Politika i taktika: DRŠ'TE LOPOVA!

Piše : Prof. dr. Hanka Vajzović

Odavno je na našim prostorima poznat model političkog djelovanja po kojem se prvo zakačiš oko «love», pa se onda raziđeš ideološki.  Dakle, kad se u nas političari posvađaju oko (nad)moći, imovine, dobitka ili probitka – sljedeći je korak unaprijed poznat: odmah  (žurno) dovedu u pitanje koalicije ili se međuetnički zagužvaju, a onda se «strane u sukobu», zarad vlastite, najčešće personalne računice, počnu zaklinjati kako ih ne zanima nikakva matematika, mada je svima jasno da bez matematike (broja «ruku») nema ništa ni od računice. To je tako, digitron je čudo – zbrajanje ruku, pa dijeljenje resursa, pa oduzimanje šta se i koliko može. Ništa novo, naviknuti smo već na takav pristup: jedno misliš, drugo pričaš, treće radiš. Baš kao što je u pristupu sigurnosnim pitanjima suština da «ništa nije onako kako naoko izgleda», jednako je tako u politici najefikasnija odavno isprobana formula: pritisni ideološki da bi hajrovao materijalno;  upri prstom u jedno, ako hoćeš ostvariti drugo; zapomaži «drš'te lopova!», ako hoćeš sumnju skrenuti sa sebe;  laj na drugoga (ovih dana najčešće, najžešće i najpoganije na Komšića), dok tebe nije ko šta pitao; cvili nad izbornim zakonom, ako želiš bez političko-pravnih komplikacija i bilateralnih «zafrkancija» do drugih ciljeva, pa i do tuđe imovine.

U praksi to, da banaliziram, zvuči otprilike ovako: znaš da sam ti prijatelj i da ti mogu (ne velim i da hoću!) biti potpora; želim da svoj prostor urediš po mome ukusu, kako meni paše; u ime dobrosusjedskih odnosa želim da sve što je tvoje bude naše i to radim za tvoje dobro, pa zato nije lijepo da se (na komšiluku) buniš i tražiš nekakva ili ikakva svoja prava.

Tako je u nas i na mikro i na  makro planu. Nećeš me, valjda, radi šamara(nja) tužiti, nećeš negodovati što ti pomjeram među ili granicu, što te po mahali tračam, što ti u avliju istresam svoje smeće (sa Pelješca) ili uz među odlažem svoj otpad (nuklearni), što ubirem plodove sa tvoga posjeda (Buško jezero, Drina, Janja), što ti prepriječim pristup glavnoj cesti (Pelješki most), što ti otimam tvoje kupljeno ili naslijeđeno (nekretnine), što jednostrano izlazim iz međunarodnih ugovora (Ploče, Doljani). Šta god i kako god, ipak nije lijepo da zbog toga prigovaraš, čak niti verbalno negoduješ, a pogotovo da tražiš pravnu zaštitu, jer za to, uostalom,  nema ni potrebe: sve se može riješiti bilateralno, dijalogom, dobrosusjedski – treba razgovarati (šta nas košta!?), mada ću ja ionako uraditi kako sam zamislio ili naumio.

