Prva osuđujuća presuda Mehanizma za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu

Piše : Doc. dr. Enis Omerović

Kada je protiv, sada već osuđenika, Vojislava Šešelja početkom 2003. podignuta prva Optužnica za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona ili običaja ratovanja, nekako iste godine će sudije Međunarodnoga krivičnoga tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) inicirati osmišljavanje plana, koji će postati poznat kao strategija okončanja rada ovoga privremenoga međunarodnoga sudskoga tijela. Bilo je to vrijeme, čini se, kada je ICTY već bio uhvatio pune zamahe svoga pravosudnoga djelovanja, a trebalo je početi razmišljati kako će jedan međunarodni krivični tribunal, koji je osnovan rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija i koji je radio kao njegovo pomoćno tijelo, okončati svoju misiju „dijeljenja pravde“, nakon što su nirnberška i tokijska suđenja već odavno bila završila. Vijeće sigurnosti UN tako će podržati ovaj plan u svojim rezolucijama iz 2003. i 2004. Dok su sve istrage okončane do kraja 2004, okončanje prvostepenih postupaka, odnosno okončanje cjelokupnoga rada Tribunala nije moglo biti postignuto do kraja 2008, odnosno u 2010, zbog, između ostaloga, kasnoga uhićenja preostalih haških optuženika. Tada je bilo više no jasno da bi valjalo uspostaviti međunarodno tijelo koje će završiti sve započete sudske postupke na ICTY i koje će održavati golemo nasljeđe Tribunala, bar dok se sva suđenja ne okončaju. Stoga je Vijeće sigurnosti UN svojom odlukom iz 2010. uspostavilo Međunarodni rezidualni mehanizam za međunarodne krivične tribunale, jedan ogranak za Ruandu, odnosno regiju Velikih jezera Afrike, a drugi za bivšu Jugoslaviju. Kada je ICTY krajem 2017. dokončao svoj rad, Mehanizam je nastavio jurisdikciju, prava, obaveze i osnovne funkcije svoga prethodnika.

Dan 11. april 2018. ostat će pribilježen u sudskim spisima, a kasnije i u arhivi, da je Mehanizam donio prvu osuđujuću odluku, i to u žalbenome postupku u predmetu Šešelj, postupku koji će obilježiti osoba koja je sama sebi bila branitelj i protiv koje je tri puta vođen postupak za nepoštivanje suda. Šešelj će u pritvoru biti u razdoblju od 2003. do 2014. kada je, prije presude raspravnoga vijeća, pušten na privremenu slobodu, kako je tada navedeno, iz humanitarnih razloga zbog pogoršanja njegova zdravstvenoga stanja. Međutim, ispostaviće se kasnije da će se privremena sloboda pretvoriti u trajnu, budući da će u pravosnažno određenu kaznu zatvora ući vrijeme koje je Šešelj proveo u pritvoru (a koje je veće od izrečene kazne od 10 godina).        

Kada je raspravno vijeće ICTY dana 31. marta 2016. izreklo oslobađajuću presudu po svim tačkama optužnice, osobno nisam očekivao takav prvostepeni rasplet događaja na tadašnjem Tribunalu. Presuda je, ako promišljamo u racionalnoj ravni, sadržavala određeni broj nelogičnosti, pogrešno utvrđene činjenice, nerazumne i nadasve čudne pravne zaključke. Ako ovu presudu promatrate samu, izdvojenu iz kruga dosadašnje jurisprudencije Tribunala, stječe se dojam da pojedini članovi sudskoga vijeća nisu u potpunosti razumjeli činjenični supstrat, te što se to zapravo događalo, poglavito na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kritičnome razdoblju, imajući u vidu raspravu sudskoga vijeća o razini koja pripada jus ad bellumu, pravu da se vodi rat, kao i o samome tretmanu činjenica koje su do sada, prema sudskoj praksi Tribunala, trebale biti smatrane utvrđenima i općepoznatima. No, slijedi nekoliko opservacija. Tužitelj optužnicu nije zasnivao na komandnoj odgovornosti, koja je mjerodavna za nadređene na vojnim i civilnim položajima, već se tada optuženiku stavljalo na teret da je izravno počinio, podsticao počinjenje, odnosno pomagao i podržavao krivična djela, ili da je s tim povezan kao član udruženoga zločinačkoga poduhvata. Pitanje je bi li se u ovom predmetu štogod više moglo dokazati da ga je Tužiteljstvo alternativno optužilo i za de facto komandnu odgovornost, kao nekoga ko je imao efektivnu kontrolu nad svojim dobrovoljcima – i bi li uopće ovakva postavka optužnice u ovome dijelu mogla načiniti pritisak na Tužiteljstvo ICTY da na suđenju ponude jače i postojanije dokaze. S druge strane, čini se da je tadašnje sudsko vijeće Tribunala, i pored toga što ga Tužiteljstvo uopće nije ni teretilo za takav oblik odgovornosti, uzimalo u analizu pravne standarde koji se koriste pri dokazivanju komandne odgovornosti – zbog čega se otuda stvara utisak da je Šešelj ipak morao imati hijerarhijsku efektivnu kontrolu nad dobrovoljcima.

