, čiju avliju i danas krasi velika japanska jabuka, na koju smo se kao djeca iz sokaka voljeli penjati i jesti njene ukusne plodove. Gospodina ranije nikad nisam vidio, jer se davno odselio iz tog kvarta.

Ali, što je reći sudbina ili Božje davanje! Nakon toliko godina da se upoznamo, a toliko toga imamo zajedničkog. Pričao mi je koliko mu je značio medij na kojem sam počeo raditi 1993. godine kao spiker, da bih završio kao glavni i odgovorni urednik tog istog radija, prije nego što ću doći u Sarajevo na Al Jazeeru.

PATRIA: Spominje se da je Ratni studio Mostar građanima zamijenio i kino i pozorište i šetnju. Pokušavali ste vratiti zajedništvo među ljude.

KAJAN: U vrijeme kada je grad izgubio sve one vrijednosti koje su činile grad, a stanovnicima se pokušavale naturiti neke druge „vrijednosti“ Ratni studio Mostar pokušavao je sačuvati Mostar. Bar onaj u našim srcima i sjećanjima. Grad je bio razoren. Kina i pozorišta više nije bilo. Ipak, na talasima tog medija imali smo i obrazovni program i program iz kulture. Pozvali bismo pjesnike da čitaju svoje pjesme, s likovnim umjetnicima bismo razgovarali o slikanju, izložbama... Predstavljali bismo neke stare knjige, nanovo. Sve da bismo sačuvali duh grada kojeg su željeli potpuno ubiti!

U vrijeme kada su neki drugi mediji upućivali poruke pune mržnje i širili strah Radio Mostar je pozivao na mir. Sačuvao sam na starim audio kasetama i magnetofonskim trakama jedan takav poziv i apel. Poslušajte emisiju „Sjećanje na herojski radio - Radio Mostar“ koju možete pronaći i na YouTube-u i čućete te poruke. I bit će vam jasno.

PATRIA: Kako ste naplaćivali svoj rad iz tih ratnih godina?

KAJAN: Šaljem vam fotografiju svoje „plate“ iz 1993. godine. Nekoliko takvih "novčanica" i obroci u Ratnoj kuhinji u Mostaru. Prije 24 godine! A ja ponosan i sretan jer, eto, zaradih svoju prvu platu. Radili smo srcem I dušom. Znali da smo na pravom putu. Za svoj grad, svoju zemlju, svoj narod, za sebe... Za prave vrijednosti. Bili i ostali.


 

PATRIA: Ratni studio Mostar je još tada upozoravao na problem nacionalističkih medija koji šire mržnju. Predviđao je propast tih medija. Neki su zaista i ugašeni. Koliko mediji 20 godina nakon rata dopronose smirivanju ili potpirivanju sukoba u BiH? Često se govori o nasilju nad novinarima, ali ne nasilju medija?

Nedavno sam, gostujući na jednom radiju, govorio o toj temi. Mediji i danas, na žalost ili i na sreću utječu na kreiranje javnog mišljenja. Zašto kažem i na žalost i na sreću?! Postoje, hvala Bogu, mediji čiji novinari rade svoj posao onako kako bi i trebalo, poštujući pravila struke. Trude se ukazati na nepravde u društvu, ali i na one pozitivne primjere kojih još uvijek ima. Postoje mediji koji ne gledaju prvo na to kako ti je ime, nego
kakav si čovjek.

S druge strane, nažalost, još djeluju mediji koji su otali u 90-im godinama. Svakodnevno na mediju koji je javni rtv sevis bh entiteta RS možemo vidjeti i čuti jednu „novinarku“ koja Sarajevo naziva „samoproklamovanim Sarajevom“, „Teheranom“. Ona upotrebljava nevjerovatne termine poput „zelenih sa sarajevskih sećija“, „takozvane Baščaršije“,
„islamističke kasabe“. A svakodnevno je u tom istom gradu kojeg toliko mrzi i omalovažava.

Ponekad mi je i žao, jer mržnja i bolesno jednoumlje razara njenu dušu, a očito i mozak. I, nažalost, nije jedina.
Srećom, takvi su u manjini. Poruka onima koji ovo čitaju je – izbrišite takve tv kanale sa svojih televizora, preskočite takve radio stanice na svojim radio prijemnicima, nemojte čitati takve novine. Oni će nositi biljeg sramote cijeli svoj život. A i nakon njega.