Puno je takvih priča među susjedima, brojni su konkretni primjeri, ali nije prilika sve ih ovdje nabrajati. U fokusu je ovaj put sudbina imovine Bosne i Hercegovine, zatečene na prostoru susjedne Republike Hrvatske. Zapravo, kratak osvrt u kojem uistinu nemam namjeru doljevati ulje na dobrosusjedske odnose. Štaviše, ni jednu zamjerku ovom prigodom ne upućujem našim zapadnim susjedima (ovaj put niti istočnim), koji nas, kako bi  rekla predsjednica Grabar-Kitarović,  tako «snažno grle granicom». Uostalom, odnos RH prema imovini BiH, iz njihovoga je ugla i legalan i legitiman, jer oni nam ništa ne otimaju osim što, u nas bi se reklo «sve po zakonu» (svome, dakako), jednim friško i uredno objavljenim Javnim pozivom naše nekretnine nude zainteresiranima pod zakup i uz naknadu, i to na period od tri desetljeća. Naknade će, naravno, uzimati sebi. Pa dobro, i nisu kakve, sve je pojeftino, vjerovatno s razlogom: em ne možeš tuđe (za)cijeniti kao vlastito, em je riječ o mnogokvadratnim «hotelčinama» u koje će zakupci morati puno uložiti. Pošteno, pogotovo što ni stvarni vlasnici, kažu, neće biti zakinuti, jer će nakon 30 godina (ko živ – ko mrtav!), ipak moći (?) doći svako do svoje imovine. Doduše, pod tri očekivana uvjeta: da tada budu živi (kao subjekti), da budu u stanju kompenzirati (iskeširati) sredstva utrošena na dokapitalizaciju i da, u međuvremenu, susjedi ne donesu novi zakon po kojem bi bilo «prošao voz!» iliti «vlak».  Kako god, zasad su stvari kakve jesu, no nije do susjeda. Balašević bi rekao: nisu krivci ... (oni), krivi smo mi ... koji smo ćutali. I jesmo, živa je istina, a i kad smo šta (pro)govorili, najviše pred izbore, očito nismo ništa (u)radili. S razlogom, reći će odgovorni, imali smo preča posla. Jer, k vragu državna i društvena imovina ako je ugrožena ičija konstitutivnost, ako ne znaš koja ti je prva koja li druga domovina, ako ne «proguraš» akcize, ako ne dobiješ nekog svoga u «nezavisnome» Tužilaštvu i još «nezavisnijem» CIK-u, ako ne prođeš na izborima, ako ne možeš «utrčati» u vlast, ako ti se nameće građanski unitarizam ili BHS jezik, ... To  je ono što nama treba, a imovina - tek koliko ona lična iliti osobna. 

I da je, bogdo, to sve. U Bosni je (i Hercegovini, naravno) uvijek turbulentno – u pravilu hronično (tema napretek), pa onda u intervalima akutno. Jer, malo-malo pa se nešto zakuha i svi se uzbudimo, a onda i «najžešća» priča prekonoći splasne pod naletom kakvog novog  «važnog pitanja», nečije izjave ili politički isplativog «vitalnog» (konstitutivnog) interesa. Mediji, dakako, sve «budno» prate i euforično «informiraju» javnost, intervjuišu ili u goste pozivaju «viđenije» političare da «vaze» o «svojoj malenkosti» ili pričaju koješta, najčešće (pleonastički) «u svoje lično ime», odgovarajući najradije na ono «ako mene lično pitate», makar ih to nešto novinari i ne pitali. Pa uz to nam mediji ekskluzivno prenose nekakve «more bit jest – more bit nije» izjave predstavnika Međunarodne zajednice i, «kao biber po pilavu», mudrovanja «profesionaliziranih» (samozvanih ili takozvanih) političkih analitičara. I to nam je svakodnevnica: koji god portal otvoriš (čast malobrojnim izuzecima), kao jaje jajetu: jedan novinar ili medij istraži, drugi «pođone»; jedan slaže, drugi serbes preuzmu, pa neki još dodatno, u ime slobode govora, obogate takve sadržaje komentarima čitave «vojske» anonimnih, isfrustriranih i besposlenih botova. A teme, dešavanja, događaji, izjave – sve žešće od žešćeg. Zakuha se, proključa, skine s vatre, ohladi, pa ili nepovratno (od)baci ili eventualno zamrzne do nekog novog podgrijavanja. Tako to radi većina medija i većina naših «plahih» novinara, a narod k'o narod: čita, sluša, gleda, misli da zna, navija, sekira se, prepričava – danas jednu temu, već sutra neku goruću drugu. Prava tematska riznica, pa što god da se i ovdje u tekstu spomene, opet ostaje važnije, bolje, opasnije, jadnije ili gadnije. Sljedeći su primjeri zato samo ilustracija, novijeg su datuma, odabrani bez osmišljene selekcije, dakle uz ono uobičajeno «recimo». 

Recimo akcize. Trajalo je i trajalo. Hoće pa neće, bit će dovoljno «ruku», pa ne bude. Baš  kao kladionica: ko će kako glasati; ko pritišće koga; ko je pojeo, a ko ni okusio nije «međunarodne» kolače; ko je jednom glasao pravdajući se da tako treba, pa drugi put nije, jer opet, navodno, baš tako treba i onda se iznova predomislio? Zadeverani naši stranci, zadeverani parlamentarci, bihuzur građani. No, mic po mic, presudi Ikea vjerujući, tobože, kako će sve biti po zakonu i transparentno, kako ćemo nakon usvojenih akciza dobiti transportnu strategiju i dugo očekivane ceste, dok većih poskupljenja, razumije se, neće i ne smije biti.  Elem, prošle akcize iliti putarine, pare se entitetski koje-kako podijelile i ... Ceste - ništa, gorivo – svašta (skočilo na 2,5 marke), ostala poskupljenja, kažu – sitnica. Ali, vrijedilo je, slijedi opći napredak, eto samo što nije! Jer, «para vrti gdje burgija neće». Doduše, vlast obično kuka da para nema, ali se desi i poneki svijetao primjer. Tako iz medija saznajemo da nam je ministar prometa i komunikacija «donio» dvije i kusur milijarde. Ne sjećam se je li KM ili Eura i ne znam  šta znači «donio» - niko to «Njegovu malenkost» ne upita. Doduše, znamo da je nakon dva-tri «kamena temeljca» (uz milion i kusur budžetskih maraka za obeštećenje Strabaga) Svilaj ipak kren'o (ma nije kren'o), a bogme bismo se i na tom Koridoru VC (koji u 3D zbilja impozantno izgleda) mogli nečemu nadati – mogli, samo  kad to ne bi kočili tenderi, projekti, eksproprijacija, šta li sve ne.  No, nije kriv ni jedan ministar, jer «da se njega pita, budite uvjereni» da bi se sve riješilo po principu «dajte nam pet dana», pa ćemo «ja i moji saradnici...», jer se «dijalogom može sve riješiti». I opet niko ne pita što kadgod (nekad u to pola mandata, a bogme i nije samo pola) taj neki ministar ne nađe tih pet dana i ko mu uskrati priliku za dijalog?

Pa, recimo, Pelješki most.  Priča ide, pa ne ide, pa plane, pa stane, ugasi se dok ponovo ne bukne. Nekad se pokrene s jedne, nekad s druge strane: prava jednih naspram prava drugih. Problem su prvo gabariti, visina i širina, pa neškodljivi prolaz, granica, koridor, granični prijelaz na moru. I sve nam je: bit će, ako Bog da, u  duhu dobrosusjedskih odnosa. Susreću se ministri, vlade, visoki evropski zvaničnici. Najave temu, obećaju rješenje, uzbune medije i uzbude građane (osobito one konstitutivne) i opet – ništa. Pare za Pelješki most EK odobrila. Kako (?) – ne zna se ni danas, možda niti sutra. Susjedi kažu, orilo – gorilo, Most ide. Doduše, gradnja iz nekih razloga još uvijek ne počinje (?). BiH na sve to otresito insistira: prvo granica i koridor (!), iako za više od dvije decenije ni taj granični prijelaz na moru nismo uspjeli «isposlovati» (ministar finansija ne da, a predsjedavajući se ne baš zamjerao). Hrvatska tvrdi da «papir» za gradnju Mosta imaju, BiH tvrdi da ga nije dala, iz Evropske komisije, po običaju, uglavnom «valiraju» (u nas se kaže «talasaju»): te treba Most graditi – te ne treba, može – ne može.  I tako, nema šanse dokučiti istinu da li je Neko Naš ipak nešto u korist susjeda potpisao. Čisto da znamo!  No, i kad se nedavno (u)činilo da bi ta vremešna enigma mogla biti riješena, stvar propade. Priznao  u medijima predsjedavajući Predsjedništva BiH da mu je prvi čovjek Evropske komisije u BiH rekao «u četiri oka» kako je, izgleda, ipak neko «naš» dao saglasnost za Pelješki, a Ko je to bio, ipak nije mogao odati, jer je zamoljen za konspiraciju. I, šta će čovjek, dao riječ, valja ćutati. Nevjerovatno! Navedenim se detaljom, doduše, građani nisu masovno uzbudili, jer je očito malo ko shvatio o čemu je riječ.  

Ili, izbori, recimo.  Prvo je bilo da se uopće ne mogu raspisati, dok se ne riješi Izborni zakon koji je, nakon apelacije jednoga zastupnika iz Hrvatskog sabora, ostao nedorečen, krnj, praktično neupotrebljiv. U međuvremenu je to pitanje pokušala riješiti maksuz oformljena ad hoc Komisija oba doma PSBiH, ali ni poslije brojnih sjednica (čak i u Konjicu držanih), ništa nije urađeno, pa su izbori ipak raspisani. Potom je rečeno kako iz istih razloga izbori ne mogu biti održani dok se (a ima, kao, dovoljno vremena) ne riješi pitanje izbornog zakona. No, dođe u tom iščekivanju i «dan D» i – izbori se ipak održaše. Pa rekoše da izbori neće moći biti implementirani - što zbog zakona, što zbog (ne)legitimnih predstavnika i tome slično, pa i ta priča splasnu, mada se nikad ne zna šta ko smjera i šta se tu još zakuhati može. Kako god, čini se da u nas nema veze ni zakon ni Ustav, ni što su «kalirale» tone papira, niti što ne bijaše video-nadzora i skeniranja. Važno je tek da je neko mnogo mudar i vješt skontao napredak: crvene i plave olovke i prozirne kutije, slične onima za alat iz Binga.

Ima tema, rekoh, napretek, a turbulencije doprinose da narodu ne bude dosadno. I nije tu kraj uzbuđenjima. Dobili smo pred same izbore, reklo bi se prekodana, novog predsjednika i sekretara CIK-a i prekonoći nove biračke odbore, ali i razne zavrzlame oko biračkih spiskova. Sve je to ostavljalo prostora pitanju: treba li rezultate izbora poništiti ili iznova brojati? Dileme su nedvosmisleno otklonili upravo CIK i tzv. Međunarodna zajenica. Prvi rekoše kako je to pritisak na njihovu nezavisnost, dok drugi poručiše: što prije uspostaviti vlast! I, tu se priča završi: tresla se gora, rodila se bh. demokracija. Džaba se Demos uzbuđivao, nervirao i jogunio, džaba neke stranke ulagale prigovore, skupljale dokaze, prijetile koje-čime, džaba pojedini kandidati negodovali i obećavali da mandate neće preuzeti dok se  na čistac ne istjera istina i pravda. Sve je džaba i sve je isto (samo njega nema). Jedino tema za medije i narodno uzbuđenje ni ubuduće neće nedostajati: za koji će se popis opredijeliti CIK (tih nekoliko neprikosnovenih i «nezavisnih» ljudi), hoće li se Ireni vratiti volja da radi (rekla je bila da volje više nema), ko će s kime u vlast i ko s kime nipošto neće, hoće li se sastati, koalirati, ujediniti se ljevica ili lijevo-građanski blok (tako se nazivaju ma šta to značilo), šta će biti sa Savezom za promjene, šta smjeraju Mile i Dragan, kako će se slagati članovi Predsjedništva, jesu li se i danas sastale petorke ili šestorke?  Ovo posljednje, moram reći, nekako neodoljivo podsjeća, zasad samo terminološki, na neke prethodne petorke, šestorke, sedmorke (kako kad) koje su ne tako davno, u prošlim mandatima «žarile i palile» izvaninstitucionalno rješavajući sudbinu građana (sami ili sa predstavnicima Međunarodne zajednice) vodajući se po ugostiteljskim objektima, a da nisu bili u stanju riješiti ni Sejdića ni Fincija.   

Sve u svemu, šalu na stranu, narod je izluđen. I dok još uvijek budno pratimo i nagađamo hoće li se CIK prikloniti Ustavu ili Izbornom zakonu (a to nam dvoje kompatibilno nije), hoće li, dakle, uvažiti jedan ili drugi popis stanovništva, te šta će biti sa Borjaninom apelacijom, hoće li i kada biti konstituirana vlast, pa i hoće li doći istina i pravda za Davida i Dženana... – dođe nam i zateče nas (u neradne dane) nova vijest i nova tema. U zabunluku i u neznanju ode nam država na pazar. Tako stvari stoje, a ako nisam u pravu, Fadile oprosti!