Bilo je čudno ustanoviti da Tužiteljstvo, a po nalazima vijeća, nije uspjelo dokazati da je napad na civilno stanovništvo bio sistematski i rasprostranjen, nužne elemente za dokazivanje kvaliteta i intenziteta napada kod zločina protiv čovječnosti. Takav pravni rezon Tribunala, uslovno rečeno, konsternira, ako imamo u vidu dosadašnju praksu Tribunala, prema kojoj su za svrhe zločina protiv čovječnosti dokazani ovi elementi napada na širem teritoriju Bosne i Hercegovine. Nadalje, čini se da sudsko vijeće Tribunala nije slijedilo pravne standarde iz relevantne sudske prakse, prije svega Međunarodnoga krivičnoga tribunala za Ruandu, a koju je i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju u jednom predmetu potvrdio, kada je moglo doći do pravnoga zaključka da govori Šešelja nisu bili podsticanje na ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. No, ono što me, povrh svega, najviše bunilo je pravno rasuđivanje sudskoga vijeća u odnosu na širi kontekst zbivanja u kritičnome razdoblju, u smislu da je projekt Velike Srbije a priori bio politički i imao politički, a ne kriminalni cilj. S ovim u vezi, pitanje je da li su suci imali priliku da razumno uoče s kakvim je metodama, odnosno sredstvima takav projekt trebao biti ostvaren na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Napokon, ako radimo pravnu analizu isključivo ove presude, ne koristeći ostale meritorne sudske odluke za usporedbu, možemo se zapitati o kakvom to pravnom karakteru rata u Bosni i Hercegovini govorimo, da li smo možda, umjesto međunarodnoga, imali unutrašnji oružani sukob? I najzad – kakve je to ciljeve i namjere imao Šešelj, s obzirom da je prvostepenom presudom utvrđeno da on nije dijelio kriminalnu namjeru s drugim članovima udruženoga zločinačkoga poduhvata u razdoblju od augusta 1991. do septembra 1993? 

Presuda Žalbenoga vijeća Mehanizma donijela je djelimičnu potvrdu odluke prvostepenoga vijeća, ali je napravila i određeni otklon od pravnoga rezona većine sudaca u tome vijeću iz 2016. Tako je Žalbeno vijeće ustvrdilo da na teritorijama Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine jesu učinjeni zločini protiv čovječnosti budući da je postojao uočljiv obrazac zločina, da su napadi protiv nesrpskoga civilnoga stanovništva doista bili rasprostranjeni i sistematski te da je raspravno vijeće u tome predmetu ili ignoriralo veliki dio relevantnih dokaza ili je pogrešno utvrdilo činjenice zaključivši da nije bilo pomenutih kažnjivih djela. Iako područje Vojvodine nije bilo zahvaćeno oružanim sukobom, zločini u Vojvodini jesu bili povezani s oružanim sukobima u susjednoj Hrvatskoj i BiH – stoga je postojanje odvojenoga napada navedenih karakteristika u samoj Vojvodini nebitno – iz razloga jer se može smatrati da se radi o jednome cjelovitome i povezanome napadu protiv nesrpskoga civilnoga stanovništva.

