'Nož, žica, Srebrenica' se pretvara u krik sramote

Piše : Amina Čorbo-Zećo

I ovoga 11. jula odjekivat će 8.372 bola, krika i uzdaha. Proučena Fatiha i očekivanja da 'sutra' donosi dugo očekivani smiraj – jedina je nada za porodice svirepo ubijenih u genocidu, najstrašnijem zločinu na tlu Evrope u modernom dobu.
Pravda i istina još uvijek lutaju srebreničkim poljima smrti.

Pomirile su se majke već odavno da se njihova tuga i bol ne mogu umiriti nikakvim ovozemaljskim činom. Jedino kosti u mezaru i mjestu gdje se one za života mogu vraćati donose malu utjehu. Tu još, iznad humki, živi njihova ljubav i tu mogu prosuti svoje suze. Ni srebrenički cvijet na reveru pojedinih ne znači ništa, jer izgovorena riječ ubode tačno u sjećanje i žive rane. 

„Majko, oče, što vas nema“, pitaju se u Srebreničkom infernu. Teško je objasniti i odgovor na ovo pitanje ne postoji. Skoro 9.000 svirepo pogubljenih ljudi u samo nekoliko dana i to samo zato što nisu dio vaše nacionalne ili vjerske skupine. 

Zvijeri ubijaju zbog gladi. Mržnja kao i zločin nisu objašnjivi nikakvim razumom. Šta je onda Srebrenica svakog 11. jula? Postoje bolesni politički moćnici i njihovi poslušni sljedbenici zločina. Ti ljudi kojih se normalan čovjek stidi negiraju i žele da se zaboravi! Više od 8.000 bijelih nišana bodu u oči. Ko je bio u Srebrenici na tom tužnom polju, zna kada zažmiri da obrisi bjeline ostaju dugo u tami očiju. Mi nećemo zaboraviti. A oni neće priznati, iako se šapatom govori da se dželati sve više boje 11. jula. Više nego uplakane majke, sestre, siročad...

Morat će jednom pogledati istinu u oči i okrenuti novu stranicu za budućnost. Morat će, ma koliko se opirali, poštovati civilizacijske standarde. Jer, Srebrenica je, jasno je svijetu, svemiru - presuđeni genocid i sudska i naučna i planetarna činjenica.

Sve više zemalja Evrope i svijeta obilježava 11. juli, svjesni da samo prenošenje sjećanja na genocid može učiniti da se takvo zlo više nigdje i nikome ne ponavlja. Oni koji negiraju ostaju usamljeni i sve su usamljeniji. Svijet je vidio dovoljno: Parola „Nož, žica Srebrenica“ se pretvara u krik nečije sramote.

Žrtve još čekaju. Broj onih koji se ukopavaju sve je manji, a još se traga za oko 1.000 žrtava. Mnoge majke već su otišle na drugi svijet, a da nisu sinove ispratile u vječni smiraj. 

I ove godine, svi koji osjećaju ovu vječnu julsku bol nadaju se jednom. Istini o mjestima gdje zemlja krije njihove najmilije. Dugujemo to njihovim dušama i da se kosti polože u mezarje. Važno je nastaviti tragati za istinom dok se i posljednja žrtva ne nađe. Sve drugo je izdaja žrtava i njihovih porodica. 

Odgajati mlade u duhu tolerancije i zajedništva je obaveza. Sve dok njih 8.372 ne bude pod svojim nišanom bijelim bol i tuga će jačati i proći neće nikada - ni za 8.372 godine. 

Julska bol je bolest i za nju nema lijeka. Javlja se uvijek u isto vrijeme, a obično je sapere kiša kad se tabuti spuste u zemlju i duše nađu svoj mir. 

Ne zaboraviti, vječno je pitanje pravde i istine.