U subotu su (da, da! – ljudi i vikendom rade i to, reklo bi se, vješto tempirano!), dakle 10.11.2018. godine, naši susjedi (Ministarstvo državne imovine RH) objavili Javni poziv za podnošenje ponuda za zakup nekretnina (br. 1/2018-S) sa spiskom na kojem su  većinom nekretnine u vlasništvu naše države. Ne znamo da li će to biti ocijenjeno kao  dobrosusjedski čin (sudeći po izjavama našega ministra pravde, izgleda da baš hoće), ali se svi, htjeli - ne htjeli, moramo složiti da je to urađeno i legalno i legitimno, transparentno i, što bi se u nas reklo, «sve po zakonu», doduše (samo) njihovom. I to onom oko kojega se u neka doba također bila digla prašina (mediji, političiri, prijetnje, obećanja, bilateralne doskočice, politički analitičari) i, po običaju, uslijedile zakašnjele reakcije. Riječ je, kao što je poznato, o Zakonu o upravljanju državnom imovinom RH, koji je usvojen 30. svibnja / maja 2018. godine (nakon što je prethodno bio pola godine u proceduri i mi to znali, ali odignorisali), kojim je uređeno da RH može bh. imovinu davati pod zakup (koncesija) na 30 godina. Kad se ta vijest polovinom ove godine u BiH «nenadano pročula», imali smo jednu od situacija o kojima sam govorila na početku ovoga teksta: svi su se uzbudili, mediji se užarili, političari objašnjavali kako će energično djelovati, kako će žurno oformiti mješovite radne skupine. Ispostavilo se tada ili se moglo zaključiti da ni naše «maslo nije za ramazana», da nismo (dovoljno) brinuli o svojoj imovini, da odgovorni nisu (kvalitetno) radili svoj posao ili da neki jesu, ali bezuspješno. Spominjala se tada država, entiteti, sukcesija, privano vlasništvo, privredni subjekti. Opet čitav zabunluk. Stručnjaci su našu ukupnu imovinu  u RH procjenjivali na više od dvije milijarde KM, političari obećavali politički pritisak, a građanima od to oboje, skakao tlak. I, od svega opet – još jedno ništa.

Problem dakako nije od jučer. O njemu su vlasti navodno, kao i o Pelješkom mostu raspravljali i na onoj čuvenoj (medijski također pompezno najavljivanoj) zajedničkoj sjednici Vlade RH i VMBiH, održanoj polovinom 2017. godine. Da li se tada i šta u vezi sa imovinom i izgradnjom Pelješkog mosta razgovaralo i dogovorilo, ni danas se ne zna. Hvalili se svi jesu da to hoće biti na dnevnom redu, ali se od Vijeća ministara BiH ni do danas nije mogla izvući ikakva konkretna informacija, ni štura makar ili polovična. Zašto, ni to ne znamo.

Elem, kad je prije nepunih pola godine usvojen taj sporni zakon, moglo se očekivati da će se on nekad početi i primjenjivati. No, mi smo ovih nekoliko dana ipak «iznenadjeni i uvrijedjeni». Zašto, opet ne znamo, jer je tada, tog 1. juna ove godine, predsjedavajući VM rekao da je «naša zemlja već pokrenula određene postupke», da na to imamo puno pravo, te da će «u konačnici imovina BiH biti zaštićena». Nije naravno pojašnjavao što to sve znači, ali je dodao kako «nije trebalo doći do ovoga», jer je «riječ o našem prvom susjedu koji je trebao voditi brigu o odnosima s BiH i ne usvajati ovakav zakon koji može nanijeti nemjerljivu štetu BiH».

Šta je od svega toga bilo, nije poznato. U međuvremenu je VMBiH zadužilo, kažu, ministra pravde da se pozabavi ovim pitanjem i nastalim problemom. Šta će on uraditi, čut će se ili makar naknadno saznati. Ako je pak suditi  po najnovijoj njegovoj izjavi (Hvala Hrvatskoj što je usvojila taj zakon), koja baš i nije posve razumljiva, moglo bi to izgledati kao: zadužiti liju da pričuva  koke ili vuka da pripazi ovce. Sve u svemu, čini se da ćemo (ne bude li, osim postojećih gorućih tema, u fokus uskočila kakva nova ekskluziva) još dugo raspredati o bilateralnim dogovorima, mješovitim ekspertnim timovima i radnim skupinama koje se: još uvijek nisu imenovale, nisu se sastajale ili nisu ništa uradile. I ko onda kaže da u nas nema promjena (hoćemo promjene!) kad svaki dan imamo nešto novo, adrenalinske teme i vječite dileme: da li više zamjerati nekome tuđem što te napada ili nekom svome što te ne brani? Odgovor nije težak ako je iskren i racionalan, no vrijedi možda za naše prilike isprobati se i sa drugim sličnim pitanjem: da li više volimo svoga koji nas gazi ili tuđega ako nas pazi? Opredijelimo li se za ovo drugo, ima za nas nade. Ako ne nacionalno, onda makar interesno i racionalno. 

Šta reći za kraj? Kako zaključka nema iz «objektivnih razloga», možda će najprikladnije zvučati podsjećanje na ratni vapaj moje imenjakinje: Nedime dragi, šta nam ovo rade!? Dodajem mudrost za razmišljanje: nije naš problem što će vuk biti sit, ali je do nas ako / kad / što ovce nisu na broju. I da, umalo da zaboravim preporuku čitateljstvu: Ako se želite dodatno nasekirati, kliknite OVDJE.