Iako Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati da je raspravno vijeće ICTY u presudi iz 2016. pogriješilo u svome zaključku da nije postojao udruženi zločinački pothvat koji je uključivao i optuženoga, odnosno da Šešelj nije u njemu učestvovao kao saizvršilac, osuđen je kao saučesnik, jer je javno poticao na izvršenje zločina protiv čovječnosti u Vojvodini, te kao izvršitelj djela progona, oblika zločina protiv čovječnosti koji zahtijeva diskriminatornu namjeru na strani počinitelja. Zaključeno je stoga da je samo u odnosu na vojvođansko mjesto Hrtkovci, njegov govor od 6. maja 1992. predstavljao jasan poziv na progon Hrvata, koji će potom uslijediti, odnosno da se jedino u ovome slučaju može, izvan svake razumne sumnje, uočiti podudarnost između riječi i kažnjivih izvršenih djela. Glede njegovih drugih govora utvrđeno je da ne postoje jasni dokazi da su oni utjecali na počinitelje zločina ili da su poticali na zločine protiv čovječnosti, no čak i ako jesu, zbog protoka vremena između govora i samih zločina sudsko vijeće nije zaključilo da postoji neupitna veza.

Tako je 2018. završen maratonski, jedan od najdužih procesa na međunarodnoj razini protiv osobe koja je, između ostaloga, prigovorila Tribunalu da je njegovo pravo na pravično suđenje, koje uključuje i suđenje bez nepotrebnoga odlaganja, prekršeno. Žalbeno će vijeće u tome dijelu ustvrditi da nije bilo pogreške u pogledu prava na suđenje u razumnome roku, možda i zbog činjenice da je i sam osuđeni svojim ponašanjem i postupcima doprinosio njegovu čestome odlaganju.

Čini se da za izricanje drugostepene odluke Mehanizma u ovome predmetu mediji, ali i ovdašnja javnost, nisu bili zainteresirani u onoj mjeri kao kada je vladala svojevrsna sveopća histerija u vrijeme izricanja posljednjih sudskih odluka Tribunala. Da li je to zbog dojma da Tribunal u posljednje vrijeme, a sada i Mehanizam, ne pokazuju dovoljnu razinu odlučnosti prema državi na čijoj se teritoriji nalazi osoba protiv koje se vodi krivični postupak. U nekoliko se navrata Tribunal u Den Haagu obraćao vlastima u Beogradu da se Šešelj vrati u pritvorsku jedinicu prije izricanja prvostepene presude, na čije zahtjeve Republika Srbija nije reagirala. Kada je u pitanju suradnja država s ICTY, primjetni su elementi indolentnosti, i to s obje strane, tako da prijašnje odlučnosti međunarodne zajednice prema državama regiona više nema – u smislu da se države pozovu na međunarodnu odgovornost zbog kršenja međunarodnoga prava. Ili su posrijedi neki novi interesi. I neke nove generacije.

Ili je to dijelom i zbog toga što u međunarodnome pravu nalazimo utjecaje i anglosaksonskoga (angloameričkoga) i kontinentalnoga, posebno onog europskog pravnog sistema i tradicije. Sa stalnim, a posebno progresivnim razvojem međunarodnoga prava, primjetni su različiti i konstantni ulazi nacionalnih pravnih koncepata, instituta, doktrina i standarda u međunarodno pravo, njegov sistem i poredak. Vrlo dobar pokazatelj ovome su i statuti i pravila međunarodnih sudova i tribunala. U konačnici, ovakav sistem nije bez svojih poteškoća, koje se posebno ogledaju u tome što suci i tužitelji, koji primjenjuju međunarodni sistem pravila ponašanja na međunarodnim sudovima i tribunalima, dolaze iz različitih pravnih tradicija i sistema, te se samim time ponekada stvara različito rasuđivanje, rezon, shvatanje i odnos prema normama međunarodnoga prava. A sasvim je druga stvar, što je također znakovito, različita percepcija međunarodnoga prava među državama sadašnje civilizacije.

(Autor teksta je profesor međunarodnog prva na